Piše: Sinan Gokcen, thebosniatimes.ba
Republika Turska, proglašena 29. oktobra 1923. godine, proslavila je stogodišnjicu prije nešto više od mjesec dana. Istovremeno, vlada predsjednika Recepa Tayipa Erdogana najavila je da će predstojeća stogodišnjica biti „Türkiye Yüzyılı” – stoljeće Turske.
„Stoljeće Turske“ predstavljen je na slijedeći način: „Želimo da ovu važnu godišnjicu pretvorimo u početak potpuno nove vizije koja će ostaviti traga u našem slijedećem stoljeću. Stoljeće Turske je sveobuhvatan putokaz koji će našu zemlju podići iznad nivoa savremenih civilizacija. Stoljeće Turske je odluka da se ostvare stoljetni snovi naše nacije i krene ka još većim ciljevima.“
Erdogan je, osvrćući se na 22 godine svoje vlasti, takođe rekao: „Mi smo 22 godine vodili našu zemlju od jednog do drugog uspjeha, od jedne do druge pobjede. Prevazilaženjem stoljetnog nemara i nedostataka, mi smo kroz ulaganja preduzeli korake koji će našu zemlju izdići iznad nivoa savremene civilizacije. Sproveli smo historijske reforme u svim oblastima, od demokratije do ekonomije, od sigurnosti do pravosuđa, od obrazovanja do zdravstva, od poljoprivrede do spoljne politike… I sada vrijedno radimo da drugo stoljeće Republike učinimo stoljećem našeg naroda u svijetu sa ciljem ’stoljeće Turske’. Sa našom rastućom ekonomijom, jačanjem demokratije, sve većim ugledom, širenjem područja utjecaja i svojom principijelnom i vizionarskom spoljnom politikom, nastavljamo biti ’zaštitnik nezaštićenih’ kako u svijetu, tako i u našoj zemlji.“
Tako je Erdogan predstavio i blisku prošlost i budućnost kao „veoma uspješne“. U govoru kojim je predstavio koncept „stoljeća Turske“, i mnogim drugim karakterističnim govorima, uvijek ističe mudrost demokratije, vladavinu zakona, prava i slobode, podjelu vlasti, ekonomski prosperitet i tako dalje. U rijetkim prilikama govori i o nekim problemima i nedostacima, ali su svi ti negativni razvoji posljedica zlih napora spoljašnjih neprijatelja i njihovih unutrašnjih saveznika. Prema Erdoganu i njegovim krugovima, Turskoj zavide mnoge zemlje, a posebno Evropljani. Ali vlada je dovoljno jaka i odlučna da prevaziđe sve ove izazove i povede Tursku ka daljim „uspjesima“.
Dakle, u prvih nekoliko godina vlada AK Partije, Turska je doživjela nekoliko reformi koje su podigle nivo demokratije, ojačale prava i slobode, promovirale prosperitet. Tokom ovih godina, Turska je unaprijedila svoje odnose sa Evropskom unijom i preduzela korake ka punopravnom članstvu. U tom poglavlju „bajke“, Erdogan se ukazivao kao lider koji će dati prednost vladavini zakona, okončati tutorstvo vojske nad političkim i društvenim životom, dovesti zemlju do univerzalnih standarda zakona, ukinuti diskriminaciju određenih identiteta, promovirati jednakost u društvu, osigurati ekonomski prosperitet – i tako krunisati Republiku konsolidiranom demokratijom.
Nažalost, ovo poglavlje „bajke“ nije dugo trajalo. Erdogan, koji vlada od 2002. godine, nije se dugo držao svoje prodemokratske reformske agende. Poslije nekoliko uzbudljivih godina demokratskih reformi, Erdogan je prvo usporio napredak, zatim je došlo do stagnacije i na kraju nazadovanja. Demokratski napredak je erodiran, ekonomski rast je zaustavljen, a pridruživanje EU zamrznuto.
Dva događaja su zabila posljednje eksere u kovčeg procesa demokratskih reformi: protesti zbog parka Gezi koji su počeli 28. maja 2013. i pokušaj vojnog udara u julu 2016.
Gezi protesti
Protesti zbog parka Gezi, koji su se odigrali tokom ljeta 2013, označili su ključni trenutak u novijoj historiji nacije. Grupa ekologa i aktivista za urbana prava, započela je 28. maja 2013. mirni sedeći protest protiv vladinog plana da izgradi repliku historijske vojne kasarne, koja bi takođe uključivala tržni centar u parku Gezi na trgu Taksim. Aktivisti su tvrdili da će ovaj projekat uništiti prirodu parka, jedne od rijetkih zelenih površina u srcu Istanbula. Međutim, žestoki odgovor vlasti, uključujući upotrebu suzavca i nesrazmjerne sile, transformirao je mirno gradsko okupljanje u nacionalni pokret. Protesti u parku Gezi brzo su evoluirali u široko rasprostranjeni masovni pokret, odražavajući gnjev građana zbog vladinih politika koje su dovele do erozije demokratskih vrijednosti i ograničavanja prava i sloboda, kao i zbog praksi kojima su na meti pluralizam, sekularni način života, izražavanje identiteta u gotovo svim gradovima Turske. Demonstranti, koji su predstavljali različite segmente društva, izrazili su zabrinutost zbog slobode izražavanja, medijske cenzure i onoga što su smatrali rastućim autoritarizmom. Procjenjuje se da je tokom više od tri nedjelje, širom zemlje održano više od 5.000 demonstracija u kojima je učestvovali preko 3,5 miliona ljudi. Vlada, predvođena tadašnjim premijerom Recepom Tayipom Erdoganom, brzo je usvojila grub pristup, etiketirajući demonstrante kao „strane agente“, „pljačkaše“ i „kriminalce“. Erdogan je tvrdio da je prava namjera demonstranata bila da ga svrgnu po nalogu stranih država. Policijske snage su više puta koristile prekomjernu silu da bi spriječile i rasterale mirne demonstracije. Prema izvještajima, poginulo je 11 ljudi, a više od 8.000 je povrijeđeno u reakciji države, dok je više od 3.000 uhapšeno.
Gezi protesti ostavili su traumatičan trag na Erdogana. Umjesto da pokuša da sasluša glasove na ulicama i razumije dinamiku i porijeklo njihovih briga, odlučio je da ne otvori dijalog sa demonstrantima, već da ih vrijeđa, optužuje i napada, i primjenjuje oštre mjere. Erdogan je sve to doživio krajnje lično i smatrao proteste izdajom lidera, koji je učinio velike stvari za svoj narod. Za njega, Gezi su inscenirale strane sile koje su zavidjele Turskoj zbog rasta i zbog njega, i te sile su htjele da ga se otarase.
Erdogan nikada nije zaboravio Gezi proteste. Još uvijek, u svakoj prilici, spominje Gezi, optužuje i vrijeđa demonstrante.
Pokušaj puča 15. jula
Još su se osjećale traume od protesta zbog parka Gezi, kada se 15. jula 2016. dogodio još jedan tragični događaj. Tog datuma, frakcija unutar turske vojske pokušala je preuzeti kontrolu nad centralnim institucijama, uključujući vladine zgrade i medijske kuće. Došlo je do nasilnih sukoba između pučista i protivnika. Bilo je izvještaja o pucnjavi, eksplozijama i obračunima u raznim dijelovima zemlje, posebno u Ankari i Istanbulu. Sledećeg dana, provladine snage su uspjele staviti situaciju pod kontrolu i zavjerenici su poraženi. Nakon neuspjeha puča, turska vlada, predvođena predsjednikom Erdoganom, pokrenula je sveobuhvatnu akciju protiv onih koje su smatrali pristalicama puča. Uslijedila su masovna hapšenja i otpuštanja sa javnih funkcija, a proglašeno je i vanredno stanje.
Po mišljenju mnogih analitičara, protesti zbog parka Gezi i pokušaj državnog udara od 15. jula zbrisali su svaki trag demokratskih tendencija kod Erdogana i konsolidirali njegovu ambiciju da koncentrira moć u svojim rukama. Neki tvrde da je neuspjeli državni udar Erdoganu pružio zlatnu priliku da „raščisti prostor“ i eliminira sve protivnike. Po njegovim vlastitim riječima, pokušaj puča je bio „Božji dar“. Sve u svemu, pretvorio je pokušaj državnog udara u svoj put ka većoj vlasti.
Turska se nije vratila u „normalu“ od pokušaja državnog udara u julu 2016. Iako su u Turskoj prava i slobode oduvijek bile problematične oblasti, pogoršanje vladavine prava dostiglo je najnižu tačku u istoriji zemlje. Dvogodišnje vanredno stanje ukinuto je u julu 2018, ali je narednog mjeseca usvojen novi zakon o borbi protiv terorizma. Nove zakonodavne mjere u skladu su sa širokim represivnim mjerama u vanrednom stanju.
Moglo bi se reći da su oštre mjere uvedene tokom i nakon protesta zbog parka Gezi, kao i način na koji je vlada vodila čitav proces, označili prekretnicu od „vladavine zakona“ ka „vladavini zakonima“. Međutim, pokušaj julskog puča stavio je tačku čak i na „vladavinu zakonima“.
Od pokušaja državnog udara 15. jula 2016. Turska se suočava sa sve intenzivnijom političkom polarizacijom i dramatičnim ograničavanjem političkih prava i građanskih sloboda. Naredne godine usvojene su ustavne promjene koje su zemlju pretvorile u potpuno predsjednički sistem, centralizirajući svu političku vlast koncentriranu u rukama predsjednika. Novi predsjednički sistem vlasti proširio je izvršna ovlašćenja do razmjera bez presedana u historiji Turske. Predsjednik ima pravo da vlada dekretom i imenuje zvaničnike i sudije, brišući ključne poluge kontrole izvršne vlasti.
Priroda predsjedničkog sistema u turskom stilu može se najbolje opisati kao „pobjednik uzima sve“, a oni sa opozicionim stavovima optuženi su da su „prijetnja nacionalnoj sigurnosti“ i „u zavjeri za rušenje vlade“.
Vladavina prava
Osnovni problem u Turskoj u pogledu sloboda i prava jeste erozija vladavine prava koja je dostigla nivoe bez presedana. Sprovođenje vladavine prava ovdje je oduvijek bilo problematično; međutim, od pokušaja državnog udara u julu 2016. godine, urušavanje vladavine prava dostiglo je neuporedive nivoe, stanje ljudskih prava se naglo pogoršalo, kršenja ljudskih prava su se proširila na širok spektar sektora koji ranije nisu bili pogođeni, dok se masovno ciljanje određenih profesija može opisati samo kao bezumno.
Kada se urušava vladavina prava, naravno, to pogađa sve segmente društva. U Turskoj je posljednjih godina zakon postao sredstvo za uznemiravanje, zastrašivanje i ućutkavanje svake vrste opozicije, a ne sredstvo za ostvarivanje pravde. Predsjednik Erdogan je počeo čistiti svu opoziciju svojoj vladavini pod izgovorom „prijetnje nacionalnoj sigurnosti“ i „pokušaja rušenja vlade“.
Posebno zabrinjava povratak mučenja i drugih okrutnih, neljudskih ili ponižavajućih postupaka ili kažnjavanja, uključujući smrt u pritvoru i prijavljene slučajeve prisilnih nestanaka, koje su navodno počinili službenici sigurnosti.
Kako je ugroženo pravo na život i fizički integritet, teško su narušena i druga prava i osnovne slobode. Ugrožena su prava na slobodu govora, pravično suđenje i slobodu okupljanja, kao i pravo na slobodu misli, savjesti i veroispovjesti. Kidanje društvenog tkiva doprinjelo je porastu diskriminacije i progona, dok već ugrožene grupe kao što su žene, djeca, seksualne, etničke i vjerske manjine i izbeglice doživljavaju dalju eroziju svojih prava.
Kao rezultat toga, prema Indeksu vladavine prava 2023. Svjetskog projekta pravde (WJP), Turska je rangirana na 117. mjestu od 142 zemlje u pogledu vladavine prava. Indeks je Tursku svrstao na posljednje mjesto od 15 zemalja u grupi zemalja istočne Evrope i centralne Azije. Isto tako, kada se posmatra grupa prihoda, Turska je rangirana na 39. mjestu od 41 zemlje u kategoriji zemalja sa višim srednjim prihodima.
Slučaj Kavala
Slučaj Osmana Kavale ilustruje put koji je Turska prošla od vladavine zakona do vladavine zakonima, a zatim su vladavine potpunom samovoljom.
U zemlji u kojoj preovladava vladavina prava, kada postoji „zločin“ ili bilo kakva nezakonita radnja, prvo se prikupljaju dokazi i na osnovu njih se identificira osumnjičeni. Kada imate osumnjičenog, počinje pravni postupak. Podvucimo ovdje najvažniji faktor: da bi se pokrenuo cijeli proces, prvo mora postojati zločin ili nezakonita radnja.
Ali u Turskoj sistem funkcionira obrnuto: prvo se identificira „osumnjičeni“. Osumnjičeni može biti branilac ljudskih prava, novinar, neko ko utiče na stavove javnosti, taksista – nije bitno. Bitno je da se taj osumnjičeni na neki način upustio u aktivnosti koje nisu u skladu sa politikom vlade. To može biti izražavanje mišljenja, prisustvovanje protestu, „lajkovanje“ nekog tvita, šerovanje objave na društvenim mrežama…
Jednom kada imate osumnjičenog, onda naporno radite na izmišljanju zločina da kriminalizirate osobu. Pošto radnja u kojoj je lice učestvovalo ne spada u krivična djela po Krivičnom zakoniku, pravosuđe postaje „suviše kreativno“.
Ovo je priča o Osmanu Kavali.
Kavala je zaštitnik ljudskih prava, mirovni aktivista, zagovornik pluralizma, poslovni čovjek i još mnogo toga. Oduvijek je bio cjenjeni intelektualac koji je svoje resurse posvetio da Tursku učini boljim mjestom.
Kavala je priveden 18. oktobra 2017. i uhapšen 1. novembra. U početku su mnogi mislili da je to greška i da će ubrzo biti pušten.
Osman Kavala je i danas u zatvoru kao osuđenik. Osuđen je na „tešku kaznu doživotnog zatvora“.
Kakav je to neizreciv zločin Osman Kavala počinio da bi zaslužio najvišu moguću zatvorsku kaznu u okviru turskog kriminalnog sistema?
Niko ne zna odgovor na to pitanje.
Ne znamo kakav je zločin počinio Osman Kavala.
Ali dobro znamo šta je to što je radio, zbog čega je okarakteriziran kao „kriminalac“.
Osman Kavala je uvijek bio solidaran sa mirnim neslaganjem. Podržavao je prava i slobode političara, novinara i akademika, koje su vlasti pokušavali da ućutkaju. Podržavao je nevladine organizacije koje rade u oblasti ljudskih i građanskih prava.
Takođe je osnivač nevladine organizacije „Anadolu Kültür“ (Anadolska kultura), posvećene produkciji i širenju djela kulture i umetnosti, isticanju kulturalne raznolikosti i prava, podršci lokalnim inicijativama i jačanju regionalne i međunarodne saradnje. Organizacija Anadolu Kültür je vodila i projekte uspostavljanja dijaloga sa jermenskom kulturom u međunarodnom kontekstu. Lokalno, nastojala je da stvara prostore u kojima se koristi kurdski jezik i podržavaju aktivnosti kurdske kulture.
Poslije hapšenja, Kavalu su za razne zločine optužili i Erdogan lično i provladini mediji. Uprkos javnim optužbama kojima se pravdao istražni pritvor, na zvaničnu sudsku optužnicu čekalo se 16 mjeseci.
Konačno, pošto je proveo u pritvoru skoro godinu i po dana, Kavala je zvanično optužen za „planiranje, finansiranje i organiziranje“ protesta u parku Gezi. Optužnicu na 657 stranica, kojom se traži teška doživotna kazna za 16 optuženih, uključujući i Kavalu, prihvatio je 4. marta 2019. Trideseti viši krivični sud u Istanbulu.
Od juna 2019. do februara 2020. održano je šest sudskih ročišta. Tokom cijelog procesa, samo pravosuđe je kršilo zakone na različitim nivoima, počev od prihvatanja izjava svedoka bez prisustva advokata okrivljenog, do proizvoljnih odbacivanja presuda Evropskog suda za ljudska prava.
Evropski sud za ljudska prava objavio je svoju presudu 10. decembra 2019. i zatražio „hitno oslobađanje“ Osmana Kavale. Kako bi blokirao mogućnost puštanja na slobodu, lokalni sud je odbacio odluku, navodeći da o oslobađanju prvo mora da odluči Ministarstvo pravde, koristeći nezakoniti izgovor da produži pritvor Kavali za još dva ročišta.
Sud je 18. februara 2020. konačno naložio oslobađanje Osmana Kavale i ostalih optuženih. Ali Kavala nikada nije pušten na slobodu: umjesto toga, raspisan je novi nalog za hapšenje u vezi sa istom istragom.
Vozilo koje je trebalo da ga odveze kući nakon oslobađajuće presude, preusmjereno je u policijsku upravu. Tako je dan nakon „puštanja“ Kavala ponovo formalno uhapšen i vraćen u zatvor.
Osman Kavala je na novu optužnicu morao čekati u zatvoru još skoro osam mjeseci. U optužnici su ponovljene ranije optužbe i dodate nove – poput onih da je Kavala bio umješan u špijunažu i učestvovao u podsticanju pokušaja vojnog udara 2016. Novom optužnicom Kavala je takođe optužen da „upravlja aktivnostima koje izazivaju društvenu dezintegraciju tako što je navodno finansirao projekte koje unose podele među građanima, posebno usmjerene na one kurdskog, jermenskog, grčkog, kršćanskog, jevrejskog, asirskog ili jezidskog porekla“.
Prvo ročište u novom predmetu održano je 18. decembra 2020. i Ustavni sud Turske je u roku od desetak dana, većinom glasova (8:7), donio odluku da pritvor Kavali ne krši njegovo pravo na slobodu i sigurnost zagarantirano članom 19 Ustava. Ipak, predsjednik Ustavnog suda i šest sudija jasno su istakli da optužbe i pritvor nisu u skladu sa Ustavom i normama ESLJP. Predsjednik suda Zihti Arslan je rekao: „Ne samo da nema jakih indicija u optužbi za političku ili vojnu špijunažu zbog koje je podnosilac zahtjeva uhapšen, već se nije mogla iznijeti čak ni obična sumnja.“
Iscrpljujuće suđenje dostiglo je još tragičniji vrhunac kada je Osman Kavala 25. aprila 2022. osuđen na tešku kaznu doživotnog zatvora zbog „pokušaja svrgavanja vlade Turske ili sprečavanja vlade Turske da obavlja svoje dužnosti“.
Sudski proces u Turskoj zvanično je završen 28. septembra 2023, kada je Treće krivično vijeće Kasacionog suda potvrdilo težu kaznu doživotnog zatvora. Kao doživotni osuđenik, biće držan u najstrožim zatvorskim uvjetima koji postoje u Turskoj, uz minimalnu komunikaciju sa spoljnim svijetom.
Slučaj Osmana Kavale je moćan primjer erozije vladavine prava u Turskoj i ilustrira kako proizvoljnost zamjenjuje univerzalne standarde i kako politički prioriteti zamjenjuju pravne norme, gdje trećerazredne teorije zavjere služe kao „dokazi“. Slučaj Kavala je zbrisao i pravne norme i vladavinu razuma.
Autor je novinar i aktivista za ljudska prava, jedan od osnivača Helsinške skupštine građana u Turskoj.
(TBT, Peščanik.net)
