Piše: Slavoj Žižek, thebosniatimes.ba
„Moramo razdvojiti Jevreje u dvije kategorije, cioniste i pristaše asimilacije“, pisao je 1935. Reinhard Heydrich, jedan od arhitekata Holokausta. „Cionisti ispovjedaju striktno rasni koncept i, kroz emigraciju u Palestinu, pomažu izgradnju vlastite jevrejske države… Želimo im dobro i imaju našu službenu naklonost.“
U Hajdrihovim okvirima, stvaranje države Izrael je predstavljalo trijumf cionizma nad asimilacionizmom. Ali je takođe kompliciralo tradicionalnu antisemitsku percepciju Jevreja kao naroda bez korjena. To je bio stav Martina Heideggera kada je 1939. pozvao da se ispita „predispozicija Jevreja za planetarni kriminal“:
„Sa svojim izraženim darom za proračunatost, Jevreji ‘žive’ po principu rase, i zaista je tako bilo izuzetno dugo, zbog čega se i sami najoštrije opiru njegovoj nesputanoj primjeni. Postavka rasne prokreacije ne izvire iz samog ‘života’, već iz jačanja života mahinacijom (Machenschaft). Takvo planiranje dovodi do potpune neukorjenjenosti naroda njegovim uprezanjem u jednoobrazno konstruiranu i optimiziranu postavku svih entiteta. Zajedno sa neukorenjenošću ide i samootuđenje naroda – gubitak historije – odnosno područja odlučivanja za bitak kao takav (Seyn).“
U osnovi tih riječi nalazi se filozofska opozicija između punog života u konkretnom svijetu i poricanja takvih duhovno-historijskih korjena gdje se sva „spoljna realnost“ posmatra samo kao nešto čime se manipulira i što se iskorištava. Ali šta se dešava kada navodno kosmopolitska rasa bez korjena počne puštati korjene? Sa cionizmom, pisao je 2015. francuski filozof Alain Finkielkraut, „Jevreji su danas izabrali put ukorjenjavanja“.
Lahko je u ovoj tvrdnji razaznati odjek Heideggerovog uvjerenja da sve suštinske i velike stvari zahtjevaju domovinu tipa „krv i tlo“. Ironija je u tome što se prizivaju antisemitski klišei o neukorjenjenosti da bi se legitimirao cionizam. Dok antisemitizam zamjera Jevrejima što nemaju korjena, cionizam pokušava da korigira taj navodni neuspjeh. Nije ni čudo što mnogi konzervativni antisemiti i dan danas žestoko podržavaju ekspanziju Izraela. Problem je, naravno, što ekspanzija, pod vladom izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, sada znači naseljavanje i aneksiju Zapadne obale – traženje korjena na mjestu koje su stoljećima naseljavali drugi narodi.
Nailazimo na sličan problem sa različitim tumačenjima tradicionalne jevrejske izreke „dogodine u Jerusalemu“, koja se izgovara na kraju Sedera (ritualnog obroka kojim se obilježava početak praznika Pashe). Kako je to svojevremeno opisano, „mnogi Jevreji koji čvrsto vjeruju u važnost jevrejske države smatraju da je ’dogodine u Jerusalemu‘ izraz potrebe da se zaštite Jerusalem i Izrael kakvi postoje danas. Drugi misle da je ‘Jerusalem’ koji se spominje na Sederu više ideal onoga što bi Jerusalem i Izrael mogli biti – za njih je ‘dogodine u Jerusalemu’ molitva da se Izrael približi tom idealu. Ili bi ‘Jerusalem’ mogao biti opći simbol utopije, a ‘dogodine u Jerusalemu’ bi mogla biti lična odluka da u narednoj godini bude mir na Zemlji.“
Te verzije reproduciraju dualnost transcendentalnog i empirijskog. „Jerusalem“ je ili apstraktno duhovno mjesto izbavljenja ili stvarni grad sa stvarnim ljudima, zgradama i vjerskim spomenicima. Ne iznenađuje da su neki muslimanski fundamentalisti prilično naklonjeni „transcendentalistima“ koji veličanje stvarnog grada smatraju bogohuljenjem. Sredinom 2000-ih, kada je tadašnji iranski predsjednik Mahmud Ahmadinedžad organizirao konferenciju sa koje je pozvano na uništenje države Izrael, ugostio je nekoliko prijateljskih „transcendentalnih“ rabina. To je bila inverzija Heidrichovog stanovišta: u redu je imati Jevreje u našoj sredini; jevrejska država je ono što je neprihvatljivo.
Ali postoji i treća, krajnje opasna verzija poruke „dogodine u Jerusalemu“ koja nudi sintezu ova dva tumačenja. Oni koji je podržavaju kažu: „Pošto sad imamo Jerusalem, slijedeću godinu možemo iskoristiti da srušimo palestinske zgrade i obnovimo biblijski Hram na mjestu gdje se sada nalazi džamija Al-Aqsa.“ Borba za Jerusalem tako postaje sveti poduhvat. Čak i ako je zločin počinjen, počinioci neće snositi nikakvu krivicu (u svojim očima) jer uspostavljaju novi legitimni poredak. Zvuči kao stari vic u kom se mještani hvale da kod njih nema kanibala: „Juče smo pojeli posljednjeg.“
Ali hajde da budemo jasni šta se zaista dešava. Koristeći jevrejske žrtve da opravdaju ekspanzionističku agendu, Izraelci koji podržavaju aneksiju cinično iskorištavaju sjećanje na Holokaust. Oni koji nude bezuvjetnu podršku Izraelu na taj način takođe podržavaju aktuelnu izraelsku vladu protiv liberalne opozicije koja se protivi naseljima i širenju. Ipak, taj ekspanzionizam predstavlja vodeći izvor antisemitizma u savremenom svijetu.
Među zemljama koje daju punu podršku Izraelu je i Njemačka, gdje mnogi sa desnice upozoravaju na „uvezeni antisemitizam“ (importierter Antisemitismus). Implikacija je da svaki novi talas antisemitizma u Njemačkoj nije njemački fenomen, već prije rezultat muslimanske imigracije. Ali zašto je onda toliko mladih ljevičara na zapadu takođe odbilo da izrazi solidarnost sa Izraelom nakon Hamasovog napada 7. oktobra? Zašto mladi Amerikanci dijele „Pismo Americi“ Osame bin Ladena na TikToku?
Odviše je lahko reći da oni naprosto gaje simpatije za Hamas. Zapravo, mnoge od učesnika na propalestinskim protestima ujedinjuje opći stav da su spoljne politike i vojni aparati Sjedinjenih Država i njihovih zapadnih saveznika u obavezi prema krupnom kapitalu i njegovoj eksploataciji ostatka svijeta. Ponekad je vrlo tanka linija koja razdvaja istinsko nezadovoljstvo kapitalizmom od one vrste „antikapitalističkog“ populizma koji se može naći u Bin Ladenovom pismu.
Mnogi liberali su izrazili svoju podršku Izraelu i istovremenu zabrinutost zbog broja civila – posebno djece – ubijenih u Gazi. Rastu simpatije prema Palestincima kao žrtvama, uz priznanje njihovog prava da se odupru ekspanzionističkim nasrtajima. Ali kako da se odupru, a da ne postanu antisemiti? Na to pitanje smo dosad dobili samo ćutanje i stid.
(TBT, Project Syndicate)
