Piše: Fintan O’Toole, thebosniatimes.ba
U reakciji na napade Hamasa 7. oktobra, Biden je ratove u Izraelu i Ukrajini prikazao kao dvije strane jedne iste bitke. Po povratku iz Tel Aviva, gdje je doslovno i figurativno zagrlio Benjamina Netanyahua, Biden se iz Ovalne kancelarije obratio naciji. „Znate“, rekao je, „napad na Izrael je najsličniji ratu, tragediji i brutalnostima kojima je narod Ukrajine izložen već 20 meseci“. Međutim, s odmicanjem sukoba, kako je odmazda Izraela postajala sve krvavija, tu sličnost je bilo sve teže uočiti. Optužbe koje je Biden upućivao na račun Vladimira Putina su rikošetirale i potkopale ne samo njegov moralni autoritet nego i solidarnost međunarodne zajednice s Ukrajinom.
Biden je u pravu kada kaže da se sa stanovišta morala zvjerstva koja je Hamas počinio nad civilnim stanovništvom Izraela mogu uporediti s onim što su ruske snage radile Ukrajincima u Buči i drugim napadnutim gradovima. U predsjednikovoj političkoj računici ima logike. Finansijska pomoć Izraelu za rat u Gazi ima punu podršku obje partije u Kongresu. Ukrajina takvu podršku nema. Pred 7. oktobar, polovina republikanaca u Predstavničkom domu je odbila prijedlog Bijele kuće da se Ukrajini odobri manji paket dodatne pomoći u iznosu od 300 miliona dolara. Povezivanjem dva sukoba Biden je pokušao da događaje u Izraelu iskoristi da osigura političku podršku za Ukrajinu. Nadao se da će energija odlučnog konsenzusa u podršci Izraelu oživjeti posustali entuzijazam desnice za ukrajinski otpor ruskoj agresiji.
Dogodilo se upravo suprotno. Povezivanje sukoba u Izraelu i Ukrajini nije proizvelo jedinstveni moralni imperativ. Samo je razotkrilo dvostruke standarde. Od početka Putinovog rata u Ukrajini, otkako su počeli da pristižu dokazi o ratnim zločinima ruskih snaga, bilo je očevidno da američke optužbe imaju slabu tačku. Iza Sjedinjenih Država je duga historija duboko ambivalentnog odnosa prema ratnim zločinima – što pokazuje i odbijanje Sjedinjenih Država da priznaju nadležnost Međunarodnog krivičnog suda (ICC). To je nedosljednost koja prijeti da potkopa uvjerenje da Putin u ovom ratu nije pregazio samo državne granice nego i granice morala – što je stav koji je veoma važan za borbu Ukrajinaca. Sjedinjene Države su bile veoma oštre u osudama napada na civile u Ukrajini, dok su sada krajnje oprezne u osudama sličnih napada u Gazi. To je za Putina sigurno odlična vijest. Njegovo cinično uvjerenje da etički standardi nisu ništa više od oružja u propagandnom ratu praktično je potvrđeno.
Biden je u televizijskom obraćanju naciji pokušao pokazati da su sa stanovišta američkih interesa rat Izraela protiv Hamasa i rat Ukrajinaca protiv Rusije jednako važni. „Za nacionalnu sigurnost Amerike je važno da osiguramo da Izrael i Ukrajina budu uspješni u svojim poduhvatima“. Ono što ih čini važnim, dodao je, nije samo stvarnost događaja na terenu, već i način na koji se ta stvarnost percipira. Nije važno samo ono što Sjedinjene Države čine, nego i to kako drugi vide šta Sjedinjene Države žele i za šta se zalažu: „Znamo da Evropa i svi naši saveznici, kao i naši protivnici i konkurenti, pažljivo posmatraju šta se događa“. Vjerovatno najzadovoljniji posmatrač je beskrupulozni ubica iz Kremlja, jer ovo što gledamo je bolan pokušaj svijeta da se istovremeno okrene na dvije različite strane.
***
Niko nije ni pokušao prikriti namjeru Izraela da kazni kompletno stanovništvo Gaze tako što će im ukinuti pristup pitkoj vodi i električnoj energiji. Ministar odbrane, Yoav Gallant, najavio je 9. oktobra „potpunu opsadu Gaze“. „Neće imati ni struje, ni hrane, ni goriva“. Slijedećeg dana, na arapskom jeziku, stanovnicima Gaze se obratio general-major Ghassan Alian: „Ljudske životinje će tako biti i tretirane. Nećete imati ni struju ni vodu. Dobit ćete samo razaranje. Tražili ste pakao, pakao ćete i dobiti“.
Ne moramo da nagađamo kako bi Bidenova administracija reagirala da su takve izjave došle iz Moskve umjesto iz Tel Aviva. U novembru 2022, Linda Thomas-Greenfield, ambasadorka SAD u Ujedinjenim nacijama, obratila se Savjetu sigurnosti povodom ruskih napada na civilnu infrastrukturu u ukrajinskim gradovima, zbog čega su milioni ljudi ostali bez struje i čiste vode:
„Teško je riječima opisati koliko su ovi napadi užasni… Osjetila sam svu težinu njihovih posljedica kada sam upoznala desetogodišnju Melinu u zgradi u kojoj su se raseljene porodice spremale da provedu zimu. I ta zgrada je pogođena i oštećena ruskim projektilima.“
Kasnije istog meseca, Antony Blinken je osudio ruske napade na vitalnu infrastrukturu još oštrijim riječima: „Grijanje, voda, struja – za decu, za stare, za bolesne – to su mete predsednika Putina. Napada ih svom snagom. Brutalni napadi na ukrajinski narod su varvarski čin.“
Kada je meta bila Ukrajina, Bidenova administracija je spremno podržala optužnicu protiv Putina zbog napada na civilnu infrastrukturu. Biden je u martu podržao odluku ICC-a da izda nalog za hapšenje Putina po optužnici za ratne zločine, iako Sjedinjene Države ne priznaju ovaj sud, što i sam Biden potvrđuje. Kada su Sjedinjene Države u julu počele da dostavljaju ICC-u dokaze o ruskim ratnim zločinima u Ukrajini, New York Times je izvjestio da „američke obavještajne agencije posjeduju podatke koje sadrže i detalje o odlukama ruskih zvaničnika da napadnu civilnu infrastrukturu u Ukrajini“. Ako su izvještaji tačni, to znači da je Bidenova administracija aktivno pomagala ICC-u da pripremi moguću optužnicu protiv Putina zbog napada uperenih protiv civila.
Neki od zarobljenih ruskih vojnika u Ukrajini već su osuđeni za ratne zločine. U januaru je Washington Post izvjestio da se među osuđenim vojnicima nalaze i „dvojica koji su priznali da su granatirali stambene zgrade u prvim sedmicama rata“. Sjedinjene Države su često pozivale međunarodnu zajednicu da obrati pažnju na snimke razaranja svih onih mjesta na kojima obični ljudi – posebno djeca – pokušavaju da vode normalan život. U julu je, na primjer, Linda Thomas-Greenfeld izvestila Savjet sigurnosti da „ruske snage zasipaju Ukrajinu projektilima koji siju smrt i razaranje. Svi smo vidjeli slike bombardiranih kuća, škola i igrališta.“
***
Bidenova administracija se ne zaustavlja na optužbama protiv Rusije; najavila je da i zemlje koje Rusiju snabdjevaju oružjem mogu biti optužene za ratne zločine. U januaru, prateći Bidena u zvaničnoj posjeti Meksiku, savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan je izjavio da su Iranci odabrali da „dozvole da se iransko oružje koristi za ubijanje ukrajinskih civila, da se ukrajinskim gradovima uskraćuju grijanje i električna energija, što ih s naše tačke gledišta čini potencijalnim saučesnicima u masovnim ratnim zločinima“.
Sullivan je u intervjuu koji je u julu dao za NBC govorio o izvorima „moralnog autoriteta“ Amerike kada je Ukrajina u pitanju. Implicitno je potvrdio da to po njegovom mišljenju nisu međunarodni sporazumi, jer Sjedinjene Države neke od njih nisu ni potpisale. Objasnio je da taj autoritet proističe iz očigledne neprihvatljivosti odluke Rusije da podvrgne Ukrajinu „brutalnom, zločinačkom napadu… da projektilima i bombama zasipa gradove i ubija civile, da uništava škole, crkve i bolnice“. Implikacije su jasne: moralni autoritet Sjedinjenih Država temelji se na protivljenju određenim oblicima nasilja, konkretno, sračunatom uništavanju civilne infrastrukture i korištenju bombi i projektila za ubijanje civila. Ako je tako, onda se američki moralni autoritet ovog trenutka nalazi na veoma klizavom terenu.
Svaki zabilježeni izraelski zračni udar na Gazu poslije 7. oktobra u prosjeku je usmrtio 10 civila. Bidenova administracija je saopćila da ubijanje civila takvim tempom nije prihvatljivo. Kao što je Blinken rekao u posjeti Indiji, „previše je Palestinaca ubijeno; previše je ljudi stradalo u proteklim sedmicama“. Po logici koja se primjenjuje na Iran, Sjedinjene Države bi trebalo da prihvate sopstveni dio odgovornosti za posredni doprinos njihovom stradanju. Ali još nema naznaka da su Sjedinjene Države spremne da se potčine istim moralnim standardima koje propisuju drugima. Takođe, nema indikacija da zakulisni pokušaji vršenja pritiska na Netanyahua imaju efekta na terenu. Izgleda da moralna inicijativa američke administracije – u vjeri da joj načelna podrška Izraelu daje za pravo da zahtjeva zauzdavanje onoga što je Biden u posjeti Tel Avivu opisao kao „slijepi bes“ da bi se sačuvali palestinski životi – ne daje rezultate.
Ukrajinci bi vjerovatno više voljeli da ih Biden nije ni spominjao, jer im je takvim izjavama učinio medveđu uslugu. Kriza u Gazi već je potisnula Putinov rat s naslovnih strana, kao i s vrha liste prioriteta većine zapadnih vlada. Kako se sukob u Ukrajini pretvara u rat iscrpljivanja, u krvavu pat poziciju bez vidljivog izlaza, demokratskim državama je sve teže da održe u životu stav da to nije posrednički rat između velikih sila, već istinska borba za ljudske vrijednosti i međunarodni poredak utemeljen na univerzalnim pravilima. Šta će vlade ovih zemalja reći kada Putin na zimu ponovo onesposobi elektro-mrežu u Ukrajini? Hoće li nastaviti da ponavljaju da su to strašni i varvarski postupci? Ili će zavladati neugodan muk, zato što su takve riječi izgubile moć da izraze zajedničko osjećanje užasa pred neljudskim činovima, ko god i gdje god da ih je počinio?
(TBT, The New York Review of Books)