Piše: Timothy Garton Ash, thebosniatimes.ba
Dok lideri dvije svetske supersile, Sjedinjenih Država i Kine, održavaju sastanak na vrhu u San Francisku, mnogi posmatrači okreću se ka prošlosti, ka velikim bipolarnim simplifikacijama. Novi hladni rat! Zapad naspram svih ostalih! Demokratija naspram autokratije! Udvarajmo se globalnom jugu! Veliki švicarski historičar Jakob Burkhart upozorio nas je da se klonimo terribles simplificateurs, strašnih simplifikatora. Početak mudrosti je shvatanje da sad živimo u svijetu podjeljenom između većeg broja velikih i srednjih sila koje se više ne svrstavaju jednostavno u dva tabora. Rezultati jedne ambiciozne runde globalnog anketiranja pomažu nam da razumijemo novi svjetski poredak. Vođena za Evropski savjet za spoljne odnose i za istraživački projekat Oksfordskog univerziteta pod naslovom Evropa u svijetu koji se mjenja (čiji sam jedan od rukovodilaca), ta anketa je drugo istraživanje o onom što ćemo kratko nazvati zemlje Citrusa: Kina, Indija, Turska, Rusija i Sjedinjene Države. Ove jeseni dodali smo im pet drugih velikih neevropskih zemalja – Saudijsku Arabiju, Indoneziju, Južnu Afriku, Brazil i Južnu Koreju – a pokrili smo i 11 evropskih zemalja.
Evo nekoliko nalaza koji vam neće dati spavati. Više od polovine ispitanika u Kini, Saudijskoj Arabiji i Turskoj reklo je da su Sjedinjene Države u ratu s Rusijom. Nedvosmislena većina u tim zemljama – kao i u Indiji i Indoneziji – vjeruje da će Rusija dobiti rat s Ukrajinom u narednih pet godina. Više od polovine ispitanika u Kini, Saudijskoj Arabiji i Rusiji reklo je da će se Evropska unija vjerovatno raspasti u narednih 20 godina. Tako je mislilo i 45 odsto anketiranih u Turskoj (zvaničnom kandidatu za članstvo u Uniji koja se navodno raspada) i, što je prilično šokantno, trećina Evropljana koji su učestvovali u istraživanju. Zanimljivo je da postoji korelacija između uvjerenja da će se EU verovatno raspasti i uvjerenja da će Rusija vjerovatno pobjediti u ratu s Ukrajinom. Kad se sve to uzme zajedno, postaje jasno u kojoj mjeri se u Ukrajini odlučuje o kredibilitetu Evrope i Sjedinjenih Država.
Naša anketa je završena pre izbijanja rata između Izraela i Hamasa, koji dalje pogoršava novi svjetski poredak, ali smo ipak postavili pitanje koliko je vjerovatno da će Sjedinjene Države i Kina ući u direktan vojni sukob oko Tajvana u narednih pet godina. Pedeset dva odsto ispitanika u Kini i 39 odsto u Sjedinjenim Državama misle da je to vjerovatno. Takva proročanstva mogu biti od onih koja doprinose sopstvenom ispunjenju.
Još nešto će vam ometati miran san. Među zemljama koje još nemaju nuklearno oružje, 62 odsto ispitanika u Saudijskoj Arabiji, 56 odsto u Južnoj Koreji, 48 odsto u Turskoj i 41 odsto u Južnoj Africi voljeli bi da njihova zemlja raspolaže takvim naoružanjem.
Ima dobrih vijesti i za Zapad. Evropa i Sjedinjene Države ubjedljivo su pobjedile na konkursu za mis mehke moći. Na pitanje gde biste voljeli da živite ako ne u svojoj zemlji, velika većina ispitanika u Brazilu, Saudijskoj Arabiji, Južnoj Africi, Južnoj Koreji i Turskoj navela je Evropu ili Sjedinjene Države. Jedino u Južnoj Africi postotak onih koji su se izjasnili za Kinu prelazi 10 odsto – a gotovo niko ne želi živjeti u Rusiji. Ali privlačnost Zapada ide i dalje. Sa izuzetkom Rusije, ljudi u većini tih zemalja radije se odlučuju za „Sjedinjene Države i njihove partnere“, a ne za „Kinu i njene partnere“, kako zbog ljudskih prava tako i zbog regulative interneta. Ispitanici kažu da Rusija nije dio Evrope „iz perspektive aktuelnih političkih vrijednosti“, što znači da oni povezuju Evropu s određenim skupom političkih vrijednosti.
Jasno se vidi da ih je razočarala evropska tvrda moć, dok ih američka impresionira. Kad je riječ o trgovini, Kina je omiljeni partner, ali gotovo sve te zemlje više vole Sjedinjene Države nego Kinu u oblasti „sigurnosne saradnje“. Onda smo postavili jedno izazovnije pitanje: ako bi vaša zemlja bila prinuđena da bira između pripadnosti američkom ili kineskom bloku zemalja, šta biste više voljeli? Sjedinjene Države ubjedljivo su pobjedile. Kad bi bilo stani-pani, građani Brazila, Indije, Saudijske Arabije, Južne Afrike, Južne Koreje i Turske odlučili bi se za blok sa Sjedinjenim Državama na čelu. U Indoneziji su stvari malo složenije, ali u ovoj kao i u mnogim drugim stvarima, jedini jasan izuzetak je Rusija.
Dakle, ostatak svijeta više voli Zapad? Možda, ako je prinuđen da bira. Ali ono što zaista proizlazi iz dvije runde anketiranja i drugih svjedočanstava jeste da većina tih zemalja misli da može izabrati da ne izabere. Ispitanici bi htjeli bliže ekonomske odnose s Kinom, sigurnosnu saradnju sa Sjedinjenim Državama, a istovremeno bi voleli da uživaju u svim divotama koje nudi mehka moć Evrope. Svijet s mnogo sila koje se nadmeću pruža im priliku da kombiniraju. Multipolarni svijet, u tom obliku, ne omogućuje multilateralizam pa čak ni nesvrstavanje kako je ono bilo shvaćeno u Hladnom ratu, već ono što je indijski lider Narendra Moodi nazvao „višestruko svrstavanje“. Kao velika sila među drugim velikim silama, idete za sopstvenim nacionalnim interesima gdje god da oni vode, svrstavate se s različitim partnerima u različitim oblastima. Ja i moji koautori Ivan Krastev i Mark Lenard opisujemo to kao svijet à la carte, za razliku od starih utvrđenih menija Hladnog rata, kojima se američki predsjednik Joe Biden vraća svojim binarnim suprotstavljanjem demokratije i autokratije.
Mnogi ljudi su uživali u društvenoj igri Diplomatija (a zbog nje su prekinuta i neka prijateljstva), u kojoj igrači, svaki od njih predstavnik neke velike evropske sile na početku 20. stoljeća, sklapaju sveta, vječita savezništva – a onda izdajnički mjenjaju stranu i ostavljaju prijatelja u škripcu. Na početku 21. stoljeća stvarna Diplomatija pokriva cijeli svijet – sad je to četvorodimenzionalna igra. Možete se udružiti sa Sjedinjenim Državama u sferi sigurnosti, a očijukati s Rusijom u sferi energije i s Kinom u ekonomskoj sferi. U igri nisu samo velike vanevropske sile. U njoj učestvuje i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, a mađarski predsednik Viktor Orban je najveći cinik na tabli.
Lekcija za Zapad nije da on treba da napusti svoje vrijednosti, već da mora postati pametniji, da mora vidjeti svijet onakav kakav jeste, a ne kakav bi želio. Da mora izbjegavati sve te simplicističke binarne okvire i razvijati ciljane strategije za pojedinačne velike i srednje sile kao što su Indija, Južna Afrika ili Turska. Nikad nećete pobjediti ako ne shvatite nova pravila igre.
(TBT, The Guardian)
