Piše: Mohammad Salami, thebosniatimes.ba
Islamska revolucija u Iranu 1979. imala je dva velika utjecaja na vladu i naciju: davanje prednosti ideološkim interesima nad objektivnim i materijalnim interesima i podršku islamskim pokretima, čak i izvan islamskog svijeta.
Ali u protekle četiri decenije bilo je nekoliko slučajeva u kojima je Teheran izabrao pragmatizam umjesto idealizma, a posljednji je bio sukob u Gazi.
Skoro mjesec i po nakon rata, Teheran nije direktno ušao u sukob, niti je njegov libanski saveznik Hezbolah pokrenuo potpuni rat s Izraelom.
Neki zapadni medijski narativi tvrde da je Iran napustio svog palestinskog saveznika. U stvari, čini se da je cilj Teherana da pomogne Hamasu da okonča rat i da se spasi.
Konflikt u Gazi predstavlja dvije potencijalne posljedice za Teheran, čiji je plan da upravlja objema uz najmanju štetu. Prvi je rizik od gubitka Hamasa kao iranskog saveznika u Palestini.
Regionalni utjecaj
Proxy rat je decenijama bila primarna taktika Irana za sticanje regionalnog utjecaja. Najbolja opcija Irana u pogledu sukoba u Gazi bila bi da se osloni na saveznika, a ne da se direktno suprotstavi Izraelu i možda SAD.
Iranski ministar vanjskih poslova, Hossein Amir-Abdollahian, rekao je da njegova zemlja ne želi da se rat širi, ali je dodao: “Region je na tački ključanja i svakog trenutka može eksplodirati, a to može biti neizbježno. Ako se to dogodi, sve strane će izgubiti kontrolu.” Naoružane grupe u Libanu, Jemenu, Iraku i Siriji mogle bi otvoriti više frontova protiv Izraela, rekao je on.
Otvaranje dodatnih frontova moglo bi pomoći Teheranu tako što bi pojačao pritisak na Izrael i ograničio njegovu sposobnost da se bori protiv Hamasa. Istovremeno, prema Pentagonu, američke baze u Iraku i Siriji bile su gađane 55 puta u posljednjih mjesec dana. Teheran želi da Washington plati cijenu za nastavak podrške Izraelu.
Ovaj rizik od regionalne eskalacije također daje Teheranu polugu nad susjednim arapskim državama, od kojih su mnoge uključene u ambiciozne programe ekonomskog razvoja i ne žele da se rat širi.
U međuvremenu, Iran se oslanjao na svoju diplomatiju, a Amir-Abdollahian je organizirao regionalnu turneju kako bi dobio podršku palestinskom narodu. Predsjednik Ebrahim Raisi razgovarao je s raznim regionalnim i globalnim liderima, uključujući telefonski razgovor sa saudijskim prijestolonasljednikom princom Mohamedom bin Salmanom, što je bio prvi put da su dvojica lidera razgovarala od obnove bilateralnih odnosa.
Raisi je također prisustvovao vanrednom samitu arapskih i muslimanskih lidera u Rijadu ranije ovog mjeseca – prvoj takvoj posjeti kraljevstvu u više od 15 godina.
Sve ovo dolazi dok globalni protesti bujaju i raste pritisak na izraelskog premijera Benjamina Netanyahua da podnese ostavku. Porodice i prijatelji talaca koje je uzeo Hamas nedavno su održali petodnevni marš od Tel Aviva do Jerusalema u znak protesta zbog neuspjeha vlade da osigura njihovo oslobađanje.
Hezbolah je krunski dragulj Irana, ali zbog prisustva Hamasa unutar okupiranih palestinskih teritorija, on je ključni igrač kada je u pitanju obuzdavanje Tel Aviva.
Na početku rata, iranski vrhovni vođa Ali Khamenei negirao je da je igrao bilo kakvu ulogu u napadu 7. oktobra, ali je rekao: “Ljubimo ruke onima koji su planirali napad na cionistički režim.” Njegove riječi su ukazivale na nespremnost Irana da direktno uđe u rat u Gazi.
Podijeljena javnost
Druga potencijalna posljedica rata u Gazi za Teheran je pogoršanje javnog imidža i kredibiliteta Irana. Poruka koja se sada prenosi u svijet je da je Iran, kao vođa “osovine otpora”, napustio Palestinu i Hamas, narušivši njegov kredibilitet među pristalicama ove osovine.
Javno mnijenje u zemlji podijeljeno je u tri kategorije. Prvi su oni koji su formirali intelektualno ili izvršno tijelo protesta 2022. godine. Ova kohorta, uglavnom sastavljena od mladih ljudi, umorila se od revolucionarnosti i ne prihvata ideologiju režima. Neki vjeruju da Iran cijeni palestinsku stvar više od nacionalnih interesa, žrtvujući domaće bogatstvo za arapsku ideologiju.
Protivnici stava režima čak su protestirali zbog isticanja palestinske zastave na sportskim događajima, ističući sve veću polarizaciju iranskog društva po ovom pitanju.
Drugu kategoriju čine fundamentalisti koji vjeruju da Iran nije ispunio svoju revolucionarnu dužnost da “oslobodi” Jerusalem. Kampanja regrutovanja Iranaca da se pridruže Hamasovoj borbi u Gazi navodno je privukla više od tri miliona dobrovoljaca.
Treća grupa, koju podržava režim, uključuje umjerene koji vjeruju da Iran može ponuditi islamsku i nacionalnu solidarnost u podršci Palestincima, ali ne bi trebao slati trupe da se pridruže borbi.
Iran, zajedno sa Kinom i Rusijom, pokušava da ojača ideju da Washington nije bio u stanju da izvrši svoju dužnost da zaustavi rat, i da je sam po sebi izvor nestabilnosti. Ovaj narativ tvrdi da SAD, kroz svoju pristrasnu podršku Izraelu, omogućavaju rat, dok je „Istok“ nova snaga za neutralno posredovanje.
Iran je izabrao indirektno prisustvo umjesto vojnog ulaska u rat u Gazi. Teheran pokušava osigurati opstanak Hamasa. Ali usred straha da neće moći kontrolirati sve svoje regionalne zastupnike, još uvijek postoji ozbiljan rizik da bi tekući sukob mogao eskalirati u širi rat na Bliskom istoku.
(TBT, MEE)
