Piše: Ivan Krastev, thebosniatimes.ba
„Niko ne vjeruje u našu pobjedu više od mene“, izjavio je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski u
nedavnom intervjuu za časopis Time. I u pravu je.
Suočeni sa mračnom realnošću zaustavljene kontraofanzive u Ukrajini, a poslije Hamasovog krvavog napada i izraelske nesrazmerne reakcije, mnogi analitičari se pitaju da li Zapad još uvijek ima održivu strategiju za ruski rat u Evropi.
Ko još realno vjeruje da Kijev može da u narednih godinu-dvije povrati teritoriju koju je Rusija anektirala, kada je čak i general Valerij Zalužni, popularni načelnik generalštaba ukrajinskih oružanih snaga, jasno stavio do znanja da „najvjerovatnije neće biti značajnih i veličanstvenih prodora“? I ko osim najzagriženijih optimista vjeruje da je predsjednik Vladimir Putin spreman za bilo kakve smislene pregovore godinu dana prije američkih predsjedničkih izbora, kada njegov favorit Donald Trump vodi u anketama?
Zaista, i ratoborni jastrebovi i mirovnjački golubovi u odnosu na Ukrajinu počinju da djeluju opasno odvojeni od stvarnosti.
Ne iznenađuje to što se javno raspoloženje smračilo – i u Ukrajini i na Zapadu. Dok se Republikanci protive dodatnom američkom finansiranju ratnih napora Kijeva, a pažnja preusmjerava na Bliski istok, zapadna podrška Ukrajini ne može se uzeti zdravo za gotovo.
Evropljani se sada suočavaju sa dva veoma različita, ali međusobno povezana rata koji ugrožavaju ne samo sigurnost Evrope, već i politički identitet evropskih društava. U oba rata učestvuju nuklearne sile i oba su od velikog simboličkog značaja.
Rat Izraela i Hamasa ne samo da je skrenuo pažnju javnosti ka Bliskom istoku i stvorio konkurenciju za resurse, već je oslabio i ideju da postoji nešto vanredno u prirodi ruske agresije. Kada je Rusija prekinula isporuku energenata gradovima u Ukrajini, optužena je za ratne zločine. Izrael sprječava snabdjevanje Gaze strujom i vodom. Da li su Ukrajina i Zapad spremni to da nazovu ratnim zločinima?
Nedavna studija o „geopolitici emocija“ koju je Evropski savjet za spoljne odnose sproveo neposredno prije rata u Gazi otkriva uznemirujući, mada očekivani trend. Javno mnjenje u velikim nezapadnim zemljama više zanima kada će se rat završiti nego kako će se završiti.
Javnost vidi Zapad i Ukrajinu, a ne Rusiju, kao glavnu prepreku miru. Većina na takozvanom globalnom jugu očekuje da će Moskva u narednih pet godina preovladati, a sukob smatraju okršajem SAD i Rusije preko posrednika.
U prvim mjesecima rata, Kremlj je bio u zabludi da će se njegova „specijalna vojna operacija“ završiti za nekoliko nedelja i da će Ukrajina dočekati ruske trupe kao oslobodioce. Ali agresivni rat koji je Putin pokrenuo 2022. nije isti onaj koji se sada vodi.
Mnogi analitičari ne shvataju da Putin danas vidi sukob u Ukrajini kao dio „vječnog rata“ protiv Zapada. Njegov cilj više nije da uspostavi prorusku Ukrajinu, već da pokaže da bi prozapadna Ukrajina bila jedva nešto više od propale države i da će, u svakom slučaju, zapadna podrška Ukrajini na kraju usahnuti.
U ovom novom okruženju, izazov sa kojim se Zapad suočava upadljivo je nalik onom s kojim su SAD bile suočene u Zapadnoj Njemačkoj (posebno u Zapadnom Berlinu) na početku hladnog rata.
Zapad treba da dokaže da je Ukrajina mjesto u koje su investitori spremni ulagati svoj novac i prije nego što se rat završi – zaštićeni, naravno, baterijama raketa Patriot. To takođe mora biti zemlja u koju je veliki broj Ukrajinaca koji trenutno žive van svoje domovine spreman da se vrati. I, konačno, nužna je mogućnost da pregovori Ukrajine o pristupanju EU počnu čak i dok rat i dalje bjesni.
Međutim, najupečatljiviji nalaz istraživanja Evropskog savjeta za spoljne odnose jeste to da mnogi u nezapadnim zemljama, koji vjeruju da će Rusija prevladati u Ukrajini, takođe vjeruju da će EU prestati da postoji u roku od 20 godina. To bi trebalo da razbudi evropske lidere da obrate pažnju na činjenicu da ovdje nije u pitanju samo ukrajinski suverenitet.
(TBT, Financial Times)
