Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Malo koja nacija na svijetu ne reagira na svijetski geopolitičk itzunami koji je izazvao napad militantnog krila palestinske političke organizacije Hamas na Izrael 7. oktobra. I pored toga što malo koja nacija na svijetu sliči Palestincima kao Bosanski muslimani, njihova diplomatija skoro pa pasivno posmatra dramatična dešavanja u Palestini. Tako kad ministra vanjskih poslova Elmedin Konaković izjavljuje kako svijet nije ništa naučio iz slika iz vremena opsade Sarajeva, njegova izjava zvuči više nego sarkastično jer odaje drugu mnogo gorču istinu, a to je da sami Bosanski Muslimani nisu naučili ništa iz svoje skorašnje tragične historije. Jer da su išta naučili sigurno Konaković ne bi mogao biti šef njihove diplomatije ,niti bi tako,skoro pa nijemo posmatrali masakre u Gazi.
KOME „KOLJENA KLECAJU“?
A ako nešto ne nauče iz stravičnih slika iz Gaze, u skorijoj budućnosti neće imati kome ni takvi kao što je Konaković biti ministri, jer bi bi sa takvim političarima Bosna i Hercegovina kao država mogla nestati, a s njom i njeni muslimani!
Baš svaki dan takve prijetnje se upućuju Bosanskim Muslimanima, a oni, poput Konakovića „kradu Bogu dane“ landarajući po svijetu i guslajući nesuvisle iiznađale diplomatske fraze koje apsolutno ništa ne znače niti sekoga dotiču.
Tako na primjer, na pitanje novinara da prokomentira izjavu Denisa Bećirovića, bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, da pojedini zvaničnici, poput njega ponovo prizivaju zločinački projekat velike Srbije, Milorad Dodik odgovara: “To je ona Srbija koja je i velika i svjetska od koje Bećiroviću klecaju koljena!”
Momentum u kojem to Dodik izgovara je toliko zlokoban da svakog Bosnaskog Muslimana obuzme jeza jer su zarad te ideje Srbi su počinili genocid nad njima u više navrata tokom jednog stoljeća.
Očito ohrabren trenutnim uspjehom Benjamina Netanyahua da počini genocid nad Palestincima, a da ga u tome zapadne kršćanske zemlje podržavaju, ili u najmnju ruku ne sprječavaju, koliko islamske zemlje ne mogu ili neće da zaštite svoju sabraću muslimane, Dodik sve češće i sve glasnije odašilje takve jezive prijetnje Bosanskim Muslimanima. Ono kako Dodik objašnja svoju ideju ili viziju velike Srbije i srpstva istovjetno je sa Netanyahuovom idejom židovstva i velikog Izraela. To što Dodik ne spominje rat, već tvrdi da je to ostvarivo mirnim putom nije samo jeftini sprski mudroluk i licemjerje, već cinizam koja proizilazi iz spoznaje da kada bi ponovio to što su radili njegovi prethodnici svijet ne bi reagirao. Tim prije jer iza leđa ima opakog silnika Vladimira Putina, kao što Netanyahu ima iza leđa drugog silnika, samozvanog lidera slobodnog svijeta Joea Bidena, te tuce evropskih političara, posebno njemačkih (Ursula von der Leyen, Annalena Baerbock,Olaf Scholz, Annalena Baerbock, David McAlsiter)koji „drže palčeve“ Netanyahu dok ubija muslimansku palestinsku djecu. Svi nabrojani su vrlo važni akteri Evropske unije, zapravo se može reči da su njeni točkovi. Za gospođu von der Leyen je Izrael,na primjer, „raj u pustinji“. Stoga je svoj kabinet oblijepila tapetama cionističkih simbola kako bi i se sama osjećala kao u raju dok traje pakao u Gazi.O volji ove gospođe ovisi sudbina BiH, odnosno sudbina muslimana u njoj. Jer oni vjeruju da samo u državi koja je čalnica EU, pa tako i po automatizmu članica NATO-a, mogu biti sigurni od prijetnji koje im dolaze od Dodika. Tako nešto je obećano Aliji Izetbegoviću kada je, na osnovu toga obećanja, stavio svoj potpis na Daytonski mirovni sporzum.
Nakon agonije koju preživljavaju Palestinci,koji su se kao izbjeglice skrasile u Gazi, nakon potpisanog sporazuma u Oslu, Bosanski Muslimani definitivno moraju spaliti iluzije da im mirovni sporazum iz Daytona garantira mir i sigurnost. Jer kreatori i garanti sporazuma u Oslu i Daytonu su isti. Čak je palestinski lider Jasyer Arafat nagrađen Nobelovom nagradom za mir. Sad se vidi da je taj sporazum bio blef i podvala Palestincima i da su Amerikanci, konkretno Bill Clinton, bili pristrasni i radili za Izrael. Što bi se moglo ispostaviti i za Daytonski sporazum, ako se zlo sjeme zvano „Republika Srpska“ ne sasjeće u korijenu.
Ovo sjeme zla je Richard Holbrooke posijao u Daytonu i naprosto ono procvjeta u zla vremena. Pogoduju mu olujni vjetrovi iz „raja u pustinji“. To osjeća Dodik nakon štoje američka politika prema Jugoistočnoj Evropi, odnosno Zapadnom Balkanu posljednjih godina doživjela velike promjene i transformaciju što je doprinijelo povećanju nestabilnosti i napetosti u regiji.
Kako primjećuju analitičari konkurencija svjetskih i regionalnih sila na Balkanu nikad nije bila jača što predstavlja ogroman izazov za domaće političare opterećene nestabilnošću, aferama, korupcijom i općem izostanku kapaciteta da donesu prave i odgovarajuće strateške odluke u interesu građana koje zastupaju.
Uporedo, imidž SAD-a u regiji dodatno je narušen dešavanjima na Bliskom istoku gdje je Washington potpuno stao na stranu Izraela što hrani antiimperijalistički narativ u javnosti. Nakon rata u Ukrajini to je drugo žarište koje ima refleksije na Balkan te je argument više za kritičare američkog odnosa prema Beogradu.
KO „DRŽI PALČEVE“ NETANYAHUU PODRŽAVA I DODIKA
U ovakvim okolnostima pod pojačanim pritiskom se nalaze one političke opcije, mediji, intelektualci i nevladin sektor koji rade na jačanju demokratskih kapaciteta balkanskih društava u cilju jačanja euroatlantskih integracija. S druge strane, novi sukob na Bliskom istoku pogoduje desničarskim i retrogradnim snagama u regiji da prošire svoje djelovanje i utjecaj, tvrde analitičari.
Svjestan takopovoljnog ambijenta Dodik je istupio sa svojim opakim naumom: ‘Čim proglasimo nezavisnost Republike Srpske, priznat će nas 15 zemalja, a Hrvatska će čekati pa će nas priznati poslije,’rekaoje u jednom intervju (10. 11. 2023.).
Koje su to države koje bi priznale sjeme zla Republiku Srpsku? Vjerovatno sve one koje „drže palčeve“ Netanyahuu dok čini genocid u Gazi?! A ako bismo se obazreli okolo sebe uočili bismo da je Bosna i Hercegovina bukvalno u obruču procionističkih politika. Od ponašanja Hrvatske, koja pod utjecajem njemačkih lidera unutar EU, podržava Izrael, do Srbije koja je oduvijek bila na u tijesnog vezi sa cionistima, do pasivne Albanijei Kosova uočljive su takve politike.
Sve to daje vjetar u leđa Draganu Čoviću i Miloradu Dodiku da pojačavaju i ubrzavaju svojesecesionistilčke ciljeve. Njih dvojica su ,kao što je poznato Netanyahuovi intimusi. Veilka izraelska investicija u mostraski Aluminij tek sad pokazuje svoju političu pozadinu.
Također je malo ko primjetio da u Prištini i Tirani skoro da i nije bilo propalestinski demonstracija što sigurno puno govori o albanskoj proizraelskoj politici. Ako se tome doda činjenica da na primjer u Alabaniji djeluje i ima svoje terorističlke kampove „Mudžahedin halk“, teroristička organizacija koja se bori prtoiv iranskog režima, a koju sponzorira Izrael, onda je jasno zbog čega Albanci ne pokazuju empatiju prema stradanju svoje sabraće Palestinaca.
Kao što su postojalezablude da Jugoslavija kao lider pokreta Nesvrstanih zemalja podržava Palestince,a na osnovu prijateljskih odnosa Josipa Broza i Arefata, tako postoji zabluda da je proruska politika na Balkanu antiizraelska na osnovu toga što Putin priznaje Hamas i prima njene lidere u Moskvi. Koliko je Broz javno podržavao Palestinu, još više je tajno sarađivao sa Izraelom. Tako je na nagovor američkog predsjednika Ricahrda Nixona udovoljio molbi Golde Meir i dozvolio da američki bombarderi poleteiz Beograda za Izarel u ratu protiv Egipta kojeg je vodioTitov prijatelj Gamal Abdel Naser.
Pored toga Putin zna da Izrael gaji izrazite simpatije prema Srbiji. Navodno na je tim prostorima nastala ideja cionizma, jednog rabina iz Srbije inspiriralo je to kako se sprski hajduci borili protiv Osmanlija, te je stoga prvi „horoz“ jugoslovenksih ratova Kapetan Dragan nosio Davidovu zvijedu oko vrata, što je jedan od malih znakova „tajne ruke“ cionizma u jugoslovenskim ratovima.
Dodamo li svemu ovome činjenicu da je Alija Izetbegović povukao svoj potpis i nije htio priznati Izrael, već su to učinili hrvatski i sprski članovi Predsjedništva BiH, pozicija Bosanskih Muslimana u odnosu na rat u Palestini je dramatično delikatna. Skoro da ishod tog rata može odlučiti sudbinu Bosanskih Muslimana kao i sudbinu Palestinaca.
(TBT)
