Piše: Hanin Majadli, thebosniatimes.ba
Od 7. oktobra mnogi sa izraelske levice su u svojim tekstovima, salonskim razgovorima i dramatičnim postovima na društvenim mrežama izvjestili o svom razočaranju. Da su imali člansku kartu, oni bi je pocijepali. Šteta što ih većina nije imala, ali su je i pored toga simbolički pocijepali. Sve u svemu, bilo je to teško razočarenje sa dramatičnim implikacijama: zaustavljen je mirovni proces koji je bio na svom vrhuncu, formirane komisije za pomirenje i istinu su prekinule s radom, razgovori sa Palestincima su obustavljeni, a proces rasformiranja jevrejskih naselja na okupiranim teritorijama je zamrznut.
Razočaranost je nastala zbog palestinske reakcije, zbog ćutanja dijela palestinskih građana Izraela ili njihove slabe osude masakra na jugu zemlje i ukazivanja na kontekst događaja, iznenađenost ponašanjem Hamasa i na kraju najviše zbog izdaje međunarodne ljevice. Sve je to prouzrokovalo da oni promjene stav, da jasnije vide situaciju, da shvate da su oni ipak prije svega Jevreji i da stoga nemaju izbora nego da se pomjere ka desnici.
Mnogi su se razočarali. Ima onih koji su izvjestili o ideološkom slomu jer su shvatili da su svi Palestinci Hamas, jedan dio neskriveno kao u Gazi, dok se drugi dio još uvijek pretvara kao na Zapadnoj obali, a možda čak i u samom Izraelu. (Inspiracija za razočaranje je Itamar Ben Gvir.) Jedan dio se razočarao usljed novog, neobičnog osjećaja koji ne sliči na „ljevičarski“: nedostatka sažaljenja nad stravičnim prizorima koje vojska čini po Gazi. Odjednom je sve u redu, više ih ne boli, stiglo je otrežnjenje i oni su se razočarali.
Najklasičnije i najraširenije razočarenje izraelske ljevice dolazi zbog uzroka konflikta. Slomio se ključni koncept izraelske ljevice da su u pitanju događaji iz 1967. a ne 1948. Odjednom su shvatili da se palestinska tragedija dogodila onda kada je počela, a ne 19 godina kasnije. Da su nekada razgovarali sa Arapima, čuli bi da 1967. boli, ali da još jače boli 1948.
Razočarenje koje je nastupilo prošlog mjeseca je nevjerovatno. Njime se objašnjava moralna obamrlost pred ogromnim žrtvama u Gazi, većinom nevinih građana, pa i podrška izraelskog javnog mnjenja prijedlogu o transferu – za one koji to žele! – stanovnika Gaze. (Prijedlog je dao poslanik Ram Ben Barak iz Lapidove partije Jesh Atid, a ne neko iz stranke Ocma Jehudit Itamara Ben Gvira!). Takođe čudi skoro religiozni odnos prema izvještajima portparola vojske, istog onog koji je prošle godine dao čak četiri različite verzije pogibije novinarke Shirin Abu Akle.
Pa ipak je neobično da su se oni koji su godinama predviđali da nesreća dolazi, promjenili baš kad se ona i dogodila. Da su se svi oni koji su bili uznemireni zbog zamrznutog statusa quo, jer su znali da je to siguran put ka katastrofi, razočarali baš kad je ona nastupila. Da su se svi oni koji su citirali Jeshijahua Leibovica i pisali da je bio u pravu, razočarali baš kad je ono što je govorio počelo da se ostvaruje. Neobično je i da je u Izraelu uvijek ljevica razočarana. Ne daj bože da se to dogodi desnici koja je glavni krivac za ovu nesreću. Desnici se nikada ne dogodi otrežnjenje.
Ali tren nakon što sam se užasnula i zabrinula da će se preobraćeni ljevičarski tabor srušiti i obojiti u ekstremeno desničarske nijanse, a ogorčenje protiv Palestinaca porasti i postati nepodnošljivo, sjetila sam se da je rieč o izraelskoj ljevici. Da ona nikada nije zaista bila ljevica i nikada zaista izraelska. Više je bila jevrejska koja se pretvara da je izraelska. Pa dobro, u slijedećem ratu neće promjeniti sliku na profilu u slogan „Ne u moje ime“. Bit će to težak udarac mirovnom procesu, zar ne?
(TBT, Haaretz)
