U rano subotnje jutro 7. oktobra uslijedio je niz koordiniranih napada na Izrael od strane radikalnog palestinskog pokreta Hamas. „Oluja Al-Aksa“ započela je ispaljivanjem oko 3.000 raketa i pješačko-mehaniziranim upadom militanata na teritorij južnog Izraela. Izraelske sigurnosne službe potpuno su zakazale pa su Hamasovi militanti brzo prešli granicu između Pojasa Gaze i Izraela i krenuli likvidirati civile u izraelskim kibucima i napadati izraelske vojne baze. U jednom danu, Hamasovi militanti ubili su više od 350 izraelskih vojnika i policajaca te više od hiljadu civila. Napad je bio osobito uspješan jer je bio židovski blagdan Simhat Tora i održavao se fetival festival u blizini Re’ima. Oko 200 Izraelaca odvedeno je u Pojas Gaze kao taoci, među njima i djeca. Bio je to jedan od najstrašnijih dana u izraelskoj povijesti i najveće stradanje Židova nakon Drugog svjetskog rata. U nekoliko dana ubijeno je preko 1.400 civila. S pravom se može reći da je 7. oktobra 2023. izraelski Pearl Harbour nakon kojega je uslijedio užasni rat Izraela i Hamasa koji još uvijek traje, a čini se da najgore tek slijedi. Tekući rat mogao bi zapaliti Bliski istok.
Kako bi se bolje razumjeli aktuelni sukobi u Svetoj zemlji treba razmotriti nastanak i uspon Hamasa. Hamas u prijevodu s arapskog jezika znači Arapski pokret otpora. Radi se o klasičnom radikalnom sunitskom islamističkom pokretu koji je nazočan na palestinskim područjima – Pojasu Gaze i u manjoj mjeri na Zapadnoj obali rijeke Jordan. Hamas je najsnažnija palestinska politička organizacija nakon Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO). Nakon unutar-palestinskih sukoba posjeduje kontrolu nad Pojasom Gaze od 2007. gdje je uspostavio jednopartijsku državu koja počiva na radikalnom islamizmu. Upravo glavni element koji Hamas razlikuje od PLO-a i njegove najsnažnije stranke Fatah je islamistički radikalizam. Dok je PLO odan demokratskim pregovorima s Izraelcima kako bi se konačno riješilo palestinsko pitanje, Hamas odbija pregovore i želi silom uspostaviti palestinsku državu. Premda je s vremenom u teoriji radikalizam pokreta u teoriji smanjen, najnoviji događaji pokazuju kako je riječ samo o taktičkim potezima.
Okolnosti izraelske okupacije Gaze
U Šestodnevnom ratu 1967. koji se još naziva Treći izraelsko-arapski rat, Izrael je zauzeo cijelu Zapadnu obalu rijeke Jordan i Pojas Gaze – područja namijenjena palestinskoj državi prema UN-ovoj rezoluciji iz 1947. o podjeli Palestine. U tom ratu su Izraelci još zauzeli i Golansku visoravan i Sinajski poluotok. Bio je to presudan događaj u povijesti izraelsko-palestinskog sukoba nakon čega ništa više neće biti isto. Uslijedila je izraelska okupacija iliti vladavina (ovisno o kutu gledišta) nad palestinskim područjima. Okolnosti su bile specifične i posebno teške u Pojasu Gaze. Naime, radi se o području koje ima površinu 365 kvadratnih kilometara. Područje je dugo 41 km, a široko u prosjeku od 6 do 12 km. Nalazi se okruženo Izraelom, Sredozemnim morem i Egiptom. Radi se o palestinskoj enklavi koja je potpuno odsječena od Zapadne obale. Nakon Prvog izraelsko-arapskog rata 1949. Pojas Gaze je zauzeo Egipat i ondje su stigle brojne palestinske izbjeglice iz područja koje je zauzela izraelska vojska. 1967. i sam Pojas Gaze zauzeli su Izraelci u silovitom prodoru. Krenula je izraelska okupacija. Godine 1987. Pojas Gaze imao je najveću gustoću stanovništva na svijetu – 1.600 stanovnika na kvadratni kilometar.
Izraelski povjesničar Benny Morris u knjizi „Pravedne žrtve: povijest cionističko-arapskog sukoba, 1881.–1999.“ napisao je: „Jedan je istraživač usporedio Pojas Gaze s ekspres loncem koji se sastoji od prenapučenosti, siromaštva, mržnje, nasilja, loše kanalizacije, bijesa, frustracije, narkotika i zločina. Mnogi domovi u izbjegličkim logorima nisu imali tekuću vodu, kanalizacija je tekla ulicama. Oko pola stanovnika živjelo je u neljudskim uvjetima. Godine 1986.-1987. porast novorođenih bio je dva i pol puta veći od porasta broja stanova i kuća.“ U Pojasu Gaze prihod po glavi stanovnika porastao je s 80 USD 1967. na 1.700 USD u ranim 1980-ima. Broj automobila na teritorijima pod okupacijom Izraela je tih godina udeseterostručen, broj telefonskih priključaka je ušesterostručen. Godine 1968. samo je 18% kućanstava u Gazi imalo električnu energiju, 1981. taj se broj povećao na 89%. Radilo se o pozitivnim brojkama ali izraelska je okupacija, nažalost, donijela mnogo toga lošeg.
Novinari Haaretza Ze’ev Schiff i Ehud Ya’ari opisali su izraelsku politiku prema Pojasu Gaze kao čisti despotizam, pohlepu i sebičnost. Gaza i Zapadna obala bila su tržišta za izraelsku robu. Stanovništvo na okupiranim teritorijima bilo je obvezno tražiti dozvole za kretanje, uvoz sirovina, unos novca i građevinskog materijala. Stanovnici na okupiranim teritorijima teško su mogli osnivati tvrtke. Okupirani teritoriji bili su veliki rezervoar jeftine radne snage. Većina Palestinaca radili su najteže fizičke poslove za nadnicu manju od ono malo Izraelaca koji bi pristali raditi te poslove. Uz sve to, Pojas Gaze i Zapadna obala bili su pod čvrstom izraelskom vojnom okupacijom.
Uspon Palestinskog islamskog džihada
Palestinsku borbu za nacionalno oslobođenje predvodila je Palestinska oslobodilačka organizacija ali nakon što je 1982. morala iz Libana otići u Tunis činilo se da njen utjecaj i moć slabe. S druge strane, pojavljivali su se novi uzori. Šijitska milicija Hezbollah na jugu Libanona nanosila je velike gubitke izraelskoj vojsci. U jesen 1987. u Pojasu Gaze Palestinski islamski džihad (PIJ) vršio je subverzivne akcije protiv izraelskih vlasti. U avgustu je oficir vojne policije ubijen u centru Gaze, bačene su granate na komandu vojske i vozila izraelskih službi te su ubijena dva arapska saradnika izraelskih sigurnosnih službi. Dana 10. oktobra u čast svojih ubijenih pripadnika, PIJ je pozvao stanovnike na jednodnevni štrajk koji se pretvorio u velike demonstracije i napad na policijsku postaju u Gazi. Dvadesetak napadača na postaju je ranjeno. Izraelske vlasti odlučile su srušiti kuće četiri militanata PIJ-a. Okupirani teritorij Gaze nakon tih nasilnih događaja više nikad neće biti isti kako to ispravno zapaža Benny Morris. Militanti Palestinskog islamskog džihada su dan paljenja kuća proglasili danom početka džihada koji će se dogoditi s vremenom. Pripremljen je teren je uspon palestinskog islamističkog radikalizma.
Postupni nastanak Hamasa
Hamas je osnovao šeik Ahmed Yassin, palestinski imam koji je postao aktivist u lokalnim ograncima Muslimanskog bratstva nakon što je svoj rani život posvetio proučavanju islama u Kairu. Od kasnih 1960-ih, Yassin je propovijedao i obavljao humanitarni rad na Zapadnoj obali i u Gazi, koje je Izrael zauzeo nakon Šestodnevnog rata 1967.Hamas je nastao kao podružnica Muslimanskog bratstva čije je sjedište bilo u Egiptu. Palestinci poput šeika Yassina, koji su bili naklonjeni ciljevima Muslimanskog bratstva, uključili su se u dobrotvorne akcije i socijalni rad u palestinskim izbjegličkim kampovima. Yassin je 1973. u Gazi osnovao budući Hamas ali tada pod imenom Mujama al-Islamiya (Islamski centar). Pet godina kasnije organizacija je registrirana u Izraelu. Iako je organizacija bila priznata trenutno za nekoliko sati joj je dozvola za rad bila povučena da bi sljedeće 1979. bila konačno registrirana kao dobrotvorna organizacija. Pod okriljem Islamskog centra i zajedno s drugim muslimanskim humanitarnim organizacijama, Hamas je izgradio impresivnu infrastrukturu. Preciznije, tijekom 1970-ih, aktivisti povezani s Muslimanskim bratstvom uspostavili su mrežu dobrotvornih društava, bolnica, škola, društava socijalne skrbi, klubova mladih i sl. Osobito su činili napore na poboljšanju života izbjeglica u palestinskim izbjegličkim logorima. U Gazi su bili aktivni u mnogim džamijama, dok su njihove aktivnosti na Zapadnoj obali uglavnom bile ograniče na fakultete. Aktivnosti Islamskog centra općenito su bile nenasilne, ali manje skupine na okupiranim područjima počele su pozivati na džihad (sveti rat) protiv Izraela.
Saobračajna nesreća u kojoj se kamion izraelske vojske zabio u automobil na kontrolnoj točki u Gazi usmrtivši četiri palestinska radnika bila je pokretač Prve intifade koja je započela8. prosinca 1987. Intifada je naziv za palestinski ustanak protiv izraelske okupacije Zapadne obale, Gaze i Istočnog Jeruzalema. Dok su hiljade ljudi na ulicama Zapadne obale i Gaze izlazile na ulice i napadale izraelske vojne i civilne objekte, u Gazi se sastala skupina ljudi. Između 9. i 10. decembra u kući Ahmeda Yassina sastalo se sedmero ljudi. Uz imama Yassina ondje su bili liječnik, farmaceut, profesor, inženjer i dva učitelja. Ti ljudi će te noći osnovati Hamas – islamski pokret otpora kao svojevrsni paramilitarni ogranak Muslimanskog bratstva u Palestini što je bio veliki povijesni događaj. Hamas na arapskom označava riječi „žar“, „snaga“ i „hrabrost“. Pokret je izniknuo iz Muslimanskog bratstva i religijskih frakcija PLO-a. Yassin je postao duhovni vođa organizacije. U to je vrijeme Hamas težio kreirati alternativu sekularnom PLO-u i djelovati na načelima političkog islama. Također, cilj Hamasa bio je oslabiti druge islamističke palestinske pokrete poput Palestinskog islamskog džihada (PIJ). Tek poslije toga na red je došlo suprotstavljanje izraelskoj okupaciji. Nova organizacija brzo je stekla veliki broj sljedbenika. Stvaranjem Hamasa 1987. islamisti u Palestini dobili su najsnažniju organizaciju.
Hamasova povelja
U decembru 1987. pojavio se prvi Hamasov letak koji u kojem je napisana riječ intifada i u njemu su postavljeni ciljevi pobune: uništenje cionističkog neprijatelja, protivljenje mirovnom procesu, preobraćenje arapskih država na islamski put i njihovo uvlačenje u izraelsko-palestinski sukob. U siječnju 1988. pojavio se prvi letak u kojem je napisana skraćenica Hamas. Tada je bila prvi put javno objavljena Hamasova povelja. Dokument definira palestinsko pitanje kao religijsko pitanje. Povelja se u svojih 36 članaka poziva na kanonske ranoislamske tekstove uključujući Kur’an i hadise u kojima je odnos islama prema židovstvu i kršćanstvu jasno definiran. Radi se neupitno antisemitskom tekstu. U povelji se poziva na uništenje Izraela i uspostavu šerijatskog poretka u povijesnoj Palestini od rijeke Jordan do Sredozemnog mora. Navodi se kako je Palestina muslimanska zemlja koja se nikada ne može dati na upravu nemuslimanima i da je cilj vođenja svetog rata, džihada, preoteti Izraelu kontrolu nad Palestinom što je vjerska dužnost palestinskih muslimana. U povelji piše: „Sudnji dan neće nastupiti dok se muslimani ne budu borili protiv Židova i ubijali ih.” Takav stav Hamasa doveo ga je u sukob s PLO-om koji je te godine priznao pravo Izraela na postojanje. Tada je malo izraelskih političara i obavještajaca shvatilo važnost Hamasove povelje koja je ustvari dala novu dimenziju izraelsko-palestinskom sukobu. Budući da je povelja u prvi plan stavila religiju, sukob između dva naroda promatrala je prvenstveno kao religijski sukob između islama i judaizma, odnosno muslimana i Židova.
Skrivena podrška Izraela Hamasu
Američki i izraelski izvori otkrili su da je većina početnog financiranja Hamasa došla iz bogatih arapskih država ali izravno i neizravno, iz Izraela, iako izraelska vlada nije iznijela nikakav konkretan dokaz da je ikad Hamasu slala novac. U početku, izraelska vlada nije imala ništa protiv da se na okupiranim teritorijima pojavi još jedan centar moći koji bi uzdrmao dominaciju Palestinske oslobodilačke organizacije koja se smatrala glavnim predstavnikom Palestinaca i koju je Izrael smatrao najopasnijom organizacijom. Jedan bivši zvaničnik CIA-e rekao je da je izraelska podrška Hamasu „bila izravan pokušaj podjele i razvodnjavanja podrške snažnom, sekularnom PLO-u korištenjem konkurentske vjerske alternative“. Sukladno politici „neprijatelj mog neprijatelja, moj je prijatelj“ izraelske vlasti smatrale su kako jačanje islamista može ići samo na štetu PLO-a. Izraelskim sigurnosnim službama nije promaklo da se već sredinom 1980-ih društvo koje je vodio šeik Yassin počelo pripremati za rat i terorističke akcije. U maju 1984. u jednoj od Yassinovih džamija izraelske sigurnosne službe otkrile su skladišta pušaka i pištolja. Yassin je uhapšen i osuđen na 13 godina zatvora ali je u razmjeni zatvorenika između PLO-a i Izraelskih odbrambenih snaga (IDF-a) pušten iz zatvora već sljedeće 1985. Sve dok se Hamas nije aktivno uključio u Prvu intifadu izraelskim sigurnosnim službama prvi cilj bili su pripadnici PLO-a.
Četiri stadija Hamasove strategije
Šeik Yassin je u jednom intervjuu objasnio da je Hamasova strategija imala četiri stadija. Prvi stadij je bio izgradnja institucija poput vrtića i dobrotvornih društava koja će privući mlade i stare. Drugi stadij se odnosio na jačanje podrške Hamasa u svakom kućanstvu u Gazi. To se trebalo ostvariti uzornim životom članova organizacije sukladno šerijatskom zakonu. Palestinski povjesničar Yezid Sayigh u knjizi „Oružana borba i potraga za državom: Palestinski nacionalni pokret, 1949.-1993.“ piše: „Hamas je bio izdanak društva Muslimanskog bratstva u Palestini. Ono je pak bilo dio pokreta utemeljenog u Egiptu 1928. Kao i arapski pandani, palestinski ogranak primio je teško k srcu arapski poraz iz 1967. vidjevši ga kao dokaz neuspjeha sekularnog socijalizma i nacionalizma. Njegov predstavnik u Gazi bio je šeik Ahmed Yassin, izbjeglica rođen 1936. koji je postao propovjednik nakon što su ga siromaštvo i nesreća u kojoj je obogaljen spriječili u pohađanju fakulteta. On je navodno u poniženju egipatske vojske u Šestodnevnom ratu vidio osvetu za pogubljenje Sayyida Qutba 1966. (vodeći član Muslimanskog bratstva u Egiptu kojeg je pogubila egipatska vlast zbog planiranja atentata na predsjednika Gamala Abdel Nassera, op.a.). Sljedbenici društva propovijedali su strogo pridržavanje islama smatrajući da su pobožnost, dobar obiteljski odgoj, neiskvarenost zapadnim vrijednostima i islamska svijest condicio sine qua non za otpor Izraelu.“
Treći stadij podrazumijevao je oružanu borbu. Pod oružanom borbom podrazumijevao se svaki način napada čak i terorističke akcije, „sve što“, kako je Yassin izjavio, „Izraelcima donosi besane noći.“ Yasin je često govorio kako su pod zastavom islama križari istjerani iz Palestine. Za oružanu borbu Hamas se dugo pripremao. Godine 1986. Yassin je osnovao obavještajnu službu pokreta Madžd. Četvrti stadij bio je uzdizanje Hamasa iz lokalnih palestinskih poslova i ostvarenje dijaloga s arapskim i islamskim državama. Na koncu konca, za Hamas palestinska država nije krajnji cilj nego samo korak prema stvaranju velike islamske države na Bliskom istoku.
Razlike između PLO-a i Hamasa
Hamas je djelovao neovisno o drugim palestinskim organizacijama. Stjecao je simpatije najviše kroz propovijedanje po džamijama i davanje humanitarne pomoći siromašnima. Za razliku od PLO-a koji se 1970-ih i 1980-ih, i kasnije od 1994. nakon uspostave Palestinske Samouprave, ponašao korumpirano, predstavnici Hamasa bili su pošteni, brinuli su za potrebite i nastojali im pomoći te su tako zadobili simpatije palestinskog stanovništva. Uzoran život prema islamu i beskompromisni stav prema Izraelu bili su čimbenici koji su privukli palestinske i šire arapske mase Hamasu. PLO i Hamas otpočetka su bili su sukobu. PLO je bio sekularna nacionalistička organizacija u kojoj je bilo i otvoreno ljevičarskih pokreta poput Narodne fronte za oslobođenje Palestine koji su bili trn u oku islamistima. S druge strane, Hamas je bio vjerska organizacija. PLO je smatrao da se pregovorima s Izraelom treba postići palestinska država, dok je Hamas smatrao da stvaranje palestinske države treba doći kroz oružanu borbu nakon duhovne i ideološke obnove palestinskog naroda. S obzirom na razlike, brzo se krenulo stvarati neprijateljstvo između Hamasa i sekularnih palestinskih političkih organizacija na čelo s PLO.
Prvi sukobi s Izraelcima
U martu 1988. Hamas je izveo prvu oružanu akciju. Postavio je zasjedu u kojoj je ranjen izraelski inženjer koji je radio za vodoprivredu. Sve snažniji Hamasovi napadi na civilne i vojne ciljeve izraelskih vlasti potaknuli su Izrael da 1989. uhiti njegove brojne vođe, uključujući osnivača šeika Ahmeda Yassina. Hamas je zabranjen u Izraelu. Te godine Yassin je osuđen na doživotni zatvor za navodno naređivanje ubojstava Palestinaca koji su surađivali s izraelskim vlastima. Tih godina Hamas je reorganiziran kako bi ojačao svoju zapovjednu strukturu te je poslao svoje glavne vođe u inozemstvo kako bi bili izvan dosega Izraela, najviše u Jordan i SAD. U Ammanu u Jordanu je osnovan politički biro (politbiro) kao vrhovno tijelo pokreta koje između ostalog brine i za prikupljanje financijskih sredstava. Njegov čelnik bio je Khaled Mashal koji je izabran 1996. Reorganizirano je i oružano krilo pokreta- Brigade Izz ad-Din al-Qassam.
Godine 1997. Yassin je pušten iz izraelskog zatvora u sklopu dogovora s Jordanom nakon Mossadovog neuspjelog pokušaja atentata na Mashala u Jordanu. Yassin je pušten u razmjeni s dva agenta Mossada koje su uhitile jordanske vlasti, pod uvjetom da se suzdrži od nastavka pozivanja na samoubilačke bombaške napade protiv Izraela. Jordan je protjerao čelnike Hamasa iz Ammana 1999. optužujući ih da su koristili svoje jordanske urede kao zapovjedno mjesto za vojne aktivnosti u Palestini. Godine 2001. politbiro Hamasa je uspostavio novo sjedište u Damasku u Siriji.
(Nastavit ćese)
(TBT, G.N.,Autor: matija Šerić)
