Piše: Slavoj Žižek, thebosniatimes.ba
Varvarski napad Hamasa na Izrael zaslužuje bezuvjetnu osudu, bez „ako“ i „ali“. Masakri, silovanja i otmice civila iz sela, kibuca i sa muzičkog festivala bili su pogrom – i potvrda da je Hamasov pravi cilj uništenje države Izrael i svih Izraelaca. Međutim, situacija zahtjeva historijski kontekst; ne kao nekakvo opravdanje, već radi jasnije predstave o tome kuda dalje.
Najprije treba imati u vidu apsolutni očaj koji karakterizira živote većine Palestinaca. Prisjetite se talasa izoliranih samoubilačkih napada na ulicama Jerusalema prije otprilike jedne decenije. Običan Palestinac bi prišao Jevrejinu ili Jevrejki, izvukao nož i ubo žrtvu, potpuno svjestan da vrši ubistvo. U ovim „terorističkim“ aktima nije bilo nikakve poruke, niti povika „Oslobodite Palestinu!“ Niti je iza njih stajala neka veća organizacija. To su bila individualna djela nasilnog očaja.
Stvari su se okrenule nagore kada je Benjamin Netanyahu formirao novu vladu sa krajnje desnim, pro-naseljeničkim strankama koje otvoreno zagovaraju aneksiju palestinskih teritorija na Zapadnoj obali. Novi ministar nacionalne sigurnosti, Itamar Ben-Gvir, opisuje svoja uverenja ovako: „Moje pravo, pravo moje žene, pravo moje djece da se slobodno kreću [na Zapadnoj obali] važnije je od prava Arapa.“ Riječ je o čovjeku kome je ranije bilo zabranjeno da služi vojsku zbog povezanosti sa ekstremističkim antiarapskim partijama koje su poslije masakra Arapa u Hebronu 1994. označene kao terorističke organizacije.
Dugo ponosan na svoj status jedine demokratije na Bliskom istoku, Izrael se pod Netanyahuovom aktuelnom vladom pretvara u teokratsku državu. Lista „osnovnih principa“ sadašnje vlade kaže: „Jevrejski narod ima ekskluzivno i neotuđivo pravo na sve dijelove zemlje Izrael. Vlada će promovirati i razvijati naseljavanje svih djelova zemlje Izraela – Galileje, Negeva, Golana i Judeje i Samarije.“
S obzirom na takav zavjet, apsurdno je zamjerati Palestincima što odbijaju da pregovaraju sa Izraelom. Zvanični program aktuelne vlade skida pregovore sa stola.
Pojedini teoretičari zavjere će tvrditi da je Netanahuova vlada morala da zna da se sprema neka vrsta napada, budući da raspolaže ogromnim kapacitetima za nadzor i prikupljanje obavještajnih podataka u Gazi. Ali dok napad svakako služi interesima izraelskih tvrdolinijaša koji su sada na vlasti, ujedno podriva Netanyyahuove garancije savršene sigurnosti.
U svakom slučaju, nije teško uočiti da su obje strane – i Hamas i izraelska ultranacionalistička vlada – protiv bilo kakve mirovne opcije. Svako od njih je posvećen borbi na smrt.
Napad Hamasa odigrao se u vrijeme velikog sukoba unutar Izraela, zahvaljujući naporima Netanyahuove vlade da uništi pravosuđe. Zemlja je tako podjeljena između nacionalističkih fundamentalista, koji žele da ukinu demokratske institucije, i pokreta civilnog društva koji je svjestan ove prijetnje, ali nerado ulazi u savez sa umjerenijim Palestincima.
Sada je prijeteća ustavna kriza suspendirana; najavljuje se vlada nacionalnog jedinstva. To je stara priča: duboke i naizgled egzistencijalne unutrašnje podjele odjednom su prevaziđene, zahvaljujući zajedničkom spoljašnjem neprijatelju.
Mora li postojati spoljni neprijatelj da bi se postigao mir i jedinstvo kod kuće? Kako prekinuti ovaj začarani krug?
Put naprijed, napominje bivši izraelski premijer Ehud Olmert, jeste borba protiv Hamasa i istovremeno otvaranje za Palestince koji nisu antisemiti i koji su spremni na pregovore. Suprotno tvrdnjama izraelskih ultranacionalista, ti ljudi postoje. Više od stotinu palestinskih akademika i intelektualaca potpisalo je 10. septembra otvoreno pismo u kom se odlučno odbacuje „svaki pokušaj da se umanje, lažno predstave ili opravdaju antisemitizam, nacistički zločini protiv čovječnosti i historijski revizionizam u odnosu na Holokaust“.
Jednom kada uvidimo da nisu svi Izraelci fanatični nacionalisti i da nisu svi Palestinci fanatični antisemiti, možemo početi da prepoznajemo očaj i konfuziju koji podstiču izlive zla. Možemo početi da razumijemo neobičnu sličnost između Palestinaca, lišenih domovine, i Jevreja, čija je historija obilježena istim iskustvom.
Slična homologija se odnosi na termin „terorizam“. U vrijeme jevrejske borbe protiv britanske vojske u Palestini, izraz „terorista“ je imao pozitivnu konotaciju. Krajem 1940-ih, američke novine su objavile oglas naslovljen „Pismo palestinskim teroristima“, u kojem je holivudski scenarista Ben Heht napisao: „Moji hrabri prijatelji. Možda nećete vjerovati šta vam pišem, jer je zrak trenutno mnogo zagađen. […] Jevreji Amerike su za vas.“
Iza svih aktuelnih polemika o tome ko se smatra teroristom, nalazi se masa palestinskih Arapa koji decenijama žive u limbu. Ko su oni i koja zemlja je njihova? Da li su oni stanovnici „okupirane teritorije“, „Zapadne obale“, „Judeje i Samarije“ ili … države Palestine, koju priznaje 139 zemalja, nečlanice u statusu posmatrača u Ujedinjenim nacijama od 2012? Izrael, koji kontrolira konkretnu teritoriju, tretira Palestince kao privremene naseljenike, kao prepreku za uspostavljanje „normalne“ države sa Jevrejima kao jedinim pravim stanovnicima. Palestinci se tretiraju isključivo kao problem. Država Izrael im nikada nije pružila ruku, ponudila nadu niti prihvatila njihovu pozitivnu ulogu u državi u kojoj žive.
Hamas i izraelski tvrdolinijaši su dvije strane iste medalje. Izbor se ne svodi na jednu ili drugu tvrdolinijašku frakciju, već se bira između fundamentalista i svih onih koji još vjeruju u mogućnost mirne koegzistencije. Ne može biti kompromisa sa palestinskim i izraelskim ekstremistima: protiv njih se mora voditi borba, uz punu odbranu palestinskih prava, koja ide ruku pod ruku sa nepokolebljivom posvećenošću borbi protiv antisemitizma.
Koliko god to zvučalo utopijski, ove dvije borbe su od iste vrste. Možemo i trebamo bezuvjetno podržavati pravo Izraela da se brani od terorističkih napada. Ali takođe moramo bezuvjetno saosjećati sa zaista očajnim i beznadežnim uslovima s kojima su suočeni Palestinci u Gazi i na okupiranim teritorijama. Oni koji misle da postoji „kontradikcija“ u ovom stavu, praktično sprečavaju rješenje.
(TBT, Project Syndicate)
