Piše: David Hearst, thebosniatimes.ba
Od prvih trenutaka Hamasovog proboja iz Gaze, izraelski premijer Benjamin Netanyahu dao je jedno obećanje koje je gotovo u potpunosti promaklo pažnji.
On je gradonačelnicima južnih pograničnih gradova rekao da će odgovor Izraela “promijeniti Bliski istok”. Istu stvar je rekao i u svom obraćanju zaprepaštenoj naciji: “Ono što ćemo učiniti našim neprijateljima u narednim danima odjekivat će s njima generacijama.”
Šta mu je na umu? Znamo da je dugo želio da napadne iranska nuklearna postrojenja. Tri godine nakon što je prvi put osujećen 2010., rekao je za CBS: “Neću čekati dok ne bude prekasno.”
Znamo, također, da on želi iskorijeniti Hezbolah i Hamas, koje mi je jednom opisao (dok je bio u opoziciji) kao nosače aviona za Iran.
Od napada palestinskih boraca u subotu, koristio je riječi koje odražavaju odgovor bivšeg američkog predsjednika Georgea W Busha na napade 11. septembra. U napadu na Al Qaidu u Afganistanu, bivši potpredsjednik Dick Cheney, kao njegova siva eminencija, već je razmišljala o većem napadu na Irak.
Da li Netanyahu razmišlja o tome da iskoristi besprimjernu podršku koju trenutno dobiva od međunarodne zajednice za svoju kampanju protiv Gaze za nešto mnogo veće, kao što je Bush učinio 2001. godine?
Šef izraelske opozicije Benny Gantz također je nagovijestio veći projekat: “Pobijedit ćemo i promijeniti sigurnost i stratešku realnost u regionu.”
Druga Nakba
Ponovna okupacija Gaze i dokrajčivanje samo jedne palestinske oružane grupe ne bi promijenili stratešku stvarnost regije, a ne treba vam vojska od 360.000 vojnika da ponovo okupirate Gazu. Ovo je najveći broj pozvanih rezervista u historiji zemlje.
Hamas ima najviše 60.000 naoružanih ljudi, prema mojim izvorima, koji bi se, zajedno sa drugim frakcijama, borili da naprave snagu koja je trećina te veličine.
Naravno, ovo bi moglo biti brukanje – vrsta ratoborne retorike koja je Netanyahuova zaliha u trgovini. Prethodni izraelski i američki zvaničnici često su davali obećanje da će se promijeniti Bliski istok i pokazalo se kao šuplja priča.
Bivši izraelski premijer Shimon Peres napisao je knjigu o tome kako će Oslo preoblikovati Bliski istok. Bivša američka državna sekretarka Condoleezza Rice ukazala je na “drugačiji Bliski istok” kada je pozvala Izrael da ignorira pozive na prekid vatre nakon 11 dana bombardiranja Hezbolaha u južnom Libanu 2006. godine.
Ali šta ako se planira veći poduhvat? Šta bi to podrazumijevalo i koje bi rizike predstavljalo za regiju u cjelini?
Prvi i najočitiji odgovor je druga Nakba, ili masovno protjerivanje značajnog dijela stanovništva Gaze od 2,3 miliona stanovnika – brojka koja je dovoljno velika da promijeni demografsku tempiranu bombu koja je u pozadini svakog Izraelca.
Izraelski potpukovnik Richard Hecht rekao je u utorak stranim novinarima da će savjetovati palestinskim izbjeglicama da “izađu” preko prijelaza Rafah na južnoj granici Gaze s Egiptom. Njegova kancelarija je tada morala “razjasniti” šta je Hecht rekao priznajući da je prelaz zatvoren.
Mogućnost da bi Egipat mogao biti prisiljen dozvoliti priliv izbjeglica iz Gaze – što se dogodilo i nakon arapsko-izraelskog rata 1948. i rata 1967. – također je iznio Al-Azhar Al-Sharif, najveća vjerska institucija u Egiptu, koji je pozvao Palestince da ostanu postojani i ostanu na mjestu. Zašto bi objavila ovu izjavu ako se iza zatvorenih vrata ne razgovara o mogućnosti još jednog masovnog egzodusa?
Dolazak milion Palestinaca iz Gaze na Sinaj bi, bez pretjerivanja, mogao imati potencijal da prevrne Egipat nakon decenije ekonomskog pada pod vodstvom predsjednika Abdela Fataha el-Sisija. Rekordan broj Egipćana već ide na čamce. I sam Sisi shvata ovu opasnost i ponovio je Al-Azharov poziv.
‘Ljudske životinje’
Također nema sumnje o tome kakav bi učinak masovno protjerivanje Palestinaca imalo na balans između Palestinaca i Istočnih obala u Jordanu, koji ima najdužu – i do sada, najtišu – granicu Izraela.
Drugi Nakba bi predstavio prve dvije arapske zemlje koje su priznale Izrael u egzistencijalnoj krizi, koja bi mogla ugroziti sposobnost svakog režima da kontrolira vlastitu državu.
Pa ipak, sudeći prema riječima izraelskog vodstva i akcijama njegovih pilota, masovni egzodus je upravo ono što Izrael možda pokušava prisiliti u Gazi upravo sada.
U ponedjeljak je izraelski ministar odbrane Yoav Gallant opisao Palestince kao “ljudske životinje” kao ergument tvrdnji da je Hamas odrubio glave djeci – tvrdnje koje se ne mogu nezavisno provjeriti i koje nisu izrečene kada je izraelskim novinarima prvobitno bilo dozvoljeno da vide pokolj u Kfar Aza.
Istog dana, član Knesseta Revital Gotliv pozvala je Izrael da razmisli o upotrebi nuklearne bombe na Gazi, objavljujući na društvenim mrežama: „Samo eksplozija koja potrese Bliski istok vratit će ovoj zemlji dostojanstvo, snagu i sigurnost! Vrijeme je da se poljubi sudnji dan.”
Zatim je Giora Eiland, bivši general, rekao da Izrael mora „napraviti humanitarnu katastrofu bez presedana“ u Gazi, i zaprijetio još jednom Nakbi: „Samo će mobilizacija desetina hiljada i vapaj međunarodne zajednice stvoriti osnovu da Gaza bude ili bez Hamasa ili bez ljudi. Nalazimo se u egzistencijalnom ratu.”
U petak je ostalo malo sumnje u namjere Izraela. Izraelska vojska je poručila Palestincima sa sjevera Gaze da odu, rekavši da im neće biti dozvoljeno da se vrate “dok mi to ne kažemo”. Hamas je poručio Palestincima na sjeveru Gaze da “ostanu postojani” i da “ostanu u svojim domovima”.
Druga Nakba je počela.
U srijedu je zvaničnik izraelske vojske rekao za Kanal 13 da će Gaza biti sravnjena sa zemljom i svedena na “grad šatora” – što je, da budemo pošteni, upravo ono što se događa svake noći od upada Hamasa.
Noćno klanje
U Gazi se gotovo svake noći dešava masakr. Čitave porodice su pobijene preciznim bombama. Palestincima u Gazi je rečeno da evakuiraju cijeli svoj okrug, da bi potom bili zasuti bombama. Distrikti se ne bombardrajju samo jednom; oni se sistemski izravnavaju.
U prethodnim kampanjama, Palestinci u Gazi su pobjegli u Ramalu, relativno bogato područje srednje klase uz more. Smatralo se da je to sigurno utočište jer u prethodnim kampanjama Izrael nije imao razloga da ga bombarduje. Sada se Ramala sfrfevnjena sa zmeljom.
Ovo noćno klanje se ne dešava slučajno od strane nediscipliniranih pilota koji se osvete za navodne ratne zločine koje je počinio Hamas u južnom Izraelu. To se odvija planski. Cilj isključivanja struje, vode i hrane za više od dva miliona ljudi i podvrgavanje noćnom bombardovanju je da ih natjera da pobjegnu.
U Gazi nema mjesta zaštićenog od ovog oblika genocida. Bombardirano je četrnaest zdravstvenih ustanova. Od subote je ubijeno 500 djece.
Dakle, ako Izrael ne bude zaustavljen, kurs na koji je krenuo je da se u Gazi ubije ne 2.251 muškarac, nego žena i djece – kao što je bio slučaj u kopnenom upadu 2014. – već desetine hiljada, stopa žrtava dovoljno visoka da će izazvati još jednu Nakbu.
Prije toga, ova politika bi mogla imati dva efekta: da pokrene građanski rat unutar Izraela između Palestinaca iz 1948. i izraelskih Jevreja, i da pokrene regionalni rat sa Hezbolahom i na kraju sa samim Iranom.
Ovo bi takođe moglo biti u Netanyahuovoj glavi. Slamanje Hamasa ne bi promijenilo Bliski istok, ali ocrnjivanje Hezbolaha i Irana kao snaga koje bi bile spremne pokušati sve protiv Izraela u narednoj deceniji, gotovo sigurno bi.
Palestinski borci razbili su jedne rane zore mit o nepobjedivosti u kojem je Izrael uživao otkako je porazio tri arapske vojske u šest dana 1967. Čak ni bliskoistočni rat 1973. nije proizveo šok kakav je napravio Hamas.
Izrael sada kaže da je ovaj rat egzistencijalan. Na ulicama se Izrael osjeća kao zemlja u kojoj nema vlasti; gdje Izraelci mogu uzeti pravdu u svoje ruke; gde se obični građani, nepovezani sa naseljenicima ili ekstremnom desnicom, kreću ulicama naoružani. Toliki je opći nivo mržnje i straha da bi moglo biti samo pitanje vremena kada će Palestinci unutar Izraela biti napadnuti.
Na domaćem planu, oni koji pripadaju ekstremnoj nacionalnoj vjerskoj desnici, kao što su ministar financija Bezalel Smotrich i ministar za nacionalnu sigurnost Itamar Ben Gvir, već godinama govore: “Pokreni se.”
Prošlog februara, Gantz je optužio Smotricha da podržava nasilje naseljenika na okupiranoj Zapadnoj obali jer “želi izazvati još jednu palestinsku Nakbu”. Sada, Gantz i Smotrich sjede jedan pored drugog u istom kabinetu.
Sa stanovišta nacionalne vjerske desnice, što prije bude slomljena palestinska nacionalna stvar, to bolje. Nacionalna trauma izazvana uspješnim upadom Hamasa za njih je dar s neba. To je stvorilo upravo one uvjete koje su čekali.
Regionalni rat
Na granicama Izraela, mogućnost da Gaza izazove regionalni rat nikada nije bila veća. Emocije porasle su u svim arapskim prijestolnicama.
Hezbolah, najbolje opremljena i obučena oružana grupa s kojom se Izrael suočava, ima prst na okidaču. Postoje vjerodostojni izvještaji da je započela opća mobilizacija.
Već je bilo nekoliko dana napada sa libanske granice, uključujući sukob u kojem su učestvovali borci koje preuzima Islamski džihad, u kojem su ubijena tri izraelska vojnika. Tri Hezbolahova borca su također ubijena nakon što je Izrael napao lokacije u Libanu u znak odmazde.
Ako krene kopnena ofanziva, što bi moglo biti vrlo brzo, izbor za Hezbolah može biti ili da sačeka Izrael da dokrajči Hamas, a zatim dođe po njih – znajući da će zapravo biti sami – ili se pridružiti Hamasu i drugim naoružanim frakcija u Gazi, dok svaka grupa zadržava svoju efikasnost kao borbena snaga.
Hezbolah može imati vrlo dobre razloge da želi zadržati status quo na libanskoj granici, ali ovo više nije sukob s kojim si bilo koja grupa s kojom se suočava Izrael, ili bilo koji dio palestinskog pokreta, može priuštiti da sjedne bez davanja Izraelu besplatne propusnice .
Iranski ministar vanjskih poslova Hossein Amir-Abdollahian rekao je u četvrtak da će zločini nad Palestincima dobiti odgovor “ostatka otpora osovine”.
Hezbolah bi bio u pravu kada bi pomislio da što duže ovo traje, svaki front postaje ranjiviji ako ne djeluju složno. To bi mogao biti jedini način da se natjera Izrael da dođe do dogovora o prekidu vatre u Gazi.
Druga poluga ograničenja su SAD. Da li predsjednik Joe Biden zaista želi da bude uvučen u regionalni rat, koji bi uključio svaku oružanu grupu koja je povezana s Iranom, kao što su Huti – rat za koji nije ni izdaleka spreman – upravo u vrijeme kada je ukrajinska kontraofanziva spalsnula, zima dolazi, a ruski predsednik Vladimir Putin može da osjeti pobjedu i zamor Evropljana od borbi?
Ima li neplanirani regionalni rat na Bliskom istoku, koji je u potpunosti stvorio nepokolebljivi saveznik, smisla za SAD? Mislim da nema. Biden je dao Netanyahuu najjače zeleno svjetlo nudeći Izraelu svoju nedvosmislenu podršku, ali ne mislim da su SAD previdile moguće razorne efekte onoga što se trenutno događa u Gazi.
Opasnosti pred nama
U blizini libanske obale okuplja se zapadna borbena flota kao sredstvo odvraćanja od Hezbolaha.
Prije nego što počnu djelovati, trebali bi se prisjetiti šta se dogodilo prije samo 40 godina u Bejrutu, kada je kamion pun eksploziva uletio u kasarnu u kojoj su bili američki marinci, a nekoliko minuta kasnije sličan napad se dogodio i na francusku četu padobranaca. Poginulo je oko 300 vojnika.
Tadašnji američki predsjednik Ronald Reagan i tadašnji francuski predsjednik Francois Mitterrand namjeravali su izvesti zajedničke zračne napade. Na kraju se nije dogodio nikakav uzvratni napad osim pomorskog bombardovanja, jer se američki sekretar odbrane Caspar Weinberger i državni sekretar George Shultz nisu mogli složiti oko toga ko je odgovoran za bombardiranje.
Ovoga puta, u ušima će mu odzvanjati upozorenja koja je Biden kao potpredsjednik dao bivšem predsjedniku Baracku Obami o započinjanju ratova koje ne možete završiti.
I američki državni sekretar Anthony Blinken i ministar odbrane Lloyd Austin u regionu pokušavaju da smire stvari, ali njihova je misija nemoguća. Pošto su dozvolili Izraelu da zapali fitilj, oni sada pokušavaju da obuzdaju eksploziju.
Bliski istok je danas neuporedivo slabiji nego što je bio kada su Bush i bivši britanski premijer Tony Blair bezbrižno planirali svoju invaziju na Irak 2003. godine. Sirija, Irak, Jemen, Sudan i Libija leže u ruševinama; a Egipat, Jordan i Tunis su bankrotirali. Nestabilnost je stvorila ogromne tokove izbjeglica preko Mediterana, koje čak i najgostoljubiviji domaćin, Turska, sada pokušava preokrenuti.
Ako se ostvari samo trećina onoga što sam napisao, Izrael bi mogao završiti s otvorenim granicama, pozivajući na stalne upade naoružanih grupa od Libana preko Jordana do Egipta. U najmanju ruku, Izrael bi izgubio mir koji je uživao na svojoj najdužoj granici sa Jordanom.
Niko ne može proniknuti ono što jedan čovjek, Netanyahu, ima u glavi. Niko ne može proniknuti u bjanko mjenicu koji mu je dao Zapad da započne ovu operaciju u Gazi.
Kampanja u Gazi koja se razvija u plan koji bi mogao promijeniti Bliski istok mogla bi se vratiti kao bumerang i stoga bi je trebalo zaustaviti prije nego što bude prekasno.
(TBT, MEE)
