Piše: Yuval Noah Harari, thebosniatimes.ba
Izrael je upravo doživio najgori dan u svojoj historiji. Više je izraelskih civila pobijeno u jednom danu nego što je ukupno i civila i vojnika izgubljeno u ratu na Sinaju 1956, Šestodnevnom ratu 1967. i Drugom libanskom ratu 2006. Izveštaji i prizori sa područja koje je zauzeo Hamas su užasni. Mnogi moji prijatelji i članovi porodice pretrpjeli su neopisiva zvjerstva. To znači da su i Palestinci sada suočeni sa ogromnom opasnošću. Najmoćnija država na Bliskom istoku drhti od bola, straha i bijesa. Nemam ni znanja ni moralnog autoriteta da govorim o tome kako stvari izgledaju iz palestinske perspektive. Ali u trenutku najvećeg bola Izraela, želio bih upozoriti kako stvari izgledaju sa izraelske strane ograde.
Politika često funkcionira kao naučni eksperiment, koji se sprovodi na milionima ljudi sa malo etičkih ograničenja. Pokušate nešto – bilo da povećate socijalna davanja, izaberete populističkog predsjednika ili ponudite mir – pogledate rezultate i odlučite da li da nastavite dalje tim putem; ili promjenite kurs i pokušate nešto drugo. Tako se izraelsko-palestinski sukob odvijao decenijama: kroz pokušaje i greške.
Tokom mirovnog procesa u Oslu 1990-ih, Izrael je dao šansu miru. Znam da su sa stanovišta Palestinaca i nekih spoljnih posmatrača, izraelske mirovne ponude bile nedovoljne i arogantne, ali je to ipak bila najvelikodušnija ponuda koju je Izrael ikada dao. Tokom tog mirovnog procesa, Izrael je palestinskim vlastima prepustio djelimičnu kontrolu nad Pojasom Gaze. Ishod za Izraelce bila je najgora teroristička kampanja koju su do tada doživjeli. Još uvijek ih proganjaju sjećanja na život početkom 2000-ih, sa svakodnevnim bombama u autobusima i restoranima. Ta teroristička kampanja je ubila ne samo na stotine izraelskih civila, već i mirovni proces i izraelsku ljevicu. Možda izraelska mirovna ponuda nije bila dovoljno velikodušna. Ali da li je terorizam bio jedini mogući odgovor?
Nakon neuspjeha mirovnog procesa, slijedeći izraelski eksperiment u Gazi bio je povlačenje. Sredinom 2000-ih, Izrael se jednostrano povukao iz čitavog Pojasa Gaze, demontirao sva tamošnja naselja i vratio se na međunarodno priznatu granicu pre 1967. Istina, nastavio je da nameće djelimičnu blokadu Pojasa Gaze i da zauzima Zapadnu obalu. Ali povlačenje iz Gaze je i dalje bio veoma značajan izraelski korak, a Izraelci su sa zebnjom čekali da vide kakav će biti rezultat tog eksperimenta. Ostaci izraelske ljevice nadali su se da će Palestinci učiniti čestit pokušaj da pretvore Gazu u prosperitetnu i mirnu grad-državu, bliskoistočni Singapur, i pokažu svijetu i izraelskoj desnici šta Palestinci mogu da urade kada im se pruži prilika da sami upravljaju sobom.
Naravno, teško je izgraditi Singapur pod djelimičnom blokadom. Ali čestit pokušaj je ipak mogao biti učinjen, u kom slučaju bi došlo do većeg pritiska na izraelsku vladu i stranih sila i izraelske javnosti da ukloni blokadu Gaze i postigne častan dogovor i oko Zapadne obale. Umjesto toga, Hamas je preuzeo pojas Gaze i pretvorio ga u terorističku bazu iz koje su pokretani napadi na izraelske civile. Još jedan eksperiment se završio neuspjehom.
Ovo je potpuno diskreditiralo ostatke izraelske ljevice i dovelo na vlast Benjamina Netanyahua i niz njegovih agresivnih vlada. Netanyahu je bio pionir još jednog eksperimenta. Pošto je propala mirna koegzistencija, usvojio je politiku nasilne koegzistencije. Izrael i Hamas su razmjenjivali udarce na nedjeljnoj bazi, a skoro svake godine se odvijala velika vojna operacija; međutim, deceniju i po izraelski civili su mogli živjeti na nekoliko stotina metara od Hamasovih baza s druge strane ograde. Čak su i izraelski mesijanski ziloti pokazivali slab interes da ponovo osvoje Pojas Gaze, pa su se i desničari nadali da će odgovornost za vladavinu nad više od dva miliona ljudi postepeno ublažiti Hamas.
Zaista, mnogi na izraelskoj desnici vide Hamas kao boljeg partnera od palestinskih vlasti. To je bilo zato što su izraelski jastrebovi htjeli zadržati kontrolu nad Zapadnom obalom i plašili su se mirovnog sporazuma. Činilo se da Hamas nudi izraelskoj desnici najbolji od svih svijetova: rasteretio je Izrael od upravljanja Pojasom Gaze, dok nije davao nikakve mirovne ponude koje bi mogle dislocirati izraelsku kontrolu nad Zapadnom obalom. Dan užasa koji je Izrael je upravo doživio, signalizira kraj Netanyahuovog eksperimenta nasilne koegzistencije.
Dakle, šta je slijedeće? Niko ne zna sa sigurnošću, ali pojedini glasovi u Izraelu već traže ponovno osvajanje Pojasa Gaze ili njegovo sravnjivanje sa zemljom. Rezultat takve politike mogla bi biti najgora humanitarna kriza koju je region iskusio od 1948. Ako se Hezbolah i palestinske snage na Zapadnoj obali pridruže borbi, broj poginulih bi mogao dostići hiljade, sa milionima protjeranih iz svojih domova. Sa obje strane ograde nalaze se vjerski fanatici fiksirani na božanska obećanja i rat iz 1948. godine. Palestinci sanjaju da preokrenu ishod tog rata. Jevrejski fanatici, poput ministra finansija Bezalela Smotricha, upozorili su čak i arapske građane Izraela da su greškom ovdje, jer Ben-Gurion [prvi premijer Izraela] nije završio posao; 2023. bi mogla da omogući fanaticima s obje strane da ostvare svoje vjerske fantazije i ponovo upriliče rat iz 1948. godine.
Čak i ako prilike ne odu u takav ekstrem, aktuelni sukob će vjerovatno zabiti poslednji ekser u kovčeg izraelsko-palestinskog mirovnog procesa. Kibuci duž granice Gaze bili su socijalističke komune i neki od najžilavnijih bastiona izraelske ljevice. Poznajem ljude iz tih kibuca koji su, poslije godina skoro svakodnevnih raketnih napada iz Gaze, još uvijek gajili nadu u mir, poput vjerskog kulta. Ovi kibuci su upravo uništeni, a neki od posljednjih mirotvoraca su ili ubijeni, ili sahranjuju svoje najmilije, ili su odvedeni u Gazu kao taoci. Na primjer, nestala je Vivian Silver, mirovna aktivistkinja iz Kibuca Be’eri koja godinama prevozi bolesne građane Gaze u izraelske bolnice; vjerovatno je talac u Gazi.
Ono što se već dogodilo ne može se poništiti. Mrtvi se ne mogu vratiti u život, a lične traume se nikada neće potpuno zaliječiti. Ali moramo spriječiti dalju eskalaciju. Mnoge snage u regionu trenutno predvode neodgovorni vjerski fanatici. Spoljne sile stoga moraju intervenirati da bi se sukob smirio. Svako ko želi mir mora nedvosmisleno da osudi zločine Hamasa, izvrši pritisak na Hamas da odmah i bezuvjetno oslobodi sve taoce i pomogne da se Hezbolah i Iran odvrate od intervencije. Ovo bi Izraelcima pružilo malo prostora da odahnu i mali tračak nade.
Drugo, koalicija voljnih – od SAD i EU do Saudijske Arabije i Palestinske uprave – treba da preuzme odgovornost za Pojas Gaze od Hamasa, da obnovi Gazu i istovremeno potpuno razoruža Hamas i demilitarizira pojas Gaze.
Male su šanse da će ovi koraci biti realizirani. Ali nakon nedavnih užasa, većina Izraelaca ne misli da može živjeti sa nečim manjim od toga.
(TBT, The Guardian)
