KOLUMNA
Dok kiša bombi obasipa Alep, jedna porodica se
bori preživjeti i pita se da li će pomoć ikada stići. „Želim pitati Zapad, koji
ima zakone za zaštitu životinja: gdje ste kada treba štititi žene, djecu,
starije i ljude u potrebi?“ pitala je Fatima Kaddour, s kojom je Foreign Policy
razgovarao prošlu sedmicu.
Piše: Roy Gutman, thebosniatimes.ba
Dok kiša bombi obasipa Alep, jedna porodica se
bori preživjeti i pita se da li će pomoć ikada stići. „Želim pitati Zapad, koji
ima zakone za zaštitu životinja: gdje ste kada treba štititi žene, djecu,
starije i ljude u potrebi?“ pitala je Fatima Kaddour, s kojom je Foreign Policy
razgovarao prošlu sedmicu.
Prošla sedmica je bila najgora ikada za
opkoljena naselja istočnog Alepa. Ratni avioni ruske i sirijske vlade pokrenuli
su u utorak kampanju neselektivnog bombardiranja vršeći teror nad gradom što je
dovelo do velikog broja žrtava. U petak su avioni gađali skladišta s hranom te
uništili punkt za podjelu hljeba i pogodili mlinicu.
Nevjerovatna 174 zarčna napada su izvedena
tokom prošle sedmice u istočnom Alepu, dijelu grada pod kontrolom pobunjenika,
a prijavljen je broj od 159 smrtnih slučajeva do petka poslijepodne, kazao je
James Le Mesurier, direktor Mayday Rescue službe koja pomaže sirijskoj civilnoj
zaštiti. Prema podacima UN-a, ovo se dodaje na broj od 406 ljudi za koje se zna
da su poginuli u periodu od 23. septembra do 8. oktobra. Najstrašniji napad u
sedmici se dogodio na pijaci u srijedu kada je poginulo najmanje 45 ljudi.
Za jednu građanku istočnog Alepa, tišina SAD-a
i njegovih saveznika – koji nisu poduzeli nikakve vojne korake da zaustave
pokolj – već nepodnošljivu situaciju učinila je još težom.
„Želim pitati Zapad, koji ima zakone za
zaštitu životinja: gdje ste kada treba štititi žene, djecu, starije i ljude u
potrebi?“ pitala je Fatima Kaddour, s kojom je Foreign Policy razgovarao prošlu
sedmicu. „Da li šutite jer u našoj zemlji ima muslimana koji bi se trebali iskorijeniti?“
Njena priča, sklopljena kroz pet dana
intervjuiranja preko WhatsAppa, samo je jedan glas u dijelu grada gdje je
najmanje 250.000 ljudi pod opsadom i stalnim bombardiranjem. Žive poput
isposnika i u stalnom strahu od smrti prilikom bombardiranja.
Kaddour, 54-godišnja domaćica i majka jedanaestero
djece, živi u jednosobnom stanu sa svojim sinom i dvjema kćerima, skoro pa na
linijama fronta sa vladinim snagama. To nije njezin stan. Poput mnogih njenih
susjeda, porodica joj je raseljena nakon što su bili prisiljeni napustiti svoj
dom u distriktu Salahuddin u istočnom Alepu kada im je zgrada u januaru
porušena. (Kaddour je zamolila da FP ne navede ime njenog naselja iz straha od
još žešćeg osvetničkog bombardiranja.)
Oštro je kritizirala vladajući režim zbog
napada na Sirijce, ali kaže da je spremna napustiti područja pod kontrolom
pobunjenika ako joj se ukaže prilika. Poput mnogih drugih Sirijaca, zbunjena je
američkom fokusiranošću na uništavanje Jabhat al-Shama, al-Qaedinog ogranka
ranije poznatog kao Front Nusra, umjesto na poduhvat zaustavljanja režimskih
napada na civile.
Jabhat Fatah al-Sham je relativno sporedan
faktor u Alepu i rukovodi područjima na organiziran, nenasilan način, kazala
je.
Zbog zajedničke ruske i sirijske ofanzive
prošle sedmice, mnoge od škola i trgovina u Alepu su zatvorene, a ljudi nisu
izlazili vani. Prvi put u petak prijavljene su nedovoljne zalihe hljeba.
Rat je živote svakog člana njene porodice
okrenuo naopačke. Njezin 65-godišnji muž je ostavio porodicu nakon što im je dom
uništen rekavši da za njih ne može učiniti ništa iako je ostao u istočnom
Alepu. „Svima govori ‘gotov sam'“, kaže ona. „Želi napustiti zemlju, ali ne zna
gdje bi išao. Kaže da želi ići u Francusku ili Njemačku ili neku arapsku
zemlju… daleko od rata i razaranja.“
18-godišnja Rawan, Kaddourina kći, nije mogla
polagati zadnje ispite u srednjoj školi zbog bombardiranja. Njezin 16-godišnji
sin Amir sada volontira kao pripadnik spasilačke službe, a Fatima boluje od
brige za njega kada počne bombardiranje.
„Imali smo jako lijep i udoban stan s četiri
sobe, veoma urednu zgradu u kojoj su živjele još tri porodice i u njoj se
nalazila i škola“, priča o nekadašnjem domu. „Bombardiranjem je uništen sav
namještaj, pogođen je ulaz i stan je smjesta sravnjen.“
Iako je s djecom pokušala srediti njihov novi
dom, prilikom bombardiranja su uništeni prozori i oštećena vrata. Puno je dnevne
svjetlosti, a ima mjesta da djeca uče, kazala je. Ali kada čuju avione iznad
glava, obično jednom ili dva puta dnevno, „Bježimo u kupatilo ili hodnik.“
Za razliku od nekih građana istočnog Alepa,
oni su imali sreće. Nedavno su ruske ili sirijske vazdušne snage bombardirale
obližnju zgradu u kojoj je bilo smješteno 5 porodica i sravnile je do temelja.
Svih 20 stanara je poginulo, a većina ih je još pod ruševinama.
Preživjela je samo 10-godišnja djevojčica koja
nije bila u zgradi. Cijelu sedmicu je spavala na ulici čekajući da civilna
zaštita izvuče njenu porodicu iz ruševina, kazala je Kaddour. Volonterima je
pak nedostajala oprema za izvlačenje tijela pa su ruševine postale njihov grob.
Ova djevojčica je doživjela toliku traumu da nije mogla razgovarati s porodicom
koja se ponudila da je neformalno usvoji pa su je razočarani odveli u dom za
nezbrinutu djecu u naselju Shaar u Alepu.
„Nikada se ne smije. Nikada ne plače. Nikada
ne traži ništa, čak ni hranu“, kaže Kaddour. „Druga djeca je hrane.“
Čak i u smrtonosnoj opsadi zablista poneki
radostan trenutak, a za Kaddour je to bila udaja njene kćeri krajem augusta.
Mir nije potrajao.
19-godišnju Joud rođak je upoznao s njenim vjerenikom
36-godišnjim Mahmoudom, humanitarnim radnikom. Zatražio je njenu ruku početkom
maja, ali je opsada skratila planiranje vjenčanja. 10. jula, snage sirijske
vlade, uz veliku podršku ruskih vazdušnih snaga, opkolile su grad i stavile ga
pod opsadu, a zadnji ulaz u grad bio je presječen. 6. augusta, snage predvođene
Jabhat Fateh al-Shamom probile su vladine linije i nakratko otvorile drugi
prilaz čime je omogućeno da neke potrepštine dođu do izmučenog naroda.
Joud i Mahmoud su odlučili iskoristiti
trenutak dobrih vijesti.
„Kad se desilo prvo probijanje opsade, ubrzo
smo dogovorili datum vjenčanja“, kaže Kaddour. Dvadeset gostiju je došlo na
vjenčanje u njen stan 28. augusta, a imam je obavio obred te završio molitvom Bogu
da zaštiti bračni par, Siriju i njezin narod.
Ipak, nade u sretan početak ovog mladog bračnog
para su nestale. Do 28. augusta sirijske vazdušne snage i njezini saveznici su
ponovo opkolili grad. Slavlje je otkazano jer je na dan vjenčanja u vazdušnim
napadima poginulo sedmero ljudi blizu kuće Kaddourovih. Sada, kada god pomisli
na dan svog vjenčanja, Joud brizne u plač sjetivši se ljudi koji su poginuli
tako blizu nje.
„U silnoj žalosti i smrti, Bog nas počasti i
trenucima sreće“, kaže Kaddour. „To nije prava sreća. Ona više… više ima
gorak okus.“
Njezina potraga za povremenim trenucima radosti
se nastavlja. U ponedjeljak ujutro, 10. oktobra, krenula je pješice posjetiti
svoju drugu udatu kćer u naselju Bab al-Hadid, nedaleko od njenog naselja.
„Bila
sam zaprepaštena onim što sam vidjela. Razaranje je iza sebe ostavilo neopisiv
prizor.“ Zgrada u kojoj živi njena kći je također oštećena, a balkoni su sasvim
porušeni.
Upitala je svog zeta kako može živjeti u
takvom stanju. „Gdje da idemo“, odgovorio je. „Svugdje je isto. Samo će nas Bog
sačuvati.“
Prehrana stanovnika opkoljenog Alepa je
skromna. Sastoji se od sirijskih tankih lepina, koje humanitarni radnici dijele
svaki drugi dan, riže, mahunarki i bulgura, domaće žitarice koja se može kuhati
ili konzumirati sirova prethodno natopljena u vodi. Žitarice se dijele u
paketima svaki drugi ili treći mjesec. Stanovnici nabavljaju vodu od službe za
dostavljanje koja za cisternu obezbjeđuje skoro 950 l za 10 dolara – sve dok
kupac može nabaviti gorivo za dostavno vozilo. Gorivo je, s druge strane, skoro
nemoguće naći.
Zbog cijena plina za kuhanje, stanovnici
pretražuju svaki pedalj ruševina u nadi da će pronaći drvo koje služi za
prokuhavanje vode, kaže Kaddour.
Situacija u Alepu je na rubu još veće
katastrofe, a najveći problem u području je potreba za gorivom i vodom, prema
navodima predstavnika iz provincije pod kontrolom pobunjenika. Grad ima zalihe za
šest mjeseci, rekao je zvaničnik Mohammed Fadelah, u telefonskom razgovoru u
petak. Ipak, ne mogu ih raspodijeliti zbog nedostatka goriva.
„Sakupili smo osnovne zalihe pšenice, ali
problem je što ne možemo pokrenuti mlinice za brašno“, kazao je Fadelah,
predsjednik provincijskog vijeća.
Nedostatak goriva također prijeti
paraliziranjem sistema za filtriranje vode, koji vodu pročišćavaju dovoljno
dobro da je ljudi mogu konzumirati. U enklavi je također sve veća kriza zbog
zdravstvene zaštite budući da su dvije od deset bolnica u tom području
razorene, a pri kraju su i zalihe lijekova.
„Imali smo strateški plan prije opsade da
bismo mogli funkcionirati 6 mjeseci“, kazao je. „Ali s nedavnom eskalacijom, ne
vjerujem da ćemo uspjeti održati se tako dugo.“
Kaddour kaže da nije jela piletinu od početka
augusta, janjetinu od 2014., a zadnji put je jela svježe voće ili povrće prije
dva mjeseca kad je ukinuta opsada. Nije moguće kupiti svježe namirnice. Tokom desetodnevnog
prekida opsade u augustu, „imali smo paradajza, krastavaca i jaja za četiri
obroka“, rekla je.
Ali ponedjeljak, 10. oktobar, je bio
drugačiji. Njena kći je donijela sušenih patlidžana koje je prošlo ljeto
sklonila, napunila ih rižom i dodala malo maslinovog ulja kako bi pripremila
omiljeno sirijsko jelo. „Te sam se večeri osjećala lijepo jer nismo jeli rižu
ili mahunarke“, kazala je Kaddour.
U povratku kući, te noći, svratila je do
dućana sa začinima i kupila paketiće jedinih koje su imali – karija, sumaka i
kvasca.
Ali najprostija hrana je bila nedostupna.
Nakon kratkog izlaska sa svojom unukom, djevojčica joj je rekla: „Majko, šetnja
nije bila baš lijepa.“ Upitavši je zašto, odgovorila je: „Nisi me odavno
počastila slatkišem. Znaš da ih volim.“
Kaddour je odgovorila: „Bog je velikodušan.
Kad se riješimo ovih ratnih aviona, kupit ću tebi i tvojoj braći veliku
kutiju.“ Djevojčica je izašla iz sobe, a ona je briznula u plač i zapitala se:
„Šta su skrivila ova djeca da budu uskraćena i najjednostavnijih užitaka?“
Djeca u istočnom Alepu, međutim, prisiljena su
na obavljanje poslova koji bi prestravili i najhrabrije među odraslima. Kaddour
je ponosna i zabrinuta u isto vrijeme za svog sina Amira koji volontira u
mjesnoj bolnici pomažući spasiti ljude zaglavljene u porušenim zgradama. Pridružio
se nakon što je završio kurs prve pomoći ne rekavši joj, a džeparac je potrošio
na pribor za prvu pomoć.
„Ne želim da izlazi iz kuće kada je u toku
bombardiranje“, rekla je. „Ponekad me posluša. Ponekad se iskrade i ode ne
rekavši mi ništa.“
Jednom prilikom, kada je Amir radio, dva
projektila su pogodila susjednu zgradu i zapalila je. Susjedi su joj rekli da
su vidjeli njezinog sina i da je dobro. Ali kad ga je krenula tražiti, naišla
je na tijela dvojice mladića koji su poginuli u napadu.
„Izgubila sam svijest. Ništa nisam osjećala
šest sati. Čak i kad sam došla sebi, cijelu sedmicu se nisam mogla sjetiti
ničega“, rekla je.
Ona i njeziona porodica sada strahuju za svoju
budućnost. Režim Bashara al-Assada i Rusija čine se odlučnim ponovo osvojiti
Alep, koji je nekada bio najveći grad u zemlji. Kaddour vjeruje da žele protjerati
ljude iz istočnog Alepa, kao što je bilo s narodom iz Darayye i drugih gradova
blizu Damaska.
„Uništili su nas, protjerali i pobili samo zato
što je grupa mladih ljudi izašla na proteste i tražila slobodu, slobodu
mišljenja, obrazovanja i život kakav žele“, rekla je. „Sve su nam oduzeli, čak su
i vazduh zagadili hlorom, fosforom i smradom razaranja.“
„Sada, nakon sve ove patnje, plašimo se da će
nas pokupiti zeleni autobusi“, rekla je misleći na autobuse u vlasništvu države
kojima su odvoženi stanovnici Darayye iz svog rodnog mjesta u područja pod
kontrolom pobunjenika. Rekla je da bi otišla u Gaziantep u Tursku, gdje joj se
nalazi udata kći, a drugi bi otišli u Idlib koji je pod kontrolom pobunjenika
ili druga područja kojima upravlja režim.
„Međunarodna zajednica nas ignorira“, kazala
je. „Razoružani smo. Dosta nam je svega.“
(TBT, FP, Prevela Jasmina Drljević)