Piše: David Hearst, thebosniatimes.ba
Općenito govoreći, region je otprilike stabilan kao što je bio mnogo godina“, rekao je visoki zvaničnik američke administracije za Washington Post prije nego što se američki predsjednik Joe Biden prošle sedmice obratio Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda.
Pet zemalja leži u ruševinama, od kojih četiri kao posljedica američke intervencije; i još tri, čije vladare podržava Washington, lelujaju na ivici bankrota.
“Vjerujem da je mnogo toga posljedica jedne prilično pametne – često zakulisne – američke diplomatije”, nastavio je visoki zvaničnik bez trunke ironije.
Počasno mjesto u kabinetu američkih diplomatskih trofeja sada se daje Bidenovim naporima da natjera Saudijsku Arabiju da prizna Izrael.
Pošto je bio izraziti skeptik kada su procesom vodili bivši američki predsjednik Donald Trump i njegov zet, Jared Kushner, državni sekretar Antony Blinken sada o tome govori sa žarom preobraćenika.
On je rekao da bi normalizacija između dva najbliža bliskoistočna saveznika Washingtona bila “događaj transformacije”, dok je savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan primijetio da uključene strane imaju “široko razumijevanje oko mnogih ključnih elemenata”.
Najnoviji dio sve složenije slagalice je saudijski sporazum o nuklearnom nadzoru od strane UN-ove atomske straže, Međunarodne agencije za atomsku energiju. Pomoć SAD u nuklearnom obogaćivanju jedna je stavka na rastućoj listi za ispunjenje saudijskih zahtjeva.
Prije toga se govorilo o američkom sigurnosnom paktu. Ali saudijski prestolonasljednik Mohamed bin Salman nastavlja da niže drangulije svog potpisa, ne želeći žrtvovati svoj odnos sa Kinom.
Pomazanje zapadnih lidera
U svom najnovijem intervjuu za Fox News, Mohammed bin Salman je negirao da su pregovori obustavljeni oko izraelske ekstremno desničarske vlade: “Svakim danom smo sve bliže dogovoru. Čini se po prvi put pravom, ozbiljnom.”
Time ga ne bi odvratili da podrži Rusiju u Opec+, rekavši da je sve u “ponudi i potražnji”, a da Kina na čelu sa predsjednikom Xi Jinpingom “pokušava učiniti najbolje” za svoju zemlju.
Arapska normalizacija sa Izraelom znači radikalno različite stvari za različite strane. Za SAD, koje imaju značajnih problema s povlačenjem iz regiona nakon dvije decenije promašenih intervencija, dobici takvog pakta su geostrateški.
Ovdje se radi o pomazanju novih zapadnih lidera regiona i svođenju Kine i Rusije u Zaljevu samo na trgovinske partnere.
Zaokret bivšeg američkog predsjednika Baracka Obame za Pacifik i Trumpov “dogovor stoljeća” spojili su se u jedno. Sva tri predsjednika prekinula su potragu za rješenjem palestinskog sukoba.
Za bogate zaljevske države, sve je u nadmetanju na tržištu; dobivanju najviše cijene od ponuđača koji najviše ponudi.
Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati i Katar prošli su kroz iste traume kao i nacije koje su nekada ovisile o zapadnim financijama, tehnologiji i vojnoj podršci. Iran, Rusija i Turska su prošle isti put. Oni su otprilike na istom mjestu u projekciji američke moći u 21. stoljeću, iako se njihove zvanične izjave i savezi nekad razlikuju.
Nekada su vjerovali u zapadnjački san kao pokretača razvoja, sada su duboko razočarani i odlučni da kreiraju sopstvenu budućnost sa svojim savezima.
Rebrendiranje saudijskog prestolonasljednika
Svako ko misli da će Saudijska Arabija biti zacjementirana u zapadni tabor kao rezultat priznanja Izraela, živi u oblacima. Ono što Rijad radi je podizanje svojih opklada – što je, u datim okolnostima, razumno.
Čak i po ličnom profilu – a politika koju postavlja apsolutni vladar je isključivo lična – Mohamed bin Salman je bliži ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu nego većini drugih sa svjetske scene.
Obojica su počeli kao autsajderi u svojim sistemima. Odbacili su ih vršnjaci, potcijenili neprijatelji, a put do vrha prošli su maksimalno nemilosrdno. Putin je pokazao Mohamedu bin Salmanu put kada je u pitanju atentat na strance u inostranstvu.
Zato se pokušaj da se Mohammed bin Salman rebrendira kao vizionarski reformator graniči sa crnim humorom, da nije tako uvrjedljiv za ožalošćene saudijske porodice.
Pet godina nakon ubistva Jamala Khashoggija, koje je naručio saudijski prijestolonasljednik koristeći tim ubica odabranih za taj posao, zapadni investitori su se vratili u pustinjski Davos da bi slinili nad potencijalnim odabirom.
Za Izrael, normalizacija sa arapskim susjedima znači zapečatiti svoje mjesto kao dominantne vojne i visokotehnološke sile u regionu. Jer nikada se ovdje nije radilo o paritetu, potrazi za ravnopravnim partnerstvom sa arapskim susjedima, pa čak ni o tome da se evropska kolonija pomiri s činjenicom da se nalazi na Bliskom istoku. Koliko god se mnogo sporazuma potpisalo, Izrael će uvijek insistirati na vojnoj superiornosti u konvencionalnom i nuklearnom naoružanju.
Proglašavanje pobjede cionizma
Za trenutno ultranacionalističko vodstvo Izraela, također je u igri jaka unutrašnja ideološka komponenta, koja ne želi ni sasmirivanje konflikata, a kamoli mir.
Normalizacija sa Saudijskom Arabijom svodi se na proglašenje pobjede cionističkog projekta. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu, čije riječi se rijetko zanemaruju, rekao je to na Generalnoj skupštini UN-a da Palestinci ne mogu imati veto na mir.
“Vjerujem da smo na pragu još dramatičnijeg proboja – historijskog mira između Izraela i Saudijske Arabije. Takav mir će mnogo doprinijeti okončanju arapsko-izraelskog sukoba”, rekao je Netanyahu. “To će ohrabriti druge arapske države da normaliziraju svoje odnose s Izraelom. To će povećati izglede za mir s Palestincima. To će podstaći šire pomirenje između judaizma i islama, između Jerusalema i Meke, između Isakovih i Ismailovih potomaka. Sve su to ogromni blagoslovi.”
Paradirajući još jednom od svojih neuvjerljivih mapa, koje pokazuju uništenje palestinske zemlje, Netanyahu je proglasio pobjedu.
On i Izrael su pod velikom iluzijom.
Novi početak je već mnogo puta najavljivan. Kada se bivši egipatski predsjednik Anwar Sadat susreo s bivšim izraelskim premijerom Menachemom Beginom, ovaj je obećao da “nema više rata, nema više krvoprolića, nema više napada”. Taj sastanak je održan 1977. godine.
Godinu dana kasnije, Izrael je izvršio invaziju na južni Liban do rijeke Litani, a to je učinio ponovo 1982. kako bi protjerao Palestinsku oslobodilačku organizaciju (PLO).
Ista lažna obećanja data su u Oslu 1993. godine, s dokumentima potpisanim na istom drvenom stolu koji je korišten za mirovni sporazum između Egipta i Izraela 1979. The New York Times je tada pisao da će Oslo „na kraju dopustiti Palestincima da vode svoje vlastite institucije, dok se izraelske trupe u roku od nekoliko mjeseci povlače iz pojasa Gaze i Jerihona ”.
Mir u naše vrijeme?
Mirovni ugovori s Egiptom i Jordanom bili su prošarani mnoštvom tajnih sastanaka između arapskih i izraelskih lidera, baš kao što su se Mohammed bin Salman i Netanyahu tajno sastajali.
Bivši izraelski premijer Shimon Peres i njegov ministar odbrane Jicak Rabin susreli su se u gluho doba noći 1986. na periferiji Akabe Jordanskog kralja Huseina. Husein je, kako se sada zna, tajno tri puta posjetio Izrael, donoseći poklone poput zlatnih pera na vrhu sa simbolom Hašemitske krune. Član kabineta Yigal Allon čak je dobio i njemačku jurišnu pušku. Husein i Rabin uživali su zajedno u pušenju.
Sve su to dirljivi detalji, ali nijedan od njih nije promijenio tok historije. Zapravo, oni su samo ohrabrivali Izrael da nastavi i produbi svoju okupaciju i raznese svoje susjede na prvi znak nevolje.
Je li se promijenilo javno mnijenje o Izraelu među Jordancima i Egipćanima kao rezultat ovih sporazuma? Ako ništa drugo, Izrael je sada omraženiji nego ikada. U svakom arapskom umu najvažnije je odnos Izraela prema palestinskom narodu.
Tri decenije nakon jordanskog mirovnog sporazuma, izraelski ministar odbrane Yoav Gallant najavio je da će Izrael izgraditi novu barijeru duž granice od 300 km s Jordanom. Mladim Jordancima se rutinski odbijaju vize za prelazak. Nema mira između dva naroda.
Ukrajinski jevrejski vođa revizionističkih cionista Vladimir Jabotinski je to vrlo jasno vidio i rekao. On je zapisao: „Zamišljati, kao što to čine naši Arabofili, da će Palestinci dobrovoljno pristati na ostvarenje cionizma, u zamjenu za moralne i materijalne pogodnosti koje jevrejski kolonista nosi sa sobom, je djetinjasta predstava koja ima u osnovi neka vrsta prezira prema arapskom narodu; to znači da preziru arapsku rasu, koju smatraju korumpiranom ruljom koja se može kupiti i prodati, i spremni su da se odreknu svoje domovine zbog dobrog željezničkog sistema… Za takvo uvjerenje nema opravdanja.
Možda su Arapi skloni uzimanju mita. Ali to ne znači da će arapski narod Palestine u cjelini prodati taj žarki patriotizam koji tako ljubomorno čuva, a koji čak ni Papuanci nikada neće prodati. Svako domorodačko stanovništvo na svijetu pruža otpor kolonistima sve dok ima i najmanju nadu da će se moći riješiti opasnosti od kolonizacije.”
Arapski lideri su decenijama imali tople odnose sa svojim izraelskim kolegama, neki čak i prije stvaranja samog Izraela. Tvrdnja da je Izrael okružen arapskim režimima koji predstavljaju egzistencijalnu prijetnju bila je iluzija koju su razotkrili radovi Novih historičara 1948. i svaki rat od tada.
Izrael je imao visoko postavljene špijune u centrima moći u arapskim režimima; od Eli Cohena u Siriji do Ashrafa Marwana u Egiptu. Marvan je bio zet Gamala Abdula Nasera i bliski pomoćnik Anwara Sadata.
Problem Izraela oduvijek je bio s Palestincima koji žive u historijskoj Palestini i dijasporom, koji Izrael vide kao kolonijalni režim aparthejda. Nikakvo potpisivanje novog sporazuma to neće promijeniti.
Neće biti mira između bilo koje arapske nacije i Izraela dok se palestinski sukob ne okonča tako što Izrael pristane da dijeli suverenitet nad zemljom. I sljedeći put kada izraelski lider proglasi „mir u našem vremenu“, savjetovao bih svima koji su u blizini njegovih ratnih aviona i dronova da bježe u zaklon.
(TBT, MEE)
