KOLUMNA
Većina
zagovornika ujedinjene Evrope dijelila je osjećaj pripadanja široj, evropskoj
svijesti, nekoj vrsti izgubljenog raja koji su željeli da obnove. Trebalo bi
obnoviti to nekada rašireno osjećanje bratstva i zajedništva na kulturnom i
intelektualnom planu
Piše: Wim de Wagt, thebosniatimes.ba
Pred skupštinom
Lige naroda 5. septembra 1929. u Ženevi, francuski premijer Aristide Briand
izložio je senzacionalnu ideju o evropskoj federalnoj uniji. Svih 26 evropskih
delegata su podržali ovaj prijedlog. Njegova impresivna inicijativa u prelomnom
trenutku evropske historije gotovo da je nepoznata izvan uskih krugova specijalizovanih
historičara: to prazno mjesto u našem kolektivnom sjećanju je propust dostojan
žaljenja, jer Briandov prijedlog mnogo govori o sadašnjem stanju Evropske
unije.
Briand je danas
uglavnom poznat po mirovnim pregovorima koji su doveli do sklapanja Ugovora u
Lokarnu 1925. i 1926. godine, u kojima su pored njega učestvovali njemački
ministar spoljnih poslova Gustav Stresmann i britanski diplomata Austen
Chamberlain. Za to su dobili Nobelovu nagradu za mir. Stresmann, liberal i
ministar u koalicionoj vladi, podržao je Brianda u septembru 1929. Cilj za koji
se zalagao bila je ekonomska i finansijska integracija evropskih naroda, to
jest Evropa bez granica i carina. U tome ga je podržavalo nekoliko političara
iz njemačke Katoličke partije i nekoliko socijaldemokrata.
Ideja o rušenju
granica u Evropi da bi se podstakao ekonomski razvoj bila je direktan, mada ne
i planiran rezultat Versajskog sporazuma. Sporazumom je formirano jedanaest
novih suverenih država na ruševinama njemačkog, austrougarskog i sovjetskog
carstva. Mnogi političari, ekonomisti, poslovni ljudi, bankari i intelektualci
širom Evrope tvrdili su da takav aranžman ne može funkcionisati i da Evropu
treba ponovo ujediniti. Motivi i planovi su se razlikovali, ali ciljevi su bili
isti: trajan mir, ekonomski rast, demokratija i prosperitet za sve.
Njihove ideje su
izgledale racionalno, naročito u domenu ekonomije, ali imale su i svoju
iracionalnu stranu. Većina zagovornika ujedinjene Evrope dijelila je osjećaj
pripadanja široj, evropskoj svijesti, nekoj vrsti izgubljenog raja koji su željeli
da obnove. Među manje poznatim zagovornicima ujedinjenja Evrope bila je Louise
Weiss, francuska Jevrejka, feministkinja i novinarka. Razmišljajući o razorenoj
Evropi poslije Prvog svjetskog rata u svojim Memoires d’une Européenne (1969)
ona piše o vremenima prije rata: “Tada smo još bili pravi Evropljani”. Trebalo
je obnoviti to nekada rašireno osećanje bratstva i zajedništva na kulturnom i
intelektualnom planu.
Briand i
francuska vlada su 1. maja 1930. predstavili Memorandum o organizaciji sistema
federalne evropske unije. U međuvremenu, situacija u svijetu se promijenila. U
oktobru 1929. dogodio se slom na njujorškoj berzi. Istog mjeseca je preminuo
anti-nacista Stresmann. Ipak, u Evropi je bilo dovoljno političkih lidera,
uključujući i one u Njemačkoj, kojima je ideja o evropskoj saradnji bila
privlačna. Štaviše, smatrali su da je zbog pogoršanja ekonomske situacije
potreba za zajedničkim i koordinisanim djelovanjem još važnija. Reakcije 26
evropskih zemalja na francuski memorandum bile su kritički intonirane, ali
memorandum nije odbačen. Nijedna vlada se nije izjasnila protiv osnovnih ideja
prijedloga.
Poslije Briandovog
Memoranduma, Liga naroda je u septembru 1930. formirala Radnu komisiju za
evropsku uniju. Zadatak komisije je bio da ispita mogućnosti za uspostavljanje
evropske unije i prijedlozi rješenja za najvažnije probleme. Komisija je
temeljno obavila posao. Od septembra 1930. do oktobra 1931. sastali su se šest
puta i svako zasjedanje je trajalo nedelju dana. Na primjer, sjednici u maju
1931. prisustvovalo je 68 premijera, ministara, diplomata i visokih zvaničnika
iz svih zemalja.
Sada možemo samo
da zamišljamo kako bi izgledala ta predratna evropska unija i šta je Evropa
izgubila bez nje. Svoj govor iz septembra 1929. Briand je završio riječima:
“Nova evropska zajednica bi prije svega bila ekonomska, jer to je najurgentnija
strana ovog pitanja. Ali uvjeren sam da bi takvo federalno povezivanje bilo
također politički i društveno korisno, bez ugrožavanja suvereniteta bilo koje
zemlje”. Tema sukoba politike i ekonomije dobro je poznata današnjoj Evropi.
Francuski premijer je u tadašnjem Memorandumu naglasio da je važno da unija
bude izgrađena na temeljima morala, to jest pune solidarnosti među državama
članicama. U protivnom projekat neće uspjeti. Njegova napomena pogađa metu. Bez
morala, solidarnosti i osjećaja zajedničke odgovornosti nema empatije među
članicama. Unija koju je Briand zamišljao bila je povezana sa širom, duboko
ukorijenjenom evropskom sviješću, sa idealima koje je on želio da istakne kao
podsticaj i da ih na taj način istovremeno zaštiti. Ovo je danas važnije nego
ikada.
Zato je
razmišljanje o događajima u Evropi oko 1930. godine mnogo više od pokušaja
oživljavanja daleke historije. Jedno od najzanimljivijih pitanja u vezi sa Briandovim
prijedlogom zašto je on tako dugo bio zaboravljen. Zašto poslije Drugog svjetskog
rata kada je počeo rad na novoj zajednici on nije dobio priznanje koje
zaslužuje? Zašto ti događaji nisu dio našeg kolektivnog znanja? Da bi se osjećali
dijelom zajednice ljudi moraju dijeliti zajedničke priče, tradicije i sjećanja.
Priča o Briandovoj inicijativi, koja je mogla promijeniti sudbine miliona
ljudi, morala bi biti jedna od najvažnijih evropskih priča.
Koje su njene
pouke? Malo je političara koji se danas usuđuju da govore o „solidarnosti“,
„odgovornosti“, „moralu“. To ukazuje na slabo poznavanje i razumijevanje
prošlosti. Onda kada svi traže zaklon iza zidova, ograda i bodljikave žice, EU
je klinički mrtva. Prošlost otkriva surovu istinu za današnje evroskeptike i
populističke političare: Evropi je potrebno mnogo više političkog vođstva na
temeljima dosljedne solidarnosti, na direktan, demokratski i odlučan način. Ako
EU želi da prevaziđe sadašnje probleme, ona treba da napravi veliki skok
unaprijed i konačno ostvari snove svojih utemeljivača, i prije i poslije Drugog
svjetskog rata. Hitno nam je potrebno oživljavanje evropske svesti kakva je
postojala između dva rata da bismo spriječili novi raspad Evrope.
(TBT, Social
Europe)