Piše: Kenan Malik, thebosniatimes.ba
Tako je meditirao Philip Larkin u pjesmi Posjeta crkvi iz 1954. godine,1 nakon što je ušao u praznu građevinu da bi je odmjerio iznutra kao čovjek bez vjere. Tamo nije pronašao mnogo smisla, ali je osjetio značaj koji to zdanje ima za historiju i kulturu zemlje, možda i za ljudsku prirodu:
To je ozbiljna kuća na zemlji ozbiljnoj—u smjesi
Zarka njenog mnoštvo naših se prinuda sreće,
Prepoznaje i svečano se odjenu ko udesi,
I barem to zastarjelo nikada biti neće
Gotovo 70 godina kasnije još se hrvemo sa sukobljenim emocijama koje su obojile Larkinovu pjesmu. Čemu služi religija u naše sekularno doba? Šta znači vjerovati? Ili ne vjerovati?
Rezultati ankete anglikanskog sveštenstva koju je obavio Times pokazuju da samo četvrtina sveštenika vjeruje da je Velika Britanija danas kršćanska zemlja. Gotovo dve trećine ispitanika se slaže s mišljenjem da se Velika Britanija može nazivati kršćanskom samo „u historijskom smislu“. Također, većina smatra da bi sveštenicima trebalo dozvoliti da obavljaju vjenčanja gej parova i da crkva treba odustati od protivljenja predbračnom seksu.
To ne bi trebalo da nas iznenadi. Rezultati popisa iz 2021. već su pokazali da je udio ljudi koji se identificiraju kao kršćani u Engleskoj i Velsu prvi put u historiji opao ispod jedne polovine, dok broj onih koji se izjašnjavaju kao „nereligiozni“ brzo raste. Iz drugih anketa znamo da većina kršćana u Velikoj Britaniji, onih koji posećuju crkvu i onih koji to ne čine, podržava gej brakove i neretko zastupa stavove koji su u sukobu sa učenjima crkve. Na izvestan način, rezultati ankete su potvrdili da stavovi sveštenstva odražavaju stavove kongregacije.
Mnogi komentatori su takve rezultate ankete, pa i popisa, prikazali kao potvrdu društvenog i moralnog posrnuća Velike Britanije. „Zvuk mrvljenja koji čujete“, napisala je koluministkinja Daily Telegrapha Celia Walden, to je „zvuk lomljenja moralne kičme Velike Britanije na hiljadu komadića“.
Za neke je povlačenje hrišćanstva neodvojivo od opadanja broja „belih Britanaca“. I jedno i drugo su posledice masovne imigracije koja potkopava tradicionalni britanski identitet. „Promjene u religijskom sastavu Velike Britanije“, pisao je konzervativni komentator Douglas Murray u knjizi Neobična smrt Evrope, odraz su „velikih promjena u etničkom sastavu“ izazvanih migracijom.
Ironija je u tome što bi bez masovne imigracije broj kršćana bio još manji. Imigranti, naročito oni iz Afrike i istočne Evrope, već dugo daju najveći doprinos održavanju vjere. Zato najsnažnije uporište kršćanstva danas – prema nalazima kršćanske organizacije Theos – nije u nekom od bijelih torijevskih okruga, već u Londonu, tom liberalnom Vavilonu.
Pored demografije kršćanstva, mjenja se i priroda vjerovanja i nevjerovanja. Prije desetak godina, Linda Woodhead, profesorka teologije i religije na King koledžu u Londonu, obavila je više anketa da bi ispitala moralne stavove vjernika i nevjernika. Možda najzanimljiviji rezultat tih anketa su nalazi o izvorima kojima se vjernici okreću kada im je potrebno moralno vođstvo.
Svega 1% anglikanaca i katolika traži moralne smjernice u svetim knjigama, a samo 3% i 8% u hrišćanskim učenjima i tradicijama. S druge strane, 34% anglikanaca i 29% katolika radije se oslanja na „sopstveni razum i sud“, dok se približno petina jednih i drugih uzda u „sopstvenu intuiciju i osjećanja“.
Jedno od mogućih tumačenja ovih rezultata je zaključak da su ljudi danas spremniji da misle svojom glavom i oslanjaju se na sopstveni razum kada treba donositi odluke utemeljene na moralu. Ali iste ankete ukazuju i na korozivne efekte individualističkog društva i eroziju kolektivnih mehanizama za donošenje moralnih sudova. Kao što je primjetio katolički filozof Charles Taylor, kršćanstvo se udaljilo od tradicionalnih historijskih i društvenih uporišta da bi bilo rekonstituirano kao dio kulture „ekspresivnog individualizma“.
Po mišljenju ljudi kao što je Rod Liddle, kolumniste Sunday Timesa, opadanje uticaja tradicionalnog kršćanstva direktno je uzrokovalo moralno propadanje Velike Britanije. Lišeni osjećaja da nas „odozgo neko posmatra i sudi o našim postupcima“, piše on, „prirodno klizimo u narcizam“ i „amoralnost“. Moral se tako prikazuje kao vrsta zatvora, a ljudi kao raskalašna i iskvarena stvorenja koja ispravno postupaju samo dok su pod nadzorom. Cinik bi rekao da takav stav i priliči ljudima poput Liddlea. Ipak, ideja da nestajanjem religije nestaju i granice koje postavlja moral – jer, da parafraziram Dostojevskog, „Ako nema Boga, onda je sve dozvoljeno“ – ostaje veoma popularna.
Ali historija kršćanstva pokazuje da nije vjera u boga ono što je formiralo naše moralne vrijednosti, već su naše moralne vrijednosti usmjeravale način na koji mislimo o Bogu. U prošlosti su kršćani (kao i pripadnici drugih religija) trgovali robljem, spaljivali vještice, ubijali preljubnike, vjerujući da im Bog daje za pravo. Malo je kršćana koji bi takve postupke danas ocjenili kao moralno prihvatljive. To se nije dogodilo zato što je bog promjenio mišljenje. To su učinili ljudi.
Kolektivne društvene borbe, izvorno motivirane moralnim razlozima – od kampanja za ukidanje ropstva do borbe za prava žena – vremenom i same postaju izvor moralnog razvoja. Takvim borbama se transformira naš moralni univerzum, pa tako i ono što vjernici shvataju kao ispravno i Bogu ugodno.
Danas su kolektivni pokreti za društvene promjene uglavnom u rasulu. Korozivni efekti društvene atomizacije i fragmentacije, koji su dijelom uzrokovali odumiranje tradicionalne religije, još snažnije djeluju na sekularne društvene pokrete, od sindikata do političkih kampanja. To je poremetilo naš moralni kompas.
Zanimljivo je da mnogi od ljudi koji oplakuju propadanje morala bez mnogo oklijevanja napadaju ljude na marginama društva i one koji se bore za društvene promjene, od azilanata do primalaca socijalne pomoći, od sindikalaca do demonstranata. Ako zaista žele zaustaviti dalji pad morala, bilo bi dobro da se za početak suprotstave takvoj demonizaciji drugih i drugačijih.
Kao i Larkin, rado ulazim u stare crkve i u njima upijam odjeke Historije i tradicije. Ali ne mislim da uzroke današnjeg stanja morala možemo pronaći među praznim crkvenim klupama.
(TBT, The Guardian)
