Piše: Dani Rodrik, thebosniatimes.ba
„Izgleda da je era slobodne trgovine završena. Kako će se svjetska ekonomija razvijati u eri protekcionizma?“ To je ovih dana jedno od najčešće postavljanih pitanja. Ali opozicija slobodne trgovine i protekcionizma (kao i tržišta i države ili merkantilizma i liberalizma) nije naročito korisna za razumjevanje današnje globalne ekonomije. Osim što pruža pogrešnu predstavu o novijoj historiji, ona neispravno prikazuje i tekuće transformacije državnih politika, kao i preduvjete neophodne za razvoj zdravije globalne ekonomije.
„Slobodna trgovina“ evocira sliku države koja se povlači u drugi plan i prepušta tržištima da generiraju sve ekonomske ishode. Ali tržišnoj ekonomiji su uvijek bila potrebna jasna pravila i propisi – kao što su industrijski standardi, antimonopolski zakoni, propisi o zaštiti potrošača, radnika i životne sredine, funkcije kreditora posljednje instance i finansijske stabilnosti – pravila koja obično definiraju i implementiraju državni organi.
Takođe, povezivanjem različitih nacionalnih jurisdikcija kroz međunarodne trgovinske i finansijske poslove otvara se novo pitanje: Čijim pravilima i propisima treba dati prednost u reguliranju poslovanja na globalnim tržištima? Da li bi trebalo ustanoviti sasvim nova pravila kroz sistem međunarodnih sporazuma i regionalnih ili globalnih organizacija?
Kada stvari sagledamo iz ovog ugla, jasno je da era hiperglobalizacije – period koji je trajao približno od ranih 90-ih godina do izbijanja pandemije – nije bila era slobodne trgovine u tradicionalnom značenju tog izraza. U trgovinskim sporazumima potpisivanim u posljednjih 30 godina fokus se pomjerao sa otklanjanja prepreka prekograničnoj trgovini i investicijama na regulatorne standarde, pravila u oblasti sigurnosti i zaštite zdravlja, investicije, bankarstvo i finansije, intelektualnu svojinu, rad, životnu sredinu, i brojna druga pitanja koja su nekada bila u nadležnosti države i njenih zakonodavaca.
Novoustanovljena pravila nisu neutralna. Njima se favorizrajju interesi velikih kompanija s dobrim političkim vezama, kao što su internacionalne banke, farmaceutske kompanije i multinacionalne korporacije. Pored toga što im je olakšan pristup globalnim tržištima, to su kompanije koje su imale najviše koristi od međunarodnih arbitražnih postupaka za poništavanje lokalnih zakona koji umanjuju poslovnu dobit.
U ime slobodnije trgovine, u istom paketu su prošvercovani oštriji propisi za zaštitu intelektualne svojine koji su farmaceutskim i visokotehnološkim kompanijama omogućili zloupotrebu monopolskog položaja. Države su bile prinuđene prihvatiti slobodno kretanje kapitala, dok su radnici ostali zarobljeni unutar nacionalnih granica. Klimatske promjene i javno zdravlje su zanemareni, dijelom zato što ih je agenda hiperglobalizacije potisnula u drugi plan, a dijelom zato što bi institut javnog dobra u tim oblastima ugrozio poslovne interese velikih kompanija.
Posljednjih godina svjedoci smo jačanja otpora ovim politikama, kao i jednog šireg preispitivanja ekonomskih prioriteta uopće. Proces koji neki anatemiziaju kao povratak protekcionizma i merkantilizma zapravo je pokušaj pronalaženja novog odnosa ravnoteže u kom će se naći mjesta za važna pitanja unutrašnje politike, kao što su gubitak radnih mjesta, zaostajanje regiona, klimatska tranzicija i javno zdravlje. To je neophodno da bi se otklonila šteta načinjena u eri hiperglobalizacije, kao i da bi se izgradio jedan zdraviji oblik globalizacije za budućnost.
Industrijske politike koje predlaže američki predsjednik Joe Biden – uz program subvencija za zelenu tranziciju i jačanje domaće proizvodnje – najbolje ilustrirajju reorijentaciju koja je u toku. Istina je da te politike izazivaju negodovanje u Evropi, Aziji i dijelovima svijeta u razvoju gdje ih doživljavaju kao nespojive s prihvaćenim pravilima slobodne trgovine. Ali one su u isto vrijeme uzor ljudima koji tragaju za alternativama hiperglobalizaciji i neoliberalizmu, često u tim istim zemljama.
Ne moramo se vraćati daleko u prošlost da bismo pronašli nešto slično sistemu koji bi mogao proisteći iz novih državnih politika koje se razvijaju. U režimu ustanovljenom 1945. u Bretton Woodsu, koji je bio dominantan do ranih 80-ih godina, države su imale znatnu autonomiju u razvoju industrijskih, regulatornih i finansijskih politika. Mnogima je zdravlje nacionalne ekonomije bilo važnije od globalne integracije. Trgovinski sporazumi, relativno slabi i ograničenog zahvata, nisu značajnije ograničavali razvijene ekonomije. Još manje je to bio slučaj u zemljama u razvoju. Unutrašnja kontrola tokova kapitala nije bila izuzetak, već pravilo.
Uprkos tome što je takva globalna ekonomija bila mnogo zatvorenija (prema današnjim standardima), epoha Bretton Woodsa je donijela veliki ekonomski i društveni napredak. Razvijene zemlje su prolazile kroz decenije brzog ekonomskog rasta i relativne društvene i ekonomske jednakosti, sve do druge polovine 70-ih. U grupi zemalja s nižim prihodima, one države koje su primjenile efikasne razvojne strategije – poput „istočnoazijskih tigrova“ – razvijale su se velikom brzinom, uprkos činjenici da su se njihovi izvozni proizvodi morali izboriti s mnogo višim uvoznim barijerama nego što je to slučaj sa zemljama u razvoju danas. Kada se priključila svjetskoj ekonomiji 80-ih godina, Kina je to učinila pod uvjetima koje je sama odredila, zadržavajući subvencije, državno vlasništvo, kontrolu valute i kretanja kapitala, kao i druge politike koje su bliže eri Bretton Woodsa nego eri hiperglobalizacije.
Uspjesi režima ustanovljenog u Bretton Woodsu trebalo bi podstaknuti na razmišljanje sve one koji još vjeruju da je davanje prostora državama da kreiraju sopstvene politike pogubno za globalnu ekonomiju. Održavanje nacionalne ekonomije u dobrom stanju je najvažnija stvar koju jedna zemlja može učiniti za sve ostale zemlje.
Naravno, historijski presedan nije garancija da će nova agenda proizvesti dobroćudniji globalni ekonomski poredak. Režim iz Bretton Woodsa je funkcionirao u okruženju hladnog rata, kada su ekonomske veze između zapada i Sovjetskog Saveza bile zanemarljive, a sovjetski blok je imao neznatan uticaj na globalnu ekonomiju. Otuda njihovo geopolitičko sukobljavanje nije ugrožavalo ekspanziju trgovine i dugoročnih investicija.
Današnja situacija je sasvim drugačija. Glavni rival Amerike je Kina, zemlja koja zauzima veoma važno mjesto u svjetskoj ekonomiji. Potpuni razlaz zapada i Kine proizveo bi nesagledive posljedice za čitav svijet, uključujući i razvijene ekonomije, zbog visoke zavisnosti od kineskih industrijskih proizvoda. Zato imamo razloga da se zabrinemo za budućnost svjetske ekonomije.
Ako globalna ekonomija postane još negostoljubivije mjesto, to će biti posljedica neuspjeha Amerike i Kine da urede svoje geopolitičke odnose, a ne navodnog odustajanja od načela „slobodne trgovine“. Kreatori državnih politika i analitičari moraju se fokusirati na one rizike koji su u ovom trenutku najvažniji.
(TBT, Project Syndicate)
