Piše: Aaron David Miller, thebosniatimes.ba
Sjedeći na južnom travnjaku Bijele kuće 13. septembra 1993., nisam mogao vjerovati šta vidim. Pod blistavim nebom bez oblaka, neugodni izraelski premijer i ozaren palestinski vođa sklopili su ruke u potrazi za mirom dok je raskošni američki predsjednik zagrlio dvojac, smiješeći se poput ponosnog roditelja.
Povod je bio potpisivanje prvog sporazuma onog što je postalo poznato kao Sporazum iz Osla, koji je uspostavio privremeni okvir koji bi, ako se uspješno implementira, zapravo mogao dovesti do pregovora o konačnom statusu između Izraela i Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO). Čak i sa svim izazovima koji su bili pred nama, bio sam uvjeren da je arapsko-izraelski mirovni proces sada nepovratan.
Efraim Halevy, koji će za samo nekoliko godina postati šef Mossada, izraelske obavještajne agencije, kasnije će mi pisati sumnjajući u moju vjeru u tu nepovratnost i strahujući od sukoba koji bi mogao uslijediti. Halevijeva analiza pokazala se previše dalekovidnom. Danas, 30 godina nakon tog historijskog dana, ono što je ostalo od duha i većeg dijela suštine sporazuma iz Osla leži okrvavljeno, zakopano i izdano širom izraelsko-palestinskog pejzaža koji kao da ne ostavlja nimalo mjesta za nadu i iluzije.
Najdesničarska i najfundamentalistička vlada u historiji Izraela sjedi u Jerusalemu, posvećena aneksiji Zapadne obale u svemu osim po imenu, kao i širenju naselja i omogućavanju terora i nasilja nad Palestincima među naseljenicima. Palestinski nacionalni pokret duboko je podijeljen, nalik na neku vrstu Noine arke u kojoj postoji dvoje od svega – ustavi, vlade, sigurnosne službe, pokrovitelji, pa čak i vizije Palestine. U Gazi, Hamasu i Palestini Islamski džihad planira i potiče terorističke napade protiv Izraelaca, dok u Ramallahu slaba i diskreditovana Palestinska uprava kojom dominira Fatah nije u stanju, ili ne želi kontrolirati teror koji dolazi sa Zapadne obale.
Ipak, lekcije iz Osla još uvijek imaju određenu važnost, bez obzira na budućnost Izraelaca i Palestinaca. Nakon što je tokom tih sudbonosnih godina imao mjesto pored ringa, izdvajaju mi se četiri ključna elementa.
- Privremeni ne može biti konačan.
Na papiru je sporazum iz Osla izgledao logično i uvjerljivo. Teritorija bi se postepeno prenosila Palestinskim vlastima u zamjenu za njihovo preuzimanje sigurnosnih odgovornosti. Kao što ćemo vidjeti, perverzni ples između okupatora i okupiranog osudio bi ovaj pristup. Ali možda bi preživjelo da su dvije strane bile spremne da od samog početka jasno stave do znanja kakav je konačni ishod trebalo da proizvede privremeni period, a zatim poduzele uzajamne recipročne akcije na terenu kako bi se za to pripremile.
Za Palestince je taj konačni ishod bila nezavisna država s Jerusalemom kao glavnim gradom. Za Izraelce, to je bilo TBD—trebalo je utvrditi. Vođeni unutrašnjom politikom i vlastitim sumnjama u sposobnost Palestinaca za državnost i šta bi to moglo značiti za izraelsku sigurnost, ni izraelski premijer Yitzhak Rabin ni njegov nasljednik Šimon Peres nisu bili spremni da se obavežu na bilo kakav dogovoreni ishod – čak ni kao aspirantnu viziju. Možete dugo i uporno tražiti pojam “palestinska država” u dokumentima iz Osla, ali ga nećete pronaći. Trebalo bi još pola tuceta godina prije nego što se ideja državnosti probila u izraelske pregovaračke pretpostavke. Tek 2001. godine, kada je američki predsjednik Bill Clinton napustio funkciju, Sjedinjene Države su formalno i javno artikulirale podršku rješenju o dvije države.
Bez jasnog krajnjeg cilja prema kojem bi trebalo raditi, proces je pokolebao. Do 1999. godine, nijedan rok u Oslu nije ispoštovan. Pregovori o stalnom statusu započinjali su tri puta, ali ništa nisu donijeli, a ni Izraelci ni Palestinci nisu mogli vidjeti kuda stvari vode. Ali obojica su se umorili i oprezni zbog naizgled beskrajnog privremenog procesa isprekidanog palestinskim terorističkim napadima i širenjem izraelskih naselja.
Rezultat je bila situacija koju sada imamo: strateška slijepa ulica u kojoj su dvije strane zaglavljene, a jazovi u pitanjima kao što su granice i Jerusalem široki su kao Veliki kanjon, bez zajedničke vizije i vjere u to će se ikada ostvariti.
- Lideri – a ne samo njihovi pregovarači – moraju biti spremni na popust.
Čini se da je sada drugi svijet s obzirom na današnje stanje odnosa između Izraelaca i Palestinaca, ali tada su pregovarači s obje strane zapravo naporno radili zajedno kako bi riješili probleme i riješili one koje nisu mogli. Manje je to bilo za lidere koji su se morali baviti politikom pregovaračkog procesa i braniti ono što su mogli – i probijati i parirati pitanjima na koja nisu mogli odgvoriti.
U ranim godinama u Oslu prije Rabinovog ubistva u novembru 1995., Izraelci i Palestinci koji su vodili pregovore zajedno su se smijali, vikali i plakali u pozadini okruženja koje je uključivalo dogovore, propuštene rokove, palestinske i izraelske terorističke napade i stalne frustracije i sumnje. Postali su prijatelji. Vidio sam službenike bezbjednosti s obje strane – čvrste ljude sa krvavim rukama – kako međusobno sarađuju s poštovanjem, pa čak i naklonošću. Na jednoj pregovaračkoj sjednici u hotelu Laromme u Jerusalemu, iscrpljeni šef sigurnosti Zapadne obale Jabril Rajoub legao je u isti krevet sa centralnim komandantom Izraelskih odbrambenih snaga Shaulom Mofazom, u šali se pretvarajući da drijema.
Za pregovarače, Oslo se nije odnosio na prednost nulte sume, već na obostranu korist. Taj stav su najbolje utjelovila dva glavna pregovarača Osla, Uri Savir i Abu Ala (obojica su u međuvremenu umrli), koji će postati brzi prijatelji. Intervjuitajući obojicu 2013. na 25. godišnjicu Osla, taj osjećaj partnerstva je bio glavni. Abu Ala, također poznat kao Ahmed Qureia, iznio je mišljenje o obećanju koje je Oslo dao: Nakon decenija ogorčene borbe, tokom koje su se obojica vidjeli samo kroz cijev puške, shvatili su da je moguće pobijediti mržnju, sumnje, poricanje, i svoje crvene linije. Nijedan od njih nije bio sanjar, ali su obojica vidjeli priliku koju je Oslo ponudio da bolje razumiju potrebe drugog i humaniziraju protivnika.
Ponekad sam mislio da bi Oslo, da je donošenje odluka prepušteno Abu Ali i Saviru, imao veće šanse za postizanje rezultata. Ali u teškom i okrutnom svijetu izraelske i palestinske politike, lideri su imali svoja lična i politička ograničenja s kojima su morali računati.
Za Rabina, bavljenje palestinskim pitanjem nikada nije bio njegov prvi izbor. Istina je da je kao ministar odbrane tokom Prve intifade, Rabin počeo shvaćati da sukob nema vojno rješenje, te je do proljeća 1993. godine došao do zaključka da niko — ni Jordan, ni stanovnici Zapadne obale, ni stanovnici Gaze — mogao zamijeniti PLO kao sagovornik. Ali on je preferirao mir sa Sirijom zbog njenog strateškog karaktera i izbjegavanja vrućih pitanja poput Jerusalema. Zatim, u avgustu 1993., kada je izraelsko-sirijski kanal uz posredovanje SAD-a napredovao, ali s malim izgledima za dramatičan proboj, tajni kanal iz Osla je isporučio – i iznenada je Rabin bio gurnut da se direktno suoči s palestinskim pitanjem.
U sporazumu iz Osla, Rabin je donio historijsku odluku u odnosu na Palestince. Ali prevođenje toga na izraelsku birokratiju i sigurnosni establišment koji je imao ključ za poboljšanje života Palestinaca na terenu pokazalo se mnogo težim. Do 1993. godine politika izraelske okupacije postala je duboko ukorijenjena u izraelskoj politici i svakodnevnim odnosima s Palestincima.
Rabin se također javno obavezao da neće izgraditi nijedno naselje tokom prelaznog perioda, i da će to učiniti samo kao dio pregovora o trajnom statusu. Kasnije će požaliti zbog te odluke kada se, nakon što je izraelski doseljenik masakrirao 29 Palestinaca u Hebronu, odupro pritiscima unutar vlastite vlade da ukloni 400 doseljenika koji su tamo živjeli i kojima je bilo potrebno veliko izraelsko vojno prisustvo da ih zaštiti. Rabin se bojao reakcije desničarske opozicije i brinuo se da će Yasser Arafat, tada predsjedavajući PLO-a, iskoristiti krizu da potakne međunarodno prisustvo na Zapadnoj obali. Ipak, Rabinova nespremnost ili nesposobnost da ograniči, a kamoli da zaustavi širenje naselja umanjila je spremnost Palestinaca da provedu svoje vlastite obveze iz Osla.
Što se tiče Arafata, nikada nisam bio siguran u njegove motive za prihvatanje sporazuma iz Osla. Primorali su ga, barem trenutno, da prizna Izrael, a da nije ostvario nijedan od zahtjeva Palestinaca – ni samoopredjeljenje, ni državnost, ni istočni Jerusalem kao palestinsku prijestolnicu, ni pravo na povratak palestinskih izbjeglica. Moja najbolja pretpostavka je da je za Arafata Oslo predstavljao potvrdu Izraela, Sjedinjenih Država i međunarodne zajednice o njemu i PLO-u kao jedinom legitimnom putu za obračun s Palestincima. Arafat je trpio privremeni proces jer ga je, u suštini, cijeli svijet priznao kao isključivu adresu za sva pitanja Palestinca. Bio je to trijumf ličnog ega nad nacionalnim interesom.
Ali Oslo se pokazao kao prvi i posljednji ustupak koji je Arafat bio spreman učiniti. U martu 2002. godine, tokom misije sa specijalnim izaslanikom administracije Georgea W. Busha, Anthonyjem Zinnijem, vidjeli smo Arafata u njegovom sjedištu okruženog izraelskim snagama. Ulazi zabarikadirani, prozori zatamnjeni, svijeće na stolu osvjetljavaju inače zamračenu konferencijsku salu, za stolom je bio Arafat sa svojim crnim mitraljezom, koji je pričao o mučeništvu za stvar Palestine.
Prešao je dug put, ali nikada nije mogao napraviti tranziciju sa mentaliteta revolucionarnog vođe posvećenog oružanoj borbi i upotrebi nasilja protiv Izraela u svijet kompromisa i diplomatije koji bi bili potrebni, zajedno sa predusretljivim izraelskim liderom, kako bi se okončao izraelsko-palestinski sukob.
- Okupator i okupirani nisu jednaki u pregovorima.
Dobra strana u vezi Osla bila je da su Izraelci i Palestinci uspjeli postići suštinski i složen sporazum između sebe direktno, licem u lice. To je kao ona stara poslovica: u historiji svijeta, niko nikada nije unajmio rent-a-car. Zašto? Jer ljudima je stalo samo do onoga što poseduju. Oslo je bio primjer autentičnog vlasništva. Dogovor je postignut jer su same stranke imale osjećaj hitnosti i potrebe da se njihovi interesi udruže bez vanjskog pritiska.
Ali dvostruki čin Izraela i Palestine također je bio loša strana zbog neravnoteže moći između dvije strane: jedne okupatorske, Izraelske, i drge okupirane, Palestinaca. S obzirom na ovu realnost, bilo je izvanredno da je bilo šta učinjeno u smislu teritorijalnog transfera, ekonomske i sigurnosne saradnje i izgradnje palestinskih institucija.
Asimetrija moći bila je jasna: kao okupator, Izrael je imao moć jakih – sposobnost da nametne svoju volju Palestincima. To seispoljilo u svaom pogledu, od izgradnje naselja, konfiskacije zemljišta i rušenja stambenih objekata do zatvaranja gradova i mjesta na Zapadnoj obali (sprečavanje putovanja) i ciljanih ubistava. Izgradnja naselja bila je posebno eklatantna, sa 115.700 izraelskih doseljenika koji su živjeli na Zapadnoj obali i u Gazi krajem 1993. godine; do sredine 1999. taj broj je porastao na 176.973.
Palestinci su, s druge strane, imali moć slabih: terorizam. Kao slabija strana u pregovorima, palestinski lideri su racionalizirali upotrebu terora i nasilja i oružanu borbu protiv Izraela kao prihvatljiv instrument za uzvrat protiv izraelske okupacije i širenja naselja. Iako su većinu terorističkih napada u ranim godinama u Oslu izveli Hamas i Palestinski islamski džihad van kontrole Palestinske uprave, Arafat – koji nikada nije odustao od upotrebe nasilja kao potencijalnog alata – mogao je ili nije htio učiniti ništa da spriječi terorističke napade ili uhapsi počinioce.
Iz perspektive Izraela, zemlja je prebačena na Palestince, ali se terorizam nastavio, postavljajući pitanja o pouzdanosti PLO-a. Iz palestinske perspektive, Izrael je Palestince stavio na uvjetnu kaznu. Izrael je prisvajao zemlju za koju su Palestinci vjerovali da je njihova, a sve mjere za izgradnju povjerenja ponuđene su samo u zamjenu za palestinski učinak i dobro ponašanje. Ovakav način razmišljanja proizveo je barijeru koja se, u odsustvu treće strane koja bi mogla pomoći u balansiranju asimetrije moći i pritisnuti svaku stranu da provede svoje obaveze, pokazala nepremostivom.
- Posrednik mora biti prisutan—i kredibilan.
U mnogim aspektima, prve godine Osla bile su san američkog pregovarača. Izraelci i Palestinci su konačno učinili ono na što smo ih godinama ohrabrivali: okupili se i sami riješili svoje probleme. Rabin je izvijestio američkog državnog sekretara Warrena Christophera o obrisima proboja u Oslu u julu, bez paketa uzajamnog priznavanja. Ali ni Rabin ni Arafat nisu željeli da se Amerikanci uključe u suštinu – Rabin je želio da se Sjedinjene Države umiješaju samo kako bi izvršile pritisak na Palestince, ali je bio oprezan da bi Amerikanci mogli zauzeti propalestinsku poziciju, a Arafat je bio zabrinut da će stati na stranu Izraelaca.
I tako, u prvim godinama sve do Rabinovog ubistva krajem 1995., uloga Washingtona bila je ograničena na organiziranje ceremonija potpisivanja, okupljanje donatora i igranje vatrogasaca na kritičnim tačkama kada bi pregovori zapadli u krize – kao što je došlo do terorističkog napada, ili kada je izraelsko naselje proširenje ili drugi jednostrani akti ugrozili su proces. Ono što Sjedinjene Države nisu htjela, a nisu ni mogle učiniti, uglavnom zbog prigovora Izraela, bilo je stvaranje jedne stvari koja bi zapravo mogla dati trajnost procesu u Oslu: mehanizam za praćenje koji će držati svaku stranu na obavezama koje su preuzele i , ako je potrebno, nametnuti kazne za kršenje.
To je bio predalek cilj. Djelomično je to bilo zbog tradicionalnog posebnog odnosa Sjedinjenih Država s Izraelom, zbog čega je otežavanje s Izraelcima, posebno u pogledu širenja naselja, bilo nedopušteno; dijelom zbog odlučnosti Clintonove administracije da poboljša odnose s Izraelom nakon burnih godina bivšeg predsjednika Georgea H.W. Bush; a dijelom zato što su, kada je riječ o kršenju zakona u Oslu, teroristički napadi razumljivo smatrani smrtonosnijim od širenja naselja i gurnuli su Sjedinjene Države da se priklone Izraelu.
Od Osla pa nadalje, s Rabinovim miroljubivim nasljednikom Peresom, a posebno s Ehudom Barakom na samitu u Camp Davidu, Clinton nije želio zaglaviti izraelske premijere. Prečesto su Amerikanci – uključujući i mene – u suštini bili izraelski advokati. Ono što je u praksi značilo bilo je raspoloženje koje favorizira Izrael u pogledu procesa, sadržaja, čvrste koordinacije i bez iznenađenja.
Nikada neću zaboraviti: četvrtog dana samita vidio sam pokojnog palestinskog pregovarača Saeba Erekata na jednoj od staza za šetnju. Zastao je i pitao kada će Palestinci dobiti nacrt dokumenta koji pripremamo o ključnim pitanjima. Rekao sam da je za pripremu potrebno više vremena nego što smo mislili. Nasmijavši se, Saeb je odgovorio: „Aron, prvo si ga dao Izraelcima, zar ne?“ Nasmiješio sam se i nastavio hodati.
Nakon Rabinovog ubistva, Sjedinjene Države su pokušale preuzeti aktivniju ulogu. Od 1995. do 2000., radeći s Arafatom i dvojicom izraelskih premijera – Benjaminom Netanyahuom i Barakom – Amerikanci su uspjeli održati proces u životu, posredovati u tri privremena sporazuma i ojačati izraelsko-palestinsku sigurnosnu saradnju, pri čemu je CIA radila direktno s Palestincima. Ali isti strukturni faktori zbog kojih je Oslo bio daleko od cilja čak i u opojnim danima jeseni 1993. – odsustvo dogovorene političke vizije, perverzni ples između okupatora i okupiranih, te terorizam i naselja – jednostavno su bili previše za prevazilaženje .
I ono što se pokazalo kao nepromišljen i loše osmišljen samit u julu 2000. u Camp Davidu, koliko god dobronamjeran, nije mogao nadoknaditi ono što je već izgubljeno
U ovih 30 godina nakon sporazuma iz Osla, izraelsko-palestinski mir se pokazao sve samo ne neizbježan. Gledajući unazad, Oslo je predstavljao trenutak kada su se Izraelci i Palestinci okupili u nadi da će osigurati bolju budućnost.
Paradoksalno, razgovor o potencijalnoj izraelsko-saudijskoj normalizaciji oživio je ključni koncept procesa u Oslu koji se fokusira na takozvanu zonu C, koja čini 60 posto Zapadne obale i gdje se nalazi većina izraelskih naselja. Postoje vjerodostojni izvještaji o raznim prijedlozima Palestinskih vlasti, Sjedinjenih Država i Saudijske Arabije u kojima se tvrdi da bi Izrael trebao pristati na prijenos značajnog dijela područja C pod palestinsku kontrolu kao dio sporazuma između Rijada i Jerusalema za normalizaciju odnosa.
Takvom prijedlogu će se gotovo sigurno oduprijeti ministri ekstremista u Netanyahuovoj vladi, a nejasno je koliko će Netanyahu – koji očajnički želi dogovor sa Saudijcima – biti fleksibilan. Ipak, bilo bi prilično neobično kada bi se pretpostavljena mrtva i zakopana arhitektura procesa u Oslu oživjela kako bi se pokušale iskupiti brzo izblijedile nade u napredak na izraelsko-palestinskom putu.
Ali čak i sa ovim potencijalnim otvaranjem, još uvijek nema jasnog puta za okončanje sukoba, niti organizacionog principa oko kojeg bi se većina Izraelaca i Palestinaca mogla okupiti. Bez odustajanja od nade – a ne možemo – ne bismo trebali podleći lažnim iluzijama i pretpostavkama o srebrnim mecima koji mogu iskupiti mirnu budućnost za oba naroda. Ako je Oslo išta pokazao, to je da je čak i uz vodstvo i partnerstvo put dug, težak i posut, češće neuspjehom negouspjehom.
Ništa od ovoga ne znači da je prošlost neumoljivo prolog. Niko od nas ne može vidjeti iza uglova, a napuštanje potrage za pravednim i trajnim izraelsko-palestinskim mirom nije ni moralno ni etički odgovorno – i nije u interesu SAD-a. Potrebni su nam lideri koji vide mir kao kritičan za svoj narod i koji su spremni razumjeti i raditi na zadovoljavanju potreba druge strane; posrednik koji je spreman da bude uverljiv, strpljiv i čvrst sa obe strane kada je to potrebno; i krajnje stanje koje priznaje da trajno i pravično rešenje zavisi od ravnoteže interesa, a ne od asimetrije moći.
Ništa od ovih stvari sada nije dostupno. Ipak, Sjedinjene Države će možda jednog dana imati još jednu priliku da nastave izraelsko-palestinsko stvaranje mira, a mi bismo to trebali učiniti bez iluzija i bez vjerovanja da to možemo učiniti sami ili odustajanja od te potrage ako naiđemo na ozbiljne izazove. A uz ispravno razmišljanje i hrabre Izraelce i Palestince, podršku arapskog svijeta i šire, i priličnu dozu sreće, jednog dana – ko zna – možda ćemo stići tamo.
(TBT, F.P.)
