Piše: Kenan Malik, thebosniatimes.ba
Treba li država zabraniti „neprikladan tretman predmeta od posebnog religijskog značaja za neku vjersku zajednicu“? Upravo to se predlaže nacrtom novog zakona koji je vlada Danske najavila prošle sedmice, a koji za prekršioce predviđa zatvorske kazne do dve godine. Prijedlog takve zakonske zabrane uslijedio je poslije niza incidenata u Švedskoj i Danskoj kada je javno spaljivan Kur’an, što je izazvalo buru protesta u muslimanskom svijetu.
Odgovor na postavljeno pitanje je istovremeno sasvim jednostavan i veoma složen. Jednostavan je zato što svaki zakon koji zabranjuje blasfemiju u bilo kom obliku nije prihvatljiv i treba mu se suprotstaviti. Nakon što je zakon o blasfemiji ukinut 2017. godine, pokušaj da se takav zakon sada usvoji u novom obliku bio bi za Dansku korak u pogrešnom smjeru.
Odgovor je složen zato što se u središtu kontroverze nalaze dva važna problema: s jedne strane je sloboda veroispovjesti i govora, s druge antimuslimanska bigoterija. Braneći prvo, moramo se istovremeno suprotstaviti drugom.
Zakoni o blasfemiji su problematični ne samo zato što pokušavaju da nametnu vjerske norme i onima koji nisu vjernici ili vjeruju u nekog drugog Boga, nego i zato što se često koriste i da se zaštiti politička moć.
„Sveti poredak“, kao što je primjetio Leszek Kołakowski, poljski marksista koji će postati hrišćanski filozof, „nikada nije prestao da nam govori, eksplicitno ili implicitno, ’ovako stvari stoje, ne može biti drugačije’“. U teokratskim državama, ili unutar manjinskih zajednica u liberalnim demokratijama, optužbe za blasfemiju se koriste da se zaštiti moć vjerskih lidera i institucija i da se kritičari i disidenti ućutkaju.
U ovom slučaju stvar dodatno komplicira kontekst spaljivanja knjiga. Spaljivanje knjiga, kažu predlagači danskog zakona, nije oblik govora. Zato zabrana takvih činova ne ograničava slobodu govora, tim prije što je cilj zabrane prije svega suzbijanje aktivnosti radikalno desničarskih bigota.
Vjerujem da je svako spaljivanje knjiga bezumno, bilo da kršćanski pastori spaljuju LGBTQ+ knjige ili trans aktivisti spaljuju primjerke Harry Pottera. Takvi činovi su u najboljem slučaju neotesani pokušaji da se promovira određeni politički stav. Ne treba zaboraviti ni dugu historiju spaljivanja knjiga u režiji države, da bi se zaštitila tiranska vlast ili naudilo ranjivim društvenim grupama.
U svakom slučaju, spaljivanje simbolički važnih predmeta, kao što su knjige ili zastave, ima dugu predhistoriju u tradicijama protesta, a u vrijeme kada se pravo na protest sve više suzbija – čak i u liberalnim demokratijama – ne bismo smjeli olhako ukidati takvu mogućnost. Danski nacrt zakona kriminalizira ne samo spaljivanje knjiga nego i svaki „neprikladan tretman predmeta od posebnog religijskog značaja“ – što je praktično sveobuhvatna zabrana blasfemije.
Sloboda veroispovjesti je vitalno važna za manjinske zajednice. Antimuslimanska bigoterija se često izražava poricanjem prava muslimana da prakticirajju svoju vjeru, pozivima na zabranu Kur’ana i kroz protivljenje izgradnji džamija. Ali borba protiv bigoterije nalaže da se ograničavanjima slobode vjeroispovjesti suprotstavimo, a ne da ih učvršćujemo.
Ako vjernici imaju slobodu da upražnjavaju svoju vjeru, onda nevjernici – ili vjernici čije razumjevanje religije odstupa od nametnutih normi – moraju imati slobodu da zaštite svoja prava. Mnoge grupe koje se bore za pravdu i jednakost – žene, pripadnici gej zajednice, nevjernici – često su prinuđene da se suprotstavljaju ograničenjima koja nameće vjera i otuda ne mogu izbjeći blasfemiju. Istina je da Kur’an najčešće spaljuju rasisti i bigoti, ali to mogu činiti i ljudi koji se bore protiv represije koja se nameće u ime islama, ne da bi raspirivali mržnju već da bi se suprotstavili vjerskoj netoleranciji.
Firoozeh Bazrafkan, danska umetnica rođena u Iranu i glasna kritičarka iranskog teokratskog režima, uništila je primerak Kur’ana u jednom umjetničkom performansu. Druga umjetnica rođena u Iranu, Sooreh Hera, nastanjena u Holandiji, doživjela je da njene fotografije dvojice gej izbjeglica iz Irana pod maskama s likovima poslanika Muhammeda i njegovog zeta Alija budu cenzurirane u muzeju Gemeentemuseum u Hagu, zato što, kako je izjavio direktor muzeja, „neki ljudi u našem društvu to mogu doživjeti kao uvredu“. I jedna i druga umjetnica bi po novom zakonu mogle završiti u zatvoru.
zatvoru bi mogao završiti i Andreas Serrano zbog rada Piss Christ. Ili Chris Ofili zbog slike Sveta djevica Marija. Ili pokojni John Latham, da je živ, zbog rada Bog je veliki. Sve spomenute radove vjernici su doživjeli kao uvredljive za vjeru, kao upotrebu vjerskih predmeta i simbola na neprikladan način, kao činove kojima se podstiče mržnja.
Možemo raspravljati o tome koliko su ovi radovi vrijedni ili poučni, ali društvo koje bi umetnicima ili aktivistima uskratilo mogućnost da preispituju religiju na takav način ne bi se moglo nazvati liberalnim.
Ako spaljivanje Kur’ana u nekim slučajevima jeste oblik „ugnjetavanja već ugnjetenih“, udarac upućen slabima i prikraćenima, onda to još više važi za zakone protiv blasfemije. Unutar same muslimanske zajednice takođe postoje odnosi moći, slični onima koje primjećujemo u odnošenju muslimana i šire zajednice. Religijski tabui doprinose održavanju prinude unutar tih zajednica.
Muslimanski lideri i organizacije kao što je Organizacija za islamsku saradnju (OIC) veoma su selektivni u istupima protiv bigoterije. Puni su bijesa zbog spaljivanja Kur’ana, a ne progovaraju gotovo ni riječ povodom sudbine miliona Ujgura zatvorenih u Kini, povodom njihovog mučenja i ubijanja. Štaviše, islamske države i OIC aktivno podržavaju Peking.
Za vrijeme posjete Kini 2018. godine, krunski princ Mohamed bin Salman ponavljao je kao papagaj kinesku propagandu o statusu Ujgura u Kini: „Poštujemo i podržavamo pravo Kine da preduzima protivterorističke mjere za suzbijanje ekstremizma u cilju zaštite nacionalne sigurnosti“. Mnoge zemlje u kojima muslimani čine većinu, kao što su Pakistan, Iran, Saudijska Arabija, Turska i Egipat, hapsile su i vraćale Ujgure u Kinu.
Isti lideri ne govore gotovo ništa ni o imigracionoj politici u Danskoj koja je posljednjih godina sve okrutnija. Danska je prva evropska zemlja koja je deportirala sirijske izbjeglice i neko vrijeme je pokušavala postići dogovor s Ruandom o deportaciji izbjeglica (ali su odustali zbog zajedničke evropske politike).
Takve politike ugrožavaju živote pripadnika manjina, uključujući muslimane, i legitimiziraju ekstremističke ideje mnogo više nego slučajevi spaljivanja Kur’ana koje organiziraju grupice bigota. Oni koji bijesne zbog spaljivanja Kur’ana ne brane muslimane izložene stvarnom teroru i brutalnosti, već koriste ove ispade za jačanje sopstvene političke moći.
Da bismo se suprotstavili antimuslimanskoj bigoteriji moramo se suprotstaviti i ograničavanju prava na blasfemiju. U odbrani slobode govora moramo se suprotstaviti bigoteriji gdje god da se ona pojavi. Činjenje jednog bez drugog pokazuje da ni jedno ni drugo ne shvatamo ozbiljno.
(TBT, The Guardian)
