Piše: Paul Mason, thebosniatimes.ba
Vladimir Putin je bio samo polovično uspješan u svojim posljednjim poduhvatima. S jedne strane, ruska misija Luna-25 – koja je trebalo da se okonča spuštanjem stanice na tamnu stranu Mjeseca – završila se potpunim neuspjehom. S druge strane, uspio je likvidirati Jevgenija Prigožina i vođstvo grupe Wagner, vjerovatno podmetanjem bombe u njihov avion.
U svakom slučaju, iza obje misije su ostale olupine u plamenu. Ali taj kontrast je zloslutan. Ruski vojno-industrijski kompleks se ističe u niskotehnološkom ubijanju, kao što mogu posvjedočiti njegove žrtve širom Ukrajine. S druge strane, kapaciteti u domenu visokih tehnologija su degradirani djelovanjem zapadnih sankcija, odlivom mozgova i oligarhijskom nekompetentnošću.
Plan je bio da se Luna-25 spusti na površinu Mjeseca uz pomoć kamere koju je proizveo Airbus. Međutim, Evropska svemirska agencija je otkazala isporuku u februaru 2022. Tako je stanica opterećena teškom ruskom navigacijskom opremom, što je smanjilo slobodan prostor za istraživačku opremu.
I prethodne ruske svemirske misije završavale su se neuspjesima zbog korištenja nekvalitetnih komponenti, a kosmodrom sa kog je lansirana Luna-25 nalazi se pod istragom zbog pronevjera.
Prigožinovo ubistvo i neuspjeh misije Luna-25 ukazuju na jednu širu asimetriju u ambicijama Rusije da učestvuje u politici velikih sila. Wagner je bio Putinova agencija za destabilizaciju regiona Sahela u Africi, sa ciljem ograničavanja pristupa zapadnih zemalja tamošnjim krucijalno važnim depozitima mineralnih sirovina i podsticanja odliva izbjeglica prema Mediteranu.
Ipak, da bi se igre velikih sila igrale na najvišem nivou, neophodno je prisustvo u svemiru koji je u posljednjih 20 godina postao potpuno razvijeni „domen“ ratovanja, jednako važan kao kopno, more, zrak ili sajber-prostor. Uprkos spektakularnoj infrastrukturi i dugoj historiji svemirskih letova, Rusija sada u tom domenu zaostaje za Sjedinjenim Državama i Kinom.
Vojni sateliti se po funkciji koju obavljaju djele na četiri grupe: to su izviđanje, navigacija, komunikacija i rano upozoravanje na napad. Izviđanje se obavlja pomoću kamera visoke rezolucije; za navigaciju i navođenje jedinica i projektila koriste se GPS i GLONASS sistemi; komunikacijski sateliti omogućuju kopnenim jedinicama, brodovima i avionim da vide zonu borbi i komuniciraju; sistemi za rano upozoravanje upozoravaju na lansiranje balističkih projektila.
Rusija koristi sva četiri tipa, ali je u posljednjoj deceniji znatno zaostala na polju satelita za optičko izviđanje. Trenutno su samo dva takva satelita u funkciji, a oni koji su nedavno lansirani nisu uspjeli riješiti problem jer su loše komponente brzo otkazivale. Takođe, Ukrajina koristi Muskov sistem Starlink za komunikaciju na bojnom polju, dok Rusija, gdje je taj segment pod potpunom kontrolom države, nema ništa slično.
U Rusiji nema privatnih preduzetnika na koje bi se Putin mogao osloniti, a ključne visoke tehnologije su nedostupne zbog zapadnih sankcija. Zato je Rusija završila s pogrešnim odnosom udjela kopnenih, pomorskih i svemirskih tehnologija u svojoj vojnoj industriji. I mada je u pitanju jedna od svega tri zemlje koje su trenutno sposobne da obore satelit, Rusija to u ovom sukobu nije činila. Vjerovatno je diplomatska analiza koristi i troškova pokazala da se to ne bi isplatilo, a svakako ne bi bilo od naročite koristi jer je veoma vjerovatno da Ukrajina u realnom vremenu dobija podatke s američkih satelita koje Rusija ne može napasti.
Kao što je pokazalo uspješno spuštanje Indije na mjesec, svemir postaje domen na koji se projektiraju zemaljski sukobi i ambicije. To primorava stratege da preispitaju neke od svojih temeljnih pretpostavki.
Prisustvujemo brzom razvoju događaja na dva paralelna toka: političkom i tehnološkom. Politički, suočeni smo s otvorenim izazovom „globalnom poretku utemeljenom na pravilima“ u obliku u kom je ovaj ustanovljen poslije 1945: to je centralno načelo konsenzusa koji su Putin i Xi Jinping postigli i izložili u saopćenju od 4. februara 2022.
Diplomati i generali su donedavno razmišljali o svemiru onako kako se nekada razmišljalo o okeanima: kao o domenu koji nijedna zemlja ne može posjedovati i kontrolirati i gdje se „pravo prolaza“ podrazumjeva. Možete postavljati stanice i krećete se gdje god poželite, ne obraćajući pažnju na ograničenja koja važe na zemlji. Zapravo, svi dosadašnji pokušaji da se ustanove međunarodne pravne norme za svemir polazili su od odredbi pomorskog prava.
Ali ako je i sam koncept poretka utemeljenog na pravilima doveden u pitanje, jer neke zemlje pokušavaju opravdati aneksiju, brutalno kršenje ljudskih prava i zatvaranje morskih puteva, onda svaki dio svemira od Mjeseca i Marsa do niskih zemaljskih orbita komunikacijskih satelita postaje predmet nadmetanja između zemaljskih sila.
Istovremeno, dok cijene svemirskih tehnologija padaju i one postaju sve važnije za naš svakodnevni život, sukobi u svemiru lako mogu ugroziti mogućnost da telefoniramo, pošaljemo e-mail, vozimo automobil ili isporučimo paket. Naravno, moguće je onesposobiti i vojne ekvivalente ovih tehnologija, kao što su komunikacije, izviđanje i navođenje.
Umjesto da se gradi kao domen miroljubive saradnje, po ugledu na mora i okeane, svemir postaje polje utakmice u kojoj nema pravila, slično salunima na divljem zapadu. Ako se to već događa sa zemaljskom egzosferom danas, šta li nas tek čeka na Mjesecu za dvadesetak godina?
Neuspjeh Rusije i uspeh Indije u osvajanju svemira treba biti upozorenje Velikoj Britaniji. Naša svemirska industrija se ističe upravo u onim oblastima u kojima Rusija zaostaje: to su visokotehnološki senzori i uređaji za navigaciju i upravljanje. Ali svi dosadašnji pokušaji da se sagradi pouzdana lansirna platforma bili su neuspješni, uključujući i Virgin Orbit u maju ove godine.
Poslije decenija zanemarivanja, vrijeme je da ozbiljno razmislimo o svemirskom programu kao jednom od prioriteta nacionalne sigurnosti: kao i u svim drugim oblastima, uspon Kine znači da dominacija zapada više nije izvjesna. A kao što pokazuje sudbina stanice Luna-25, putovanje u svemir je veoma ozbiljan i težak zadatak.
(The New European)
