Piše: Steven A. Cook, thebosniatimes.ba
Prema Nashatu al-Daihiju, voditelju egipatskog televizijskog programa pod nazivom “S olovkom i papirom”, mene plaća Muslimansko bratstvo. On nije bio jedini Egipćanin koji je bio ogorčen zbog moje posljednje kolumne, koja je govorila o tome kako je egipatski predsjednik Abdel Fattah al-Sisi uništio Egipat. Sisijevi pristaše na mrežama su izbacile beskrajnu količinu onog što se tiče i osobnih uvreda na na Twitteru, X , otkrivajući još jednom da je svaka nada za promišljenu raspravu na društvenim mrežama odavno izgubljena.
Tvrdnja je naizgled apsurdna. Jednostavno nema šanse da mi Muslimansko bratstvo plati za bilo što na temelju toga ko sam i što sam napisao o njima. Ne vjerujem, niti sam ikad vjerovao u njihova sranja. Oni, kao i drugi u Egiptu, vješti su u korištenju diskursa da pod plaštom političkih reformi tragaju za antidemokratskim planom.
Štoviše, skeptičan sam prema mitologiji koju je Muslimansko bratstvo stvorilo oko ere neposredno nakon Hosnija Mubaraka. Bilo je više izbornih smicalica i zastrašivanja Bratstva u izboru njihovog kandidata Mohameda Morsija za predsjednika 2012. nego što iko želi priznati. Čak i da je Bratstvo bilo uspjelo u svom pokušaju da preuzme kontrolu nad državom, sumnjam da bi Egipat bio uspješna priča Arapskog proljeća.
Budući da sam godinama pisao o Egiptu, već sam se navikao na takve stvari i obično ignoriram takvu žuč. Ali al-Daihijev komentar zapeo mi je za oko. To je zato što je optužba da su Sisijevi kritičari zaposlenici Muslimanskog bratstva simptomatična za dva povezana problema koje imaju egipatski vođa i njegove pristaše, a na koje nemaju odgovore.
Prvo, kao što sam napisao u svojoj prethodnoj kolumni, postoji velika, rastuća i primjetna razlika između onoga što vlada obećava Egipćanima i onoga kako oni doživljavaju svakodnevni život. Kad ljudi imaju drskosti to istaknuti, bivaju obilježeni kao pristaše Muslimanskog bratstva ili, u slučaju velikog broja Egipćana, podvrgnuti zatvaranju i fizičkom zlostavljanju. Ovaj žestoki odgovor je mjera koliko Sisi i njegove pristaše znaju i koliko se boje da ima mnogo Egipćana koji prepoznaju ovaj jaz i njegovu potencijalno destabilizirajuću prirodu.
Drugo, i još važnije za naše svrhe ovdje, jest da unatoč Sisijevim najvećim naporima, on se još uvijek ne može riješiti duge sjene koju Muslimansko bratstvo nastavlja bacati na egipatsku politiku i društvo.
Naravno, čak i mnogo prije Sisijeve ere, bilo je uobičajeno da egipatski zvaničnici naizmjence umiruju i potiskuju Bratstvo. Početkom 1940-ih, premijer Mustafa al-Nahhas podlegao je političkom pritisku Bratstva i suzbio alkohol i prostituciju dok je organizaciji dopuštao izdavanje svojih novina. Nekoliko godina kasnije, nova je vlada slomila Bratstvo – prije nego što je još jedna vlada nastavila umirivati grupu.
Gamal Abdel Nasser zatvorio je hiljade vođa i članova Bratstva, neke od njih puštao na slobodu, da bi ih ponovno zatvorio. Njegov nasljednik, Anwar el-Sadat — nekadašnji saputnik Bratstva — oslobodio ih je i dao im priliku da objavljuju i propovijedaju. Međutim, posvađali su se oko Sadatovog mira s Izraelom, a egipatski su se zatvori ponovno napunili braćom.
Nakon Sadatova ubistva 1981., Mubarak je skupini pružio priliku da nastavi s aktivnostima, vjerujući da će veći profil Braće u izdavaštvu, obrazovanju i civilnom društvu odvući podršku od ekstremista koji su ubili Sadata. Nakon otprilike desetljeća, Mubarak je zaključio da mu je dosta te je naredio sigurnosnim službama da organizaciju dotuče do nogu. Kroz ovaj obrazac prilagođavanja i konfrontacije, Muslimansko bratstvo ostalo je važan politički, društveni i kulturni akter u Egiptu.
Posljednjih su godina i represija nad Bratstvom i tvrdnje da su vladini kritičari članovi (ili na drugi način plaćeni) te skupine postale izraženije i opasnije. To je zato što je Sisi nastojao preoblikovati egipatski nacionalistički narativ ispisujući iz njega Muslimansko bratstvo.
Nacionalizam se ne javlja spontano. Dočarava se i zamišlja – i rezultat je usklađenih političkih projekata. Stoga je povremeno predmet reinterpretacije kako bi odgovarao potrebama političkih vođa. To je upravo ono kako je Sisi želio prikatau Bratstvo – da im je porijeklo, prestiž i svjetonazo nešto nasilno i strano društvu iz kojeg je rođeno.
Nakon državnog udara koji je Sisija doveo na vlast, usporedo s državnom medijskom kampanjom koja je nastojala stvoriti i održati rezervoar podrške za ono što se nazivalo egipatskom “drugom revolucijom”, bila je nastojanja da se Muslimansko bratstvo prikaže kao “peta kolona.” Braća su rutinski prikazivana kao agenti Kataraca i/ili Turaka.
U isto vrijeme, Sisi je opravdavao nasilje kojim je suzbio Braću na temelju toga što je grupa bila teroristička organizacija. Postojalo je vrijeme kada je Bratstvo održavalo takozvani tajni aparat ili naoružane kadrove, ali oni su davno demontirani. Ipak, egipatska vlada uspostavila je izravnu vezu između Braće i ekstremizma poput ISIL-a. Kada su analitičari doveli u pitanje vladin narativ i njegovu upotrebu nasilja, oni su u egipatskim medijima rutinski prikazivani kao instrumenti Bratstva. Stavite 100 promatrača Zapadnog Egipta u sobu i tražite da dignu ruke ljudi koji su optuženi za pomaganje Braći, i siguran sam da bi većina odgovorila potvrdno.
Ovo nas vraća na drugi problem vodstva za koji ono nema odgovor: koliko god Sisi pokušavao prepraviti egipatski nacionalistički narativ, njegov pokušaj da iz njega protjera Bratstvo je lažan. Braća su odigrala važnu ulogu u nekim od najvažnijih nacionalističkih epizoda 20. stoljeća. Agitirali su protiv britanske okupacije, i iako su u početku bili pozitivno raspoloženi prema egipatskoj monarhiji, suprotstavljali su se kralju Farouku tokom većeg dijela 1940-ih i ranih 1950-ih.
Bratstvo je bilo među prvim organizacijama koje su digle uzbunu zbog cionizma i židovske migracije u Palestinu. U ratu 1948. između nove države Izrael i njezinih susjeda, Braća su se borila (iako neučinkovito) protiv Izraelaca u blizini Beershebe, Betlehema i Jeruzalema, iako su se istakla pomažući hiljadama egipatskih vojnika i oficira koji su ostali u džepu Faluje— u blizini Pojasa Gaze—u posljednjoj fazi sukoba.
Međutim, postojala je još jedna kritična politička dimenzija aktivizma Bratstva u pogledu Palestine. Grupa, dosljedna islamskim reformatorima s kraja 19. i ranog 20. stoljeća, vjerovala je da slabost muslimanskih društava poziva strane intervencije. Budući da su oni i mnogi drugi smatrali cionizam instrumentom evropskog kolonijalizma, palestinska borba protiv Izraelaca smatrana je istom onom nacionalističkom borbom koju su Egipćani vodili protiv Britanaca.
Braća nisu bila jedini akteri ovih složenih događaja koji su se protezali desetljećima. Bilo je tu, naravno, Stranke Wafd, Slobodnih oficira i raznih drugih. Ali čak i kao što Sisi pokušava, ne možete poreći ulogu koju Bratstvo igra u pitanjima koja su bila i ostala kritična za egipatski nacionalistički narativ.
Na neki način, ovo je stara egipatska priča, gdje su osnovna pitanja o društvu, upravljanju, identitetu i ulozi zemlje u svijetu dugo osporavana. Ali budući da se egipatske vođe uglavnom oslanjaju na strah i prisilu kako bi zadržali političku kontrolu, ranjivi su na potencijalne političke vođe koji imaju odgovore na ova pitanja.
Sisi može podnijeti mnogo sile i nasilja, pa su zato optužbe da je netko član Muslimanskog bratstva ili plaća te organizacije tako potentne. Neislamistički, miroljubivi egipatski opozicionari su zbog toga odvedeni u zatvore, što je za aktiviste učinilo još težim i opasnijim da slijede svoje ciljeve.
U isto vrijeme, optužba je prazna – čak i besmislena – napamet odgovor na svaku kritiku vođe i njegovih pristaša, koji nisu u stanju dočarati koherentan odgovor svojim kritičarima. To je također vrsta odgovora koju politički vođe koriste kada se boje. Zista, koliko god Sisi vladao strahom, njime vlada i on.
(TBT, FOREIGN POLICY)
