Piše: Nedžad Latić, tehosbinatimes.ba
Dobre vijesti sa rusko-ukrajinskog ratišta stižu jedna drugu u ova dva-tri dana. Nažalost, za mene je dobra vijest i da je ubijen Jevgenij Prigožin, makar se njegova smrt smatrala tragičnom. Odlična vijest je da je počelo iskrcavanje ukrajinskih snaga na Krim. A najbolja vijest je da su članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić i Denis Bećirović posjetili Kijev i sastali se sa Volodimirom Zelenskim. Jetki komentari Milorada Dodika da je to „privatni izlet o trošku države“, također mi ampasuju. Vidjet ćemo u kakvom će ozračju proteći njegov najavljeni privatni izlet u Kremlj o trošku njegovog entiteta. Jer, kako reče ukrajinski premijer Denys Shmyhal, pobjeda Ukrajine u smislu sloma ruske invazije, odnosno agresorske politike Vladimira Putina je veoma blizu. Zbog toga bi se debeli vožd iz Laktaša sigurno već zabrinuo u kakvom će stanju zateći ubicu Putina i hoće li i on, jednog hladnog moskovskog dana, završiti kao šef Wagnera.
No, eto im tamo, Putin, Prigožin, Dodik…, sve je to ista bagra prijehala direktno iz pakla.
Da se vratim veličanstvenom susretu Komšića i Bećirovića sa Zelenskim, kojeg još uvijek doživljavam kao prvog heroja ovoga stoljeća. Iako je Komšić još prošle godine najavljivao odlazak u Kijev, nisam mu bio povjerovao. Mislio sam da je to njegov predizborni spin. A s obzirom na svu bulumentu raznih protuha i samzvanih novinara i intelektualaca, koje je Bećirović okupio oko svog kabineta, nikad se ne bih kladio na njega da je sposoban i spreman učiniti ovakav politički potez, kojeg ću euforično ocijeniti podvigom. Stoga hvala Komšiću, a čestitam Bećiroviću! Ovo vam nikad neću zaboraviti!
Zapravo sam ovakav potez očekivao od ministra vanjskih poslova Elmedina Konakovića, što sam mu u par navrata i sugerirao kroz tekstove. Procjenjivao sam da je Konaković mlad, željan uspjeha, da ne kažem slave i medijske pažnje, da je s obzirom na funkciju puno mobilniji i lakše i brže stigne do željene destinacije, te da mu Dodik svojim prkosnim odlascima u Moskvu, odakle nas obaspe salvama jezivih prijetnji i hvalospjeva krvniku Putinu, prvi iskoristi priliku i rukovati se sa Zelenskim. Kad sam ga čuo da govori kako nema namjeru „stavljati glavu tamo gdje veliki biju svoje bitke“, razumio sam to kao odgovor meni osobno koji sam ga u nekoliko navrata nagovarao na takav potez i sokolio da to učini. Bio sam kivan na Konakovića i sramio sam se našeg komformističkog i kukavičkog odnosa prema agresiji na Ukrajinu, dok sam potajno, svakog dana, čitao hrvatske portale, koji su vrlo dobro izvještavali o ratu u Ukrajini, ali i otvoreno i direktno podržavali ukrajinske borce i njihovog vođu Zelenskog.
A da je glupson Konaković napravio selfi sa Zelenskim u Kijevu, kakav ima običaj da se slika sa evropskim diplomatama da bi se pohvalio supruzi i raji, to bi mu zaista bila povijesna fotka – kako za njega samog, tako za Sarajevo, pa i naciju koju nažalost predstavlja. Iako svjetski mediji neće dati toliki publicitet posjeti Komšića i Bećirovića Kijevu, niti će njihove fotografije sa Zelenskim biti na naslovnicama zapadnih medija, povijest će njihove fotografije upamtiti, uramiti i staviti u sami vrh svjestkih događaja vezanih za rusku invaziju na Ukrajinu. Zapadni mediji se još uvijek stide sami sebe zbog odnosa njihovih vlada prema agresiji na Bosnu i stoga bježe od komparacija Srebrenice i Buče, na primjer. Jer tako Bosna i Ukrajina djeluju kao dva obraza istog lica savremene civilizacije!
(TBT)
