Piše: Slavoj Žižek, thebosniatimes.ba
Svako ko danas misli da je ljevičar treba proučiti pjesmu „Bogataši sjeverno od Richmonda“ Olivera Anthonya. Za samo nekoliko dana, ovaj lament nad radničkom klasom eksplodirao je u „protestnu pjesmu naše generacije“ sa desetinama miliona pregleda. U pozitivnim reakcijama dominira riječ autentično: nema specijalnih efekata, samo glas i gitara radnika, snimljenog običnom kamerom. Neposredovan, sirovi glas Amerikanaca koje mainstream mediji ignoriraju: siromašnih radnika koji jedva sastavljaju kraj s krajem, bez jasne perspektive za bolji život. Evo (većeg dijela) teksta pjesme:
Prodajem svoju dušu, radim po cijeli dan
Prekovremeni sati za pišljivu platu
Da mogu sediti i traćiti svoj život
Odvučem se kući i utopim svoju muku.
Prokleta je sramota na šta je svijet spao
Za ljude kao ja i ljude kao ti
Volio bih se probuditi i da to nije istina
Ali jeste, o, jeste.
Živjeti u novom svijetu, sa starom dušom
A ti bogataši sjeverno od Richmonda
Bog zna da svi oni samo hoće totalnu kontrolu
Da znaju šta misliš, da znaju šta radiš
Oni misle da ti ne znaš, ali ja znam da znaš
Jer tvoj dolar ne vrijedi ništa i beskrajno je oporezovan
Zbog bogatih ljudi sjeverno od Richmonda.
Volio bih da političari čuvaju rudare [miners]
A ne samo maloljetnike [minors] na nekom ostrvu
Gospode, ljudi na ulici nemaju šta jesti
A debeli muzu socijalu.
Pobogu, ako si visok metar i po a imaš sto kila
Porez ne služi za tvoje kese čoko keksa
Mladići završavaju pod zemljom
Jer ih ova prokleta zemlja stalno ruši.
Očigledne su istine koje izgovara Anthony. Da, milioni rade dok ih bogati eksploatiraju; da, velike korporacije i vladine agencije sprovode zastrašujuću kontrolu nad nama. Ali uznemiravaju detalji koji čine kontekst – a detalji su važni. Zašto „sjeverno od Richmonda“? Zato što je Richmond u državi Virginiji bio glavni grad Konfederacije tokom građanskog rata – jasan nagovještaj Anthonyevih političkih sklonosti.
A zašto čoko keks [fudge rounds]? Ovaj izraz ima dvostruko značenje: (1) karamelizirani, okrugli keks sa čokoladnim puter kremom; (2) za vrijeme analnog seksa, žena gubi kontrolu nad svojim crijevima, ostavljajući kružni otisak oko baze genitalija muškarca – opet, nagoveštaj veze između novih bogataša i seksualnih perverzija. (Na drugom mjestu, sa maloljetnicima „na nekom ostrvu“, Anthony referira na ozloglašeno ostrvo Jeffrya Epsteina.) Ko su ti „debeli“ koji udobno žive zahvaljujući poreskom preopterećenju radnih ljudi? Oni su istovremeno nova korporativna elita koja nas kontrolira i pripadnici lijenjih (rasnih, seksualnih) manjina koje se goje od velikodušnih davanja države blagostanja.
Ovu pjesmu treba smjestiti u kontekst desničarskih protesta nižih klasa ovog ljeta. Tu je i film Zvuk slobode (Alehandro Monteverde, 2023), zasnovan na istinitoj priči o bivšem vladinom agentu koji se pretvara u osvetnika i kreće u opasnu misiju spasavanja stotina djece od seksualnih trgovaca u Latinskoj Americi. Liberalni mediji su otpisali ovaj iznenađujući niskobudžetni hit (na američkim blagajnama zaradio je više od novih nastavaka o Indiani Jonesu i Nemoguće misije) jer je glavni glumac Jim Caviezel blizak QAnon teorijama zavjere. Upadljivo je i to što se u filmu neka djeca prodaju kao seksualno roblje vođama pokreta FARC u Kolumbiji – seksualno ropstvo je tako prikazano kao nešto što povezuje korporativne elite Holivuda i ekstremnu revolucionarnu ljevicu.
Ali trgovina djecom i seksualno ropstvo jesu užasne stvari i previše je lahko prepustiti ih novoj populističkoj desnici, dok je holivudski mianstream zaokupljen woke projektima poput novog Diznijevog rimejka Snježane i sedam patuljaka u kojem Snježana nije bijela, patuljci nisu patuljci već „raznoliki“ ljudi, a kraj izgleda neće biti onaj stari (sa princem koji poljupcem budi Snježanu) već će to biti osnaživanje Snježane, koja će postati nova legitimna vladarka. Tužna stvar u vezi sa Zvukom slobode je to što imamo skroman film, proizveden izvan holivudske mašinerije, koji se bavi seksualnim zločinima nad djecom iz siromašnih latino porodica i koji je iznenađujući hit na blagajnama, ali su ga snimili desničari.
Novi talas desničarskih radničkih protesta i korporativni liberalizam „zaštite manjina“ nisu puke suprotnosti: zajedničko im je to što izbjegavaju da se suoče sa osnovnim društvenim antagonizmima koji karakterišziraju naše doba. Dok se desničarski protesti radničke klase bave stvarnim problemima koji tište mnoge radnike, oni kao neprijatelje vide „bogataše“, korporativne i državne elite i „lijene“ korisnike socijalne pomoći. Borba protiv rasizma i seksizma se stoga odbacuje kao strategija elita u kontroli radnika i proizvodnog kapitala. Tu je na djelu stara fašistička ideja koja ujedinjuje radnike i proizvodni kapital protiv parazitskih ekstrema: elita i korisnika socijalne države. Ovi protesti su reakcija na ono što je lažno u današnjoj liberalnoj ljevici, koja vješto manipulira borbom protiv seksizma i rasizma i za prava manjina kako bi izbegla suočavanje sa izopačenom logikom globalnog kapitalizma.
Protest može biti autentičan, ali to ne znači da je zasnovan na istini. Čak i najbrutalniji oblici rasizma i seksizma mogu se doživjeti kao autentično osjećanje. Početkom avgusta 2023. moja zemlja, Slovenija, našla se u globalnim vijestima: u poplavama i klizištima uništeno je na hiljade kuća, a čitavi gradovi bili su odsječeni od svijeta. Reakcija je bila neočekivana solidarnost: Slovenci su ponudili više pomoći i dobrovoljaca nego što je bilo potrebno; čak je i zaraćena Ukrajina poslala pomoć. Mada je ta solidarnost bila iskrena, malo je u odnosu na ono što će biti potrebno u katastrofama koje nas očekuju. Za veliku većinu u Sloveniji, život je tekao normalno, a ispoljavanje solidarnosti nam je omogućilo da se osjećamo dobro bez promjene načina života. Na trenutak smo se ponašali kao da udoban svakodnevni život nije jedino za čime treba težiti, a naše umjerene žrtve učinile su da osjetimo da život ima smisla. Čin solidarnosti je tako bio izraz očajničke želje da se ne suočimo sa dubinom naše krize.
Da se vratimo na Anthonyevu pjesmu. Prvo pitanje ljevice u vezi sa tekstom njegove pjesme trebalo bi glasiti: „U redu, siromašni radni ljudi su izrabljivani, pa zašto se u pjesmi ne spominje standardno rješenje – formirajte sindikat?“ Svi stari protestni stihovi radničke klase upućuju u tom smjeru, od pjesme posvećene radničkom aktivisti Joe Hill preko Solidarity Forever (Zauvijek solidarnost) Pita Seegera, do There Is Power in a Union (U sindikatu je moć) Billiya Bragga. Što se tiče američkog patriotizma, koliko je Anthonijeva pjesma daleko od velike ljevičarske protestne pjesme radničke klase, Born in the U.S.A. (Rođen u SAD) Brusa Springsteena! Evo njenih uvodnih stihova: „Rođen u gradu mrtvaca / Prvi udarac sam primio kad sam pao na dno / Završiš kao prebijeni pas / Pola života provedeš samo da se pokrpiš“ – slično iskustvo potlačenosti, ali iz potpuno drugačije političke pozadine.
Ne bi me iznenadilo ako Anthonyevu pjesmu budu hvalili milijarderi od Elona Muska do Donalda Trumpa – bogataša iz Mar-a-Laga, koji je složenim pravnim trikovima godinama izbegavao plaćanje poreza. Jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, Warren Buffet, bio je šokiran kad je saznao da plaća manji porez od svoje sekretarice. Nije ni čudo što je, kada je predsjednik Obama optužen da je neodgovorno uveo „klasni rat“ u politički život, Buffet uzvratio: „Da, postoji klasni rat, ali taj rat pokreće moja klasa bogatih i mi pobjeđujemo.“
Anthonyeva pjesma predstavlja konačni trijumf bogataša u klasnom ratu: čak je i potlačeni proleter koji se bori za socijalnu pravdu stao na njihovu stranu.
(TBT, The New Statesman)
