Kada je tijekom opsade Sigeta 6. rujna 1566. osmanski sultan Sulejman Veličanstveni iznenadno preminuo, Osmansko Carstvo bilo je na vrhuncu svoje moći i utjecaja. Osmanska država imala je pod svojom kontrolom jugoistočnu Evopu, dio karpatskog bazena, Irak, južnu Arabiju i gotovo cijelu sjeverozapadnu Afriku. Osmanlije su kao sunitski muslimani kontrolirali najvažnije gradove islama kao što su Meka, Medina, Jerusalem, Damask, Kairo i Bagdad. Osmanskoj kontroli treba dodati i vazalne države Vlašku, Moravsku, Krim, Erdelj. Još važnije od teritorijalnog dosega bila je činjenica da je Osmansko Carstvo prihvaćeno kao evropska i svjetska sila. Na unutarnjem planu događao se procvat kulture i umjetnosti a država je bila dobro pravno uređena i upravo zato je Sulejman dobio titulu (Kanuni – Zakonodavac).
Logično je da zbog velebnih postignuća tokom vladavine Sulejmana Veličanstvenog (1520.-1566.) većina zainteresiranih povjesničara i javnosti posvećuje pozornost tome zlatnom razdoblju Osmanlijskog Carstva. Međutim, povijest nije završila Sulejmanovom smrću pod zidinama Sigeta i važno je pogledati što se događalo u narednim godinama i desetljećima. Kada se uostalom promatraju naredna desetljeća tada se može bolje razumjeti i Sulejmanovo doba, pogotovo jer neke slabosti upravljanja državom koje nisu bile vidljive za njegova života. Razdoblje nakon 1566. obično se naziva dobom duboke krize i stagnacije Osmanskog Carstva. Međutim, to veliko carstvo nije propalo krajem 16. st. (kako bi se dalo zaključiti čitajući neke pogrešne ocjene) nego je potrajalo još duga tri i pol stoljeća. Zato se razdoblje druge polovice 16. st. može nazvati i razdobljem promjena i konsolidacije. Uostalom, najveći teritorijalni doseg Osmansko Carstvo će doseći tek 1683.
Uzroci krize – strukturne prirode
Zašto je Osmansko Carstvo upalo u krizu? Razlozi su višestruki. Kriza je nedvojbeno dijelom rezultat nesposobnih vladara. Sulejmanov sin nasljednik sultan Selim II. bio je alkoholičar, a unuk Murat III. nevješt vladar kojega je zanimao samo harem. Međutim, kriza nije rezultat samo nesposobnih sultana. Glavni razlog krize su bila strukturna ograničenja carstva. Prvi simptomi krize pojavili su se još 1540-ih jer su tada okončana velika teritorijalna osvajanja što je značilo da više nije bilo novog zemljišta koje bi se kao dar ustupalo spahijskoj vojsci. Uskoro je carska blagajna (fisk) krenula smanjivati davanje feudalnih posjeda(timara) a položaj timarnika (zemljoposjednika koji je najčešće bivao spahija) se pogoršavao.
Tih godina pojavila se i inflacija. Glavni uzrok inflacije bilo je preusmjeravanje svjetske trgovine sa Sredozemlja na Atlantik zbog velikih geografskih otkrića krajem 15. i početkom 16. st. Osim privlačnosti Amerike, trgovinska razmjena premjestila se na Atlantski ocean i zbog Timuridskog Carstva, osmanskih osvajanja i djelovanja pirata na Mediteranu. Premda trgovina Evrope s Orijentom nije u potpunosti prestala te se i dalje trgovalo začinima, svilom, porculanom i sl., premještanje svjetske trgovine na zapad negativno je djelovalo na prihode osmanske državne blagajne jer su se carinski prihodi značajno smanjili. U Osmanskom Carstvu nestašica gotovine bila je osjetna. Nestašica gotovog novca bila je i posljedica toga što je i u zemljama s kojima je trgovinska razmjena postojala, Indija i Perzija, također bila nestašica gotovine. Cijene plemenitih kovina su otišle u nebo pa su Osmanlije morali plaćati daleko više za iste. Oko sredine 16. st. američki plemeniti metali su krenuli pristizati i u Osmansko Carstvo ali nisu imali važnijeg učinka na gospodarstvo.
Dodatni uzročnik inflacije bila je crna ekonomija, odnosno ilegalna preprodaja robe koja je očajnički trebala domaćim potrebama (žitarice, bakar, vuna) u europske zemlje. Krijumčarske poslove provodili su osmanski kriminalci koji su se na tome bogatili dok je država bila teško pogođena. Nestašica zlatnog i srebrnog novca predstavljala je užasne muke za fisk. Upravo kad je državna blagajna očajnički trebala novac za plaćanje velike vojske i birokracije novca nije bilo. Osmanske vlasti su taj problem rješavale tako što su umjesto isplate plaće u novcu viši i niži službenici državne uprave, janjičari i ostali, bili plaćani u nadarbinama. Dodjeljivano im je zemljište koje je bilo tako uskraćeno spahijama a taj problem je postojao otprije zbog izostanka novih osvajanja. Zato su timarnici, najčešće spahije, od svojih podređenih seljaka koji su obrađivali timar (zemljište) zahtijevali prinos ne uobičajenih 10% nego 20-30%.
Loš položaj seljaka i studenata
Općenito, položaj seljaka se u carstvu pogoršao jer su morali davati veće poreze. Porta je još 1541. uvela izvanredne poreze kako bi se mogli i dalje financirati iscrpni ratovi. Porezi su se osim u radnoj službi i naturi sve više potraživali i u gotovini. Uz to, pozicija seljaka se pogoršala zato što je otkupna cijena živežnih namirnica koju je postavila država bila niža od tržišne. Mnogi seljaci nisu htjeli podnositi takva opterećenja te su jednostavno pobjegli sa sela u gradove, pridružili se vojsci ili kriminalnim bandama ili emigrirali izvan zemlje. Zato su preostali seljaci trpjeli još veće poreze koji su se penjali do 50%. Zbog pomanjkanja stoke, često su morali sami vući plug. Dok su oni seljaci koji su se preselili u grad često živjeli u teškim uvjetima. Nisu ih htjeli primiti u članstvo cehova i radili su kao nadničari.
Nezadovoljni su bili i studenti medresa koji nisu bili primljeni u više vjerske škole koje su bile prepune te se nisu mogli obrazovati za željenu kvalifikaciju. Većina studenata vjerskih škola dolazila je sa sela i željela je završiti fakultet da bi napredovala u društvu. Zadužbine su se brinule o studentima. Mnogi od studenata postali su odmetnici koji su pridruživali oružanim bandama. Ustanci u Sulejmanovoj eri su nastali zbog navedenih društvenih problema. Ustanke su predvodili nezadovoljni seljaci, spahije i studenti najviše po Rumeliji i Anadoliji. Ustanici nisu imali na dugi rok šansu suprotstaviti se osmanskoj vojsci ali pokazatelj su nezadovoljstva i u zlatnim vremenima carstva.
Korupcija i haremske intrige
Istovremeno su najviši dužnosnici gomilali bogatstvo koje je rezultat korumpiranosti. Primali su mito za imenovanja na položaje u državnoj upravi što je imalo izuzetno negativni utjecaj na gospodarsku i društvenu sliku carstva. Upravo je začetnik korupcije bio Sulejmanov veliki vezir i zet Rüstem-paša Opuković (inače Hrvat iz Skradina). Rüstem je radio blisko sa svojom punicom, Sulejmanovom suprugom Rokselanom. Oni su kroz haremske intrige i igre prijestolja sebi osigurali veliku moć upravljanja carstvom te je naposljetku Sulejmana naslijedio Rokselanin sin Selim II. Upravo je utjecaj harema imao razoran utjecaj na osmansku administraciju u sljedećim desetljećima. Svi navedeni strukturalni problemi nastali su u vrijeme Sulejmanove vladavine što pokazuje kako je kriza Osmanskog Carstva započela u zlatno doba iako se u početku nije primjećivala.
Selim II. i vanjskopolitička situacija
Usprkos unutarnjim problemima Osmansko je Carstvo zadržalo status svjetske sile zbog geopolitičkog okruženja. Kada se proširila vijest o Sulejmanovoj smrti to je potaknulo separatističke pokrete kao i prilikom svake promjene na prijestolju. Međutim, država nije kolabirala. Iako je Selim II. na vlasti od 1566. do 1574. bio nesposobni alkoholičar (bio je veliki ljubitelj vina) vlast je bila stabilna u rukama velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića. Podijeljena Evropa nije mogla ozbiljnije uzdrmati položaj Osmanlija. Godine 1566. Habsburška monarhija se zapravo podijelila na Austriju i Španjolsku i nije predstavljala opasnost. Uz to, katolici Habsburgovci nastavili su ratovati s okolnim protestantskim državama. Safavidska Perzija nije bila pretjerano opasna i na bojištu je mogla ostvarivati samo lokalne uspjehe.
Bitka kod Lepanta i stanje na Sredozemlju
Znatnija opasnost je prijetila na Sredozemlju od antiosmanske koalicije. Osmanlije su 1570. proveli uspješan napad na mletački otok Cipar koji je bio isturena kršćanska točka u Sredozemnom moru. Istočni dio Sredozemlja tako je postao „osmanski bazen“ a Osmanlije su prodrli u Jadransko more. Međutim, tada je došlo do odgovora. Koaliciju Svetu ligu okupio je rimski papa Pio V. i u njoj su sudjelovale Papinska država, Španija, Mletačka Republika i Genova. U pomorskoj bitki kod Lepanta 1571. na ulazu u Korintski zaljev dogodio se težak poraz Osmanlija. Flota Svete lige s 207 brodova pod zapovjedništvom Don Juana Austrijskog pobijedila je nadmoćnu osmansku flotu s približno 300 brodova pod zapovjedništvom Ali-paše. U mletačkoj floti sudjelovali su i hrvatski pomorci. 117 galija osmanske flote i 15.000 mornara bilo je zarobljeno (od toga je 12.000 veslača oslobođeno), drugo je brodovlje bilo uništeno, a 25.000 osmanskih mornara je poginulo. Flota Svete lige izgubila je oko 15 galija, 8.000 mornara je poginulo, a 2.500 ranjeno. Nakon te bitke prestala je osmanska pomorska premoć na Sredozemlju.
Međutim, poslije bitke kod Lepanta Sveta liga se raspala i zahvaljujući napora Mehmed-paše Sokolovića. Osmanlije su u roku jedne godine uspjeli izgraditi novu flotu. Mirovnim osmansko-mletačkim ugovorom iz 1573. Osmanlije su mogli zadržati Cipar i dijelove Dalmacije, Mlečani su platili odštetu od 300.000 dukata, a trgovina se nastavila u sljedećih sedam desetljeća. Španci su osvojili Tunis 1572. a dvije godine kasnije Osmanlije su ponovo zauzeli grad. U narednom periodu Španjolci nisu htjeli ratovati s Osmanlijama te su se posvetili bitkama s Britancima i Portugalcima zbog borbe za kolonije.
Stalni ratovi
Dinastija Zaidita u Jemenu je 1567. pokušala svrgnuti nedovoljno konsolidiranu osmansku vlast. Ulogu je igralo i to što su Zaiditi bili šijiti a Osmanlije suniti. Ustanak je slomljen 1570. a Jemen podijeljen na dva dijela: osmanski vilajet i vazalnu državu pod upravom zaiditskog imama. Istodobno je veliki vezir Mehmed-paša Sokolović vodio mirovne pregovore s Austrijom jer je od bitke kod Sigeta 1566. trajao rat. Mir je potpisan u veljači 1568. u Edirnu (Jedrenski mir) te je potvrdio teritorijalni status quo. Započeo je period od 25 godina relativnog mira između dva carstva. Prema ugovoru u Speyeru 1570. ugarski car Maksimilijan II. odrekao se istočnog dijela Ugarske, dok se tamošnji kralj Ivan Sigismund morao zadovoljiti titulom vojvode Erdelja. Erdelj je naredno stoljeće ostao vazalna država Osmanlija.
Došlo je do manjih sukoba s Rusijom. Godine 1569. Porta je pokušala Rusima oduzeti kanate Kazan i Astrahan koje su Rusi osvojili 1552.-1554. Osmanski prodor preko Kavkaza i sjeverno od Kaspijskog jezera bio je istovremeno usmjeren protiv safavidske Perzije. U tom pothvatu nisu osvojeni Kazan i Astrahan, a propao je i osmanski plan da se prokopa kanal Volga-Don koji je uz strateški cilj, prebacivanje osmanske crnomorske flote na Kaspijsko jezero, trebao imati i funkciju trgovačkog puta. Krimski Tatari, vazali Porte, upali su u Rusiju 1571. i spalili Moskvu. Događali su se upadi zaporoških Kozaka na osmansko područje, čak u okolicu Istanbula. Kozaci nisu bili podanici Moskve nego nomadi na prostoru Ukrajine pod nominalnom vlašću poljske krune.
Murat III. i uspon harema
Selim II. umire u prosincu 1574. a na tron dolazi njegov najstariji sin Murat III. Došao je na vlast, kao i njegovi prethodnici, tako što su sva njegova braća (petorica) prethodno bila ubijena. U Muratovom slučaju po njegovom osobnom nalogu. I dalje je Mehmed-paša Sokolović ostao veliki vezir koji je zapravo sam upravljao carstvom do 1579. U prvim godinama vlasti Murat III. prepustio se utjecaju svoje majke a kasnije ljubimice sultanije Safiye Sultan, rođene katolkinje Albanke (Sofia Bellicui Baffo). Jednom prilikom zarobili su je gusari i tako je dospjela na sultanov dvor. Po obraćenju na islam dobila je ime Safiye. Postala je jedna od najutjecajnijih žena u povijesti Osmanskog Carstva. Murata je zanimao samo harem. Većina sljedećih sultana živjela je u „zlatnom kavezu“ harema slabo se brinući za državne poslove. Murat III. se nije ženio prema šerijatskim pravilima i u tome su ga slijedili nasljednici koji su svoje supruge uzdizali u rang miljenice (haseki sultan).
Uspjesi Mehmed-paše Sokolovića
Godine 1577. Mehmed-paša Sokolović produžio je mirovni ugovor s Austrijom na još osam godina te je sklopio ugovor s Poljskom čiji je kralj Ištvan Bathory bio u personalnoj uniji s osmanskom vazalnom državom Erdeljom. Godine 1580. nastao je prvi sporazum (kapitulacija) s Velikom Britanijom. Premda nije bio pretjerano zainteresiran za državna pitanja, Murat III. je unatoč protivljenju velikog vezira započeo kampanju protiv Perzije koja je trajala između 1578. i 1590. Perzija se nalazila u krizi poslije smrti šaha Tahmaspa 1576. Motiv za odluku bila su nastojanja rimskog pape da Perziju i Rusiju uključi u protuosmansku Svetu ligu. Osmanlije su uspjeli se suprotstaviti Perzijcima na Kavkazu ali i Rusima koji su planirali invaziju jer je Gruzija 1577. postala osmanska vazalna država. Godine 1585. od Perzijanaca je preuzet Azerbajdžan dok je istovremeno safavidska država bila pod pritiskom Uzbeka. Osmanlije su se udružili s njihovih kanom Abdullahom II. kako bi izbjegli okruženje. U Istanbulu je u martu 1590. zaključen mir između Osmanlija i Safavida koji je priznao osmanska osvajanja: većina Azerbajdžana, Armenija, Dagestan, Gruzija, zapadni Irak i jugozapadni Iran. Dogovor je podrazumijevao da Perzijanci koji šijiti ne smiju propitkivati načela sunitskog islama unutar Osmanskog Carstva kao i da moraju prestati progoniti sunite u Perziji. Mehmed-paša Sokolović nije dočekao završetak rata protiv Perzije jer ga je 1579. ubio neki bosanski timarnik.
Financijski problemi
Premda na vanjskom planu Osmanlijama nije išlo loše, na domaćem ekonomskom planu situacija je postajala kritična. Zbog sve većih javnih troškova oko 1578. smanjuje se udio plemenite kovine u akči (službenoj osmanskoj srebrenoj moneti) a da se nije promijenio tečaj prema zlatu. Posljedica kvarenja kovanica bila je pojačana inflacija. Desetljeće kasnije povećana je glavarina, džizija – porez koji je u Osmanskom Carstvu jedanput godišnje plaćalo nemuslimansko pučanstvo umjesto vojne obveze. Mogla se plaćati u novcu i naturi. Rat s Perzijom je toliko ispraznio državnu blagajnu da se državnim prihodima mogla podmiriti samo jedna trećina javnih troškova. Kako bi mogla podmiriti plaće javnih službenika, uključujući oružane snage poput janjičara, Porta se 1584. odlučila za devalvaciju akče od 50%. Međutim, cijene su dodatno porasle pa je njihov rast do kraja 16. st. iznosio dva i pol puta. Doprinos je dao i uvoz južnoameričkog srebra kojeg su Španjolci u velikim količinama uvozili u Evropu što je negativno djelovalo na osmansku srebrnu monetu akču. Porast cijena samo je dodatno produbio unutarnju krizu osmanske države.
Propadanje timarskog sustava
Timarski sustav je ubrzano propadao. Mali spahije zbog skromnih prihoda nisu u timaru vidjelisamo rentu nego su krenuli raditi u poljodjelstvu kako bi si povećali prihode. Mnogi su odlučili ne sudjelovati u vojnim pohodima pogotovo jer je plijen izostajao. Često su se spahije oslobađale vojne službe plaćanjem poreza (bedel) a neki su to činili ilegalno. Neki spahije su odlučili prijeći u janjičare koji su bili elitna vojna jedinica sastavljena od „danka u krvi“, tj. vojnika kršćanskog podrijetla. Mnogi su jednostavno napustili timare i krenuli se baviti nekim drugim legalnim ili ilegalnim aktivnostima. Timarnici su izrabljivali dodatno podložne seljake. Porta je u posljednjoj četvrtini 16. stoljeća u vrijeme konstantnih ratova nametala izvanredni porez barem jednom godišnje u naturi ili gotovini kako bi nadomjestila bijeg seljaka s imanja. Porezni teret seljaka povećao se za šest puta između 1580. i 1600. Nevolja je tjerala podložne seljake u ruke lihvara koji su uveli lihvarske kamate od 25 do 60% (šerijatski zakon je dopuštao kamatu od 10 ili maksimalno 15%) s imovinom kao zalogom. Tako su mnogi podložni seljaci bili prisiljeni pobjeći s timara. Broj bjegunaca bio je dosta veći nego u posljednjim fazama Sulejmanove vladavine.
Iako su spahije sve manje držale timare neke druge skupine civilnog stanovništva pokazivale su veći interes za njegovim posjedovanjem. Ugled timarnika je bio smanjen jer su timarnici postajali razni prevaranti, skitnice i lopovi. Oni su nastojali što više koristi izvući iz zemljišta s interesom da što manje poreza daju državi. Stjecanje zemljišta bila je poželjna zbog inflacije novca i nestašice robe široke potrošnje. Timare su kupovali imućni građani od podložnih prezaduženih ili odbjeglih seljaka. Uz podmićivanje državnih činovnika mnogi su bogataši stekli 20-30 timara pod lažnim imenima.
-Nastavlja se.-
(TBT, GEOPOLITIKA NEWS, Autor: Matija Šerić)
