Piše: Hossam el-Hamalawy, thebosniatimes.ba
Prije deset godina usred bijela dana, egipatska policija i vojska izveli su najveći masakr u modernoj istoriji zemlje.
Buldožeri su poslani da ruše protestni kamp koji su na trgu Rabaa al-Adawiya postavile pristalice Mohameda Morsija, prvog demokratski izabranog predsjednika zemlje, koji je svrgnut u puču 2013. godine.
Falange naoružanih, u crno obučenih snaga sigurnosti otvorile su vatru na demonstrante, ubivši najmanje 817 ljudi u jednom danu. Druge procjene o žrtvama idu na hiljade.
Masakr je uslijedio nakon kontinuiranog huškanja od strane državnih i privatnih egipatskih medija, čiji su novinari i komentatori sedmicama vrištali o tome kako se kamp za proteste protiv puča pretvorio u neku vrstu “terorističkog” središta. Što je još gore, ljevičarska opozicija objavila je zajedničko saopćenje sedmicu prije masakra, osuđujući državu što se nije pokrenula dovoljno brzo da obustavi protestne kampove “fašističkih terorista”.
Na 10. godišnjicu ovih krvavih događaja nije pitanje šta se dogodilo, jer je to već dobro dokumentirano. Ono što za mnoge ostaje zbunjujuće je zašto se to dogodilo. Zašto se general Abdel Fattah el-Sisi osjećao obaveznim da pokrene ovaj pohod ubijanja, koji se prenosio uživo u svaki egipatski dom?
Bivši predsjednik Hosni Mubarak bio je autokrata koji je vladao Egiptom gvozdenom šakom, ali njegov pristup upravljanju ovisio je o upravljanju oponentima. Živo građansko društvo postojalo je kao tampon između države i njenih građana. Policijsko neslaganje bilo je prepušteno širokom spektru civilnih institucija, ne samo sigurnosnim službama.
Istina, ove institucije su već bile djelimično razbijene, i to ne tako moćne kao one koje je stvorio osnivač oficirske republike Gamal Abdel Nasser, ali su i dalje bile efikasne u zaštiti države od egzistencijalnih prijetnji.
Provođenje državne hegemonije
Ako bi se u Palestini dogodila zvjerstva, Mubarak bi mogao računati na Muslimansku braću da smiri bijes naroda u Egiptu organiziranjem antiizraelskih protesta koji bi bili ograničeni na džamije i univerzitetske kampuse, umjesto da se izlivaju na ulice ili skandiraju protiv Mubaraka i njegovog saučesništva .
Ako cijene osnovnih roba skoče, Mubarak bi mogao računati na selefije da odvrate bijes sa režima okrivljujući neotkrivene žene ili kršćane. Ako dođe do industrijskih akcija, mogao bi računati na sindikate koje podržava država da se suprotstave militantnosti na radnim mjestima.
Štaviše, postojala je vladajuća Nacionalna demokratska partija, koja je bila neideološka i krezuba u poređenju sa Naserovom Arapskom socijalističkom unijom – ali je bila prisutna u svakom susjedstvu u Egiptu da sprovodi hegemoniju države, rješava potencijalne sukobe i kanalizira lokalne pritužbe na odluku režima.
Drugim riječima, postojala je složena mreža institucija na koje se Mubarak mogao osloniti kako bi konatrolirao oponente, prije nego što je razmišljao o slanju trupa ili policije državne sigurnosti koja se plašila da se obračuna sa izazivačima problema.
Državno nasilje pod Mubarakom je uglavnom bilo proračunato, u skladu sa uočenim nivoom prijetnje režimu. Njegova propagandna mašina otišla je daleko u pokušaju da sakrije bilo kakve zloupotrebe, od poricanja do dezinformacija.
Ova perverzna kalkulacija represije omogućila je Mubarakovom režimu da opstane tri decenije. Ali u očima Sisija i njegovih generala, to je bilo upravo ono što je na kraju dovelo do Mubarakove smrti i izbijanja revolucije 2011.
Slanje poruke
Sisi i većina njegovih oficira koji su predvodili državni udar 2013. godine diplomirali su na vojnom fakultetu nakon završetka rata 1973. godine, uzdižući se u činove u vrijeme “mira”. Egipatska vojska je do tada postala naduvana birokratska organizacija, opsjednuta domaćom stabilnošću i profiterstvom. Nije bila ponižena vojnim porazima, niti je iskusila greške vojne vladavine pod Naserom.
U očima vojske, revolucija se dogodila jer je Mubarak bio “previše popustljiv”. Iskustvo tranzicije 2011-13 samo je pomoglo da se učvrsti ovo uvjerenje. Faustovska pogodba generala sa islamistima – da se smiri revolucija u zamjenu za to da potonji postanu dio vladajuće koalicije – nije vodila nikuda.
Samo u 2012. Egipatski centar za ekonomska i socijalna prava zabilježio je više od 3.800 industrijskih akcija i društvenih mobilizacija u zemlji – više od ukupnog broja protesta u deceniji od 2000. do 2010. godine.
Zemlja je postala neupravljiva, a generali su odlučili da je jednom za svagda pacificiraju silom kako bi spasili državu od “haosa” – ili, još gore, nove revolucije koja bi mogla ugroziti njihove privilegije. Broj poginulih u jednom danu, 14. avgusta 2013, bio je skoro jednak ukupnom broju mrtvih tokom rekonstrukcije 1990-ih pod Mubarakom. Tokom prvih sedam mjeseci nakon Sisijevog puča, državno nasilje je ostavilo više od 3.200 mrtvih.
Čisti razmjeri krvoprolića u Rabi i masakra nakon državnog udara bili su jasna poruka generala naciji: da nezavisna kolektivna akcija nije ni dobrodošla ni dopuštena. Dok je zemlja bila svjedok više od 4.500 protesta u prvih šest mjeseci 2013. godine, taj broj je pao na 665 tokom posljednjih šest mjeseci ove godine.
Danas, Sisi predsjedava društvom bez tampona: osakaćene opozicione stranke, parlament bez legitimiteta, bez zvanične vladajuće stranke i bez bilo kakvih civilnih institucija s vladajućim ovlastima. Umjesto toga, represivni aparati (vojska, policija i obavještajna služba) nameću direktnu vlast, mikroupravljajući društvom na dnevnoj bazi.
Sisi ne upravlja opozicijom; on to iskorenjuje. Rabaa nije bio samo masakr. Bio je to temeljni društveni ugovor Sisijeve nove republike.
(TBT, MEE)
