Piše: Anchal Vohra, thebosniatimes.ba
Sredinom juna, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan ugostio je saudijskog princa Mohameda bin Salmana i pozdravio to kao “novu eru” u odnosima dvije zemlje. To je označilo kraj tenzijama koje su dosegle svoj vrhunac 2018. godine nakon što su turski mediji objavili informacije koje su očito procurile iz turske vlade o jezivom ubistvu saudijskog disidenta Jamala Khashoggija u Istanbulu. U aprilu 2022., turski sud je prebacio suđenje Khashoggijevim navodnim ubicama u Rijad – mirovnu ponudu koja je utrla put Erdoganovom prvom putovanju u naftom bogato kraljevstvo nakon nekoliko godina, koje se dogodilo koncem tog mjeseca.
Ali upravo su Erdoganove veze s Muslimanskom braćom i njenim ograncima započele raspad odnosa prije više od jedne decenije na početku ustanaka u arapskom svijetu. Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati i Egipat vidjeli su panarapsku islamističku grupu kao izazov za svoje autokratske režime, dok se Erdogan nadao da će se nadomjestiti izbornom uspjehu Muslimanske braće u Egiptu 2011. i 2012. kako bi na kraju zamijenio Saudijsku Arabiju kao de facto vođa sunitskog islamskog svijeta. Turska je postala jedno od posljednjih sigurnih utočišta u regionu za Muslimansku braću.
U tom smislu, najvažniji gest dobre volje Turske prema Saudijskoj Arabiji, Egiptu i UAE možda je bio njen nedavni okret od podrške islamističkoj grupi. Turski detant sa trojkom kretao se paralelno sa ograničavanjem kretanja i sposobnosti Muslimanskog bratstva. Turska je zatražila od TV kanala povezanih s Muslimanskom braćom da smanje izvještavanje o kritiziranju egipatskog predsjednika Abdela Fataha al-Sisija i ugase barem jednu od mreža. Erdoganova posjeta Džedi prošle godine poklopila se sa zatvaranjem satelitske TV mreže Bratstva po imenu Mekameleen nakon osam godina emitiranja iz Istanbula.
Turska je također uskratila produženje boravka članovima ili onima povezanim s grupom u pokušaju da ih ohrabri da odu, navodno je uhapsila neke od vođa i razmatra deportaciju mnogih drugih koje je zatražio egipatski predsjednik, možda u treću naciju. Također je očito odlučilo da poništi članstvo u Erdoganovoj Partiji pravde i razvoja koje imaju neki članovi Muslimanske braće koji su državljani Turske.
Ovi potezi su pomogli da se riješe problemi između Ankare i Rijada, ali su također pokrenuli velika pitanja o budućnosti Muslimanske braće. Dok Turska okreće leđa organzaciji, šta će biti sa nekada najodlučnijom opozicijom u islamskom političkom pejzažu? I, možda još važnije, šta će biti sa samom opozicijom u regionu?
Više od decenije otkako je Arapsko proljeće ovoj organizaciji dalo prvi pravi pokušaj u mainstream politici, ona se rascijepila u različite frakcije i bori se da stekne legitimitet među mlađim muslimanima. Kako se bori za sam opstanak, uočljiva je zabrinutost da su prostor koji je ustupila jednostavno preuzele regionalne autokrate. Ali postoji i slaba i vrlo oprezna nada da će se u regionu na kraju pojaviti manje dogmatična i više demokratska opozicija.
Osnovano 1928. godine kako bi se borilo protiv britanskog imperijalizma i islamiziralo društvo kroz šerijat, Muslimansko bratstvo je na kraju postalo najutjecajnija panarapska islamistička organizacija, i uprkos nekoliko sporadičnih rundi razbijanja, ostalo je utjecajno u cijelom regionu. Pokrenuo je miroljubive političke pokrete, ali i inspirisao nasilne ideologe suprotstavljene zapadnoj kulturi i modernom načinu života.
Godine 2011. pojavila se kao najjača i najorganizovanija opoziciona snaga u Egiptu u protestima i po prvi put uspjela postaviti nekog od svojih za predsjednika. U Tunisu, politička stranka Ennahda inspirirana Muslimanskim bratstvom bila je dio koalicione vlade. Ali iz različitih razloga, uključujući duboke podjele i neiskustvo u stvarnom upravljanju, nijedan od njih nisu uspjeli. Timothy Kaldas, zamjenik direktora Tahrir instituta za bliskoistočnu politiku, rekao je za Foreign Policy da su Muslimansko bratstvo i njegove podružnice izborno neprovjereni. “Kada su bili na vlasti u Egiptu i Tunisu, nisu dali rezultate koje su ljudi tražili”, rekao je.
Politički uspon organizacije u Egiptu bio je kratkog daha. Sisi, tadašnji ministar odbrane Egipta, svrgnuo je tadašnjeg predsjednika Mohameda Morsija u puču 2013. godine i pokrenuo najbrutalniji obračun protiv njegovih članova od osnivanja grupe. Više od 800 demonstranata prsitalica Bratstva ubijeno je u masakru u Rabaa 14. avgusta te godine, prema Human Rights Watchu, koji je to izjednačio sa ubistvima na Trgu Tjenanmen. Hiljade članova i vođa grupe zatvoreno je ili prisiljeno u izgnanstvo, a većina je pobjegla u Tursku, Katar i Ujedinjeno Kraljevstvo.
Ayyash Abdelrahman, egipatski disident i bivši član Bratstva koji je napustio grupu zbog političkih nesuglasica 2011. godine, preselio se u Tursku, gdje je njegova supruga posjedovala imovinu. Abdelrahman je u Istanbulu živio šest godina sve do oktobra prošle godine, kada su turske vlasti odbile da mu obnove boravak, primoravši ga da se preseli u Ujedinjeno Kraljevstvo. Abdelrahman, saradnik Fondacije Century, rekao je da mu je dato samo 10 dana da spakuje kofere. “Mislim da nisam mogao da obnovim svoju boravišnu dozvolu zbog ovog novog približavanja turske vlade i Egipta”, rekao je, iako je napomenuo da je to moglo biti i zbog općeg porasta “ksenofobije prema strancima, posebno Arapima”. Ayyash je živio u naselju Basaksehir u Istanbulu, usvojenom domu mnogih članova Muslimanske braće koji su pobjegli u Tursku.
Grupa je također bila sama kriva za svoj strmoglavi pad u procjenama miliona svojih pristalica, koji su rascjep grupe na tri različite frakcije protumačili kao znak sebičnosti rukovodstva i njenog neuspjeha da daju prioritet kolektivnim interesima muslimana i širenju islamskog prava.
Frakcija sa sjedištem u Londonu naširoko se naziva frakcija Munir, nazvana po njenom prethodnom šefu Ibrahimu Muniru, koji je umro prošle godine. Sada je pod vodstvom 78-godišnjeg Salaha Abdulhaqa, koji se, međutim, nalazi u Istanbulu. Jednu od istanbulskih frakcija predvodi Mahmoud Hussein, koji pokušava da preuzme kontrolu nad resursima i obezbjeđuje porodice članova u zatvoru. Treća frakcija nosi naziv Pokret struje promjene i radikalnija je frakcija koja vjeruje u oružanu revoluciju. “Nije ga briga za samu organizaciju, već više za revoluciju i rušenje režima u Egiptu”, rekao je Abdelrahman. Ali ona je premala da bi se shvatila ozbiljno, “sa nekoliko desetina članova”, dodao je.
Abdelrahman je rekao da, prema njegovim razgovorima sa članovima iz različitih frakcija, londonska grupa ima sveukupnu kontrolu, dok ostavlja prostor za Huseinovu frakciju u Istanbulu. Borba oko dobrobiti porodica njenih članova koji se bore u Egiptu mogla bi poslati negativnu poruku preostalim pristalicama grupe. Kako stvari sada stoje, Sisijevo slamanje i nesposobnost rukovodstva da preoblikuje grupu u skladu s vremenom ostavilo je mlađu generaciju muslimana na Bliskom istoku razočaranom. “Nema aktivnosti na univerzitetima”, dodao je Abdelrahman.
Muslimansko bratstvo prolazi kroz egzistencijalnu krizu i malo ko vjeruje da iz nje može izaći neozlijeđen. Ali ostali su neki džepovi utjecaja. U Libiji Vladu nacionalnog jedinstva podržavaju Muslimanska braća, a njeni članovi u sirijskoj opoziciji, dok su u egzilu, još su živi i zdravi.
“Turska nije na isti način napravila poveznice sa Sirijskim bratstvom”, kao što je to učinila sa egipatskim članovima grupe, rekao je Aron Lund, član fondacije Century i stručnjak za Siriju. “Sumnjam da je Bratstvo previše važan instrument u turskoj politici prema Siriji da bi se jednostavno odbacilo”, rekao je za Foreign Policy preko WhatsAppa. “Ipak, ako približavanje Damaska i Ankare napreduje, čini se mogućim da će se sirijski disidenti suočiti s nekim oblikom pritiska i ograničenja.”
Seifeddine Ferjani, Tunižanin koji je živio u egzilu u Londonu od svoje desete godine nakon što je njegov otac bio primoran da napusti zemlju jer je bio blizak s vođom Ennahde Rached Ghannouchijem, rekao je da pravi problem za muslimanski svijet nije slabljenje Muslimanskog bratstva, već smanjivanje prostora za opozicione grupe. “Postoji potreba za opozicijom da bi se izrazilo narodno nezadovoljstvo”, rekao je on.
Odsustvo jake opozicije moglo bi dovesti do “još ustanaka”, rekao je on. Buduće pobune bi mogle dovesti do više haosa u odsustvu grupe poput Muslimanske braće koja može djelovati kao tampon između javnosti i političkog režima. Za sada su autokratski režimi učvrstili svoju vlast – možda nauštrb samog opstanka Muslimanske braće.
(TBT, F.P.)
