Piše: Sari Hanafi, thebosniatimes.ba
Nedavna politika isključivanja u Francuskoj navela je mnoge da dovode u pitanje francuski novi sekularizam i probleme svojstvene njegovom nametanju društvima kako unutar tako i izvan zemlje.
Francuski sekularizam nije ono što je bio na početku 20. stoljeća. Iako je njegovo glavno načelo, koje jamči individualnu slobodu i jednakost, još uvijek savršeno univerzalno, ne postoje sociološki dokazi koji bi sugerirali da bi sekularizacija trebala dovesti do pada religioznosti.
Zaista, historijski sekularizam ima niz vrlina koje mu daju univerzalni opseg, uključujući zaštitu religije od autoriteta države i zaštitu države od bilo kakve hegemonije klera.
Međutim, postoji niz razloga zašto novi sekularizam više nije pogodan za izvoz, a jednako je problematičan i za samu Francusku.
Ovo zapažanje je zasnovano na predstojećoj studiji o uticaju francuskog sekularizma među arapskim grupama na sekularnoj ljevici i na naporima Francuske da uvede svoju verziju sekularizma.
‘Etnocentrik’
Podrivanje univerzalnosti francuskog sekularizma je njegov “etnocentrični” karakter, rođen iz kršćanske reformističke koncepcije religije.
Francuski sekularizam je uzeo religiju na kršćanski način – tačnije na način protestantske reformacije – svodeći je na individualno vjerovanje i slobodu savjesti, i ograničavajući je na privatne prostore, kao što su dom i crkva. Kao rezultat toga, rituali ili bilo koji drugi javni oblici vjerske afirmacije (kao što je nošenje islamske mahrame) obično se smatraju neprihvatljivim oblikom prozelitizma.
U ime odbrane ideala francuske sekularne ljevice, određeni intelektualci i medijske ličnosti bez oklijevanja se transformiraju u “fakihe” (islamske pravnike) ili “muftije” kako bi “dokazali” da veo “nije dio islama” , ili da je “simbol ropstva žena”. U potpuno etnocentričnom prikazu, oni na muslimanska društva projektiraju značenje i kulturnu interpretaciju koja proizilazi samo iz evropske kulture.
Takvi argumenti očigledno krše najosnovnije slobode, jer je na svakom pojedincu da definira i da smisao svom društvenom ponašanju.
Francuski zakon koji zabranjuje nošenje mahrama u školama i državnim službenicima u javnim institucijama, usvojen 15. marta 2004. godine, legitimno se može smatrati eksplicitnim kršenjem slobode ispovijedanja vjere. Čini se da je pokretač ovog zakona više od svega puko odbacivanje i istinsko opsesivno gađenje prema mahrami od strane većine francuskog društva.
U svojoj knjizi iz 2009. „Skrivanje od čovječanstva: gađenje, sramota i zakon“, američka filozofkinja Martha Nussbaum zagovara osudu bilo kakvog zakonodavstva izgrađenog na subjektivnom odbijanju postupaka drugih. Ona dalje tvrdi da se moralne ili pravne presude ne mogu opravdati ili legitimirati osjećajem gađenja ili drugim oblicima subjektivnog odbacivanja.
Isključujući sekularizam “a la francaise” je, nažalost, preslikan u nekim evropskim zemljama, dok se druge opiru. Gdje francuski zakonodavci zabranjuju ono što je dio koncepcije “dobrog” u društvu, kao što su različitost i sloboda pojedinca, i njihove kolege u Velikoj Britaniji i Norveškoj (da ne spominjemo SAD, Kanadu i Australiju, gdje su poznati ” Burkini” nastao) ne vide nikakve kontradikcije u muslimanskoj policajci koja nosi hidžab ili sikhskom policajcu koji nosi turban.
Nedavno je ova radikalna opozicija ponovo izražena na najmanje dva načina. Kampanja koju je pokrenulo Vijeće Evrope za promoviranje različitosti među ženama, uključujući slobodu nošenja mahrame, naišla je na žestoke kritike – što je dovelo do njenog otkazivanja.
Francuska naučnica Florence Bergeaud-Blackler vidjela je to kao dio romantizacije vela koja je ignorirala činjenicu da su neke žene “silovane, zasjenjene i spaljene ako ne nose veo”.
Nije anegdotično dodati ovoj francuskoj izuzetnosti da, od svih članica Evropske unije, samo Pariz – glasom Sarah El Haïry, u svojstvu državne sekretarke za mlade, čiji neki rođaci nose mahramu – zvanično protestirao protiv kampanje Vijeća Evrope. Ovaj “sekularni identitet”, da upotrebimo riječi Jeana Baubérota, transformira islam u religiju koja je strana evropskoj kulturi i nespojiva s demokratskim vrijednostima.
‘Dobar život’ za sve
Najradikalniji branioci novog sekularizma u Francuskoj smatraju sekularizam ne samo instrumentom upravljanja, već i ciljem sam po sebi. Po njihovom mišljenju, sekularizam više nije sredstvo za implementaciju vrijednosti političkog liberalizma – tj. vrijednosti slobode, jednakosti i pluralizma – u okvirima demokratske države; vide ga kao suštinskog nosioca univerzalnih vrednosti, bez obzira na posljedice po društvo.
Pojam pluralizma ovdje sugerira raznolikost i pluralitet koncepata koji omogućavaju razmišljanje o “dobrom” i, prema tome, dobrom životu za različite grupe u društvu i za pojedince koji ih čine. U svom „novom“ smislu, međutim, sekularizam uzima u obzir historijske uvjete i kulturno okruženje samo jednog segmenta društva, makar bilo i većinsko.
Na primjer, dok se prisustvo križa u učionicama javnih škola smatra suprotnim sekularizmu, križ na javnom trgu u zemlji koju karakterizira njeno kršćansko arhitektonsko nasljeđe ne može se smatrati takvim. Kada se liberalne koncepcije pravde i “dobrog” nadmeću, društvo pribjegava debati u javnoj sferi koristeći javni razum ili moralna opravdanja koja proizlaze iz kulture, tradicije i utjecaja globalizacije.
Afirmacija sekularnosti ne predstavlja problem sve dok obrazloženje ne ide dalje od sfere koja je osjetljiva i prihvatljiva za sve građane. U ovim je obrazloženjima teško razlikovati ono što je samo složeni ostatak religijskog učenja i kulturne prakse i drugih izvora ili moralnih referenci.
Sekularizam, dakle, igra ulogu sredstva (a ne cilja sam po sebi) gramatike koje omogućava da se kontrolira tempo ove debate i poštuje koncept građanstva uz prihvatanje, na primer u oblasti vjerskog ili etničkog kulta, rituala i svetkovina, što su izuzeci u korist manjina, sve dok ti izuzeci ne štete društvu u cjelini.
U društvu u kojem kršćani čine većinu, prirodno je da određeni službeni praznici imaju kršćansko porijeklo. Ali to ne bi trebalo spriječiti građane drugih vjera da proslavljaju svoje praznike, kao što je slučaj u Francuskoj i Njemačkoj. U Francuskoj, dok su šest od 12 državnih praznika koji se obilježavaju katolički događaji, prijedlozi za obilježavanje muslimanskih i jevrejskih praznika naišli su samo na kontroverzu i prezir. U međuvremenu, francuska vlada u Toulouseu nedavno je zatražila od nastavnika da dostave broj izostanaka učenika tokom proslave Ramazanskog bajrama, što je izazvalo pobunu među muslimanskim porodicama i kritike antirasističkih grupa.
Negativna vizija
Osim što je univerzalna vrijednost, francuski novi sekularizam sebe je smatrao autoritetom za donošenje restriktivnih zakona protiv manjinskih religija. Umjesto svake javne debate o tome šta je uobičajeno u francuskoj kulturi, manjine s različitim životnim stilovima (uključujući sve vjerske prakse i rituale koji čine “dobar život”) su jednostrano zabranjene.
Nakon donošenja zakona o maramama, Francuska je usvojila zakon posebno protiv burke, pa još jedan protiv burkinija, iako je vrlo teško utvrditi da te prakse na bilo koji način štete većini ili društvenom ugovoru.
Ova normativna ludnica se nastavlja u Francuskoj s novijim slučajevima: zabrana Francuske nogometne federacije prekida utakmice kako bi se omogućila muslimanskim igračima da prekinu post tokom mjeseca Ramazana, ili korištenje pojma “vjerski simboli po destinaciji” od strane ministra obrazovanja kojim se zabranjuju duge haljine koje nose neke učenice.
Sve to je navelo francuskog politikologa Olivijea Roja da upozori na takvo “proširivanje domena norme” i zakona u nekoliko zapadnih zemalja, kao i na sužavanje javnog prostora za pregovore, debatu, pa čak i dijalog.
U sekularnim sredinama, razdvajanje politike i religije svakako ima smisla kad god je u pitanju ograničavanje bavljenja politikom od strane klerika čije je djelovanje ograničeno isključivo na interese njihovih vjernika. Politizacija religije i moralna uloga koju ona namjerava igrati, negativno ili pozitivno, postala je evidentna u mnogim zemljama, uključujući i takozvane “sekularne”.
Izborni utjecaj crkava postao je jasan u mnogim demokratskim zemljama, gdje pogađa i ljevicu i desnicu. U Brazilu su isti pentekostalci koji su glasali za Lulu (i dobili 100 poslanika 2016.) nastavili da glasaju za Jaira Bolsonara. Ipak, niko nije pozvao na zabranu “političkog kršćanstva”.
Stoga više nije prihvatljivo fokusirati se samo na negativnu ulogu religioznosti, političku i društvenu, zbog njene moguće uloge u putanjama radikalizacije, sektaštva ili društvenog i političkog potčinjavanja.
U drugim kontekstima, religioznost može poslužiti društvenom napretku, građanskoj solidarnosti i/ili otporu kolonijalizmu i autoritarizmu.
Razlika između političke i vjerske sfere jednostavno bi trebala značiti odgovarajuću autonomiju vjerskih i vremenskih institucija. Međutim, današnja stvarnost, posebno kada je u pitanju muslimanska manjina, je sasvim drugačija: vremenska vlast vrši dominaciju nad vjerskim institucijama.
Kada je bivši predsjednik Nicolas Sarkozy pozvao na organizaciju muslimanske zajednice u Francuskoj, bilo je jasno, i prije izbora, ko će voditi ove zajednice. Naložio je da će samo on predložiti 30 posto članova vijeća.
Francuska Emmanuela Macrona je podjednako obeshrabrila svaki pokušaj istinskog predstavljanja muslimana Francuske, jer bi to “predstavljalo prepreke njihovoj politici asimilacije” – nejasna, iako često ponavljana fraza u francuskoj političkoj klasi.
Dok je princip državne neutralnosti neophodan za autonomiju vjerskih institucija, to ne znači da se država može suzdržati od pravednog upravljanja i regulacije vjerskog pluralizma, posebno u multietničkom i multikulturalnom društvu.
Uklanjanje ovih pogrešnih predodžbi ključno je za uspostavljanje ‘mehkog’ sekularizma koji ne stvara podjele i koji bi bio neophodan, pa čak i neophodan svakom društvu.
Ako pogledamo širok spektar političkih sistema – od najrepresivnijih autoritarnih režima do liberalno demokratskih država – vidimo da je većina njih uključena u upravljanje vjerskim pluralizmom. U takvoj konfiguraciji država može imati različite uloge. To zavisi od njegove vizije moralne dimenzije religije. Može biti pozitivna (politike integracije i inkluzije, politike priznavanja) ili negativna (politike isključenja, zabrana vjerskih manifestacija, kulturna ravnodušnost, politike nepriznavanja ili pogrešnog prepoznavanja).
Novi francuski sekularizam isključivanja fokusira se samo na ovu negativnu viziju i postao je kobno oružje (ekstremne) desnice. Od Rachide Dati do Fadele Amara, francuske stranke nikada nisu birale političke aktere (da budu ministri ili poslanici) arapskog ili muslimanskog porijekla, osim onih za koje se pretpostavlja da su se što više udaljili od kulture svojih predaka, što je ipak velikog segmenta muslimanske zajednice u Francuskoj.
‘Mehki’ sekularizam
Nema sumnje o pozitivnim vrlinama historijskog sekularizma koji je Francuska pomogla promovirati širom svijeta. Međutim, iz navedenih razloga, novi sekularizam promoviran u Francuskoj u posljednjih nekoliko decenija više se ne može izvoziti kao što je to bio slučaj u prošlosti.
Prvo, religija se često pogrešno smatra društvenom sferom koja je potpuno odvojena od ostatka društva. Ali kao i kanadski socio-antropolog Francois Gauthier, odbijam da vidim društvo podijeljeno na različite dijelove, od kojih je jedan religija. Religijske, kulturne, političke, društvene i ekonomske sfere su, u stvari, prokrčene zajedničkom logikom koja omogućava da se dato društvo obuhvati u cjelini, baš kao što je to učinio Marcel Mauss.
Otklanjanje ovih nesporazuma je od suštinskog značaja ako želimo da uspostavimo „mehki“ sekularizam koji ne stvara podele, i koji bi bio neophodan, pa čak i neophodan svakom društvu: sekularizam koji se ne može postaviti kao cilj sam po sebi, sakraliziran i slijep za uslove pod kojim se implementira u svakom nacionalnom ili socijalnom kontekstu.
Sekularizam je samo mehanizam – iako u velikoj mjeri – sposoban da efektivno afirmira vrijednosti liberalnog političkog projekta.
(TBT, MEE)
