Piše: Steven A. Cook, thebosniatimes.ba
Nedugo nakon samita NATO-a u Vilniusu u Litvaniji, koji je završen ranije ovog mjeseca, prisustvovao sam skupu u kući prijatelja u predgrađu Washingtona, D.C. Kada sam ušao u trpezariju u kojoj su prijatelji pili pivo i jeli parene rakove, jedan od njih je viknuo: „Tu si!” i upitao me: “Možete li mi objasniti šta je Erdogan radio u Vilniusu?” Odmah sam se okrenuo i izašao iz sobe. Bila je nedjelja, a ja sam sedmicama odgovarao na pitanja o Turskoj i NATO samitu.
Lahko je razumjeti zašto su ljudi zbunjeni onim što su htjeli turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan i njegova vlada. Uoči samita, turski lider je rekao američkom predsjedniku Joeu Bidenu da je Ankari potrebna izjava podrške njenih saveznika u NATO-u za dugo uspavanu namjeru Turske za pridruživanje Evropskoj uniji prije nego što Erdogan pristupi naporima Švedske da se pridruži Atlantskom savezu. To je došlo nakon godinu dana pregovora tokom kojih je demokratska Švedska promijenila svoje zakone u skladu sa željama nedemokratske Turske kako bi osigurala Erdoganovu podršku.
Zahtjev Ankare bio je iznenađenje za gotovo sve, uključujući i Bidena, ali nedugo nakon dolaska u Vilnius, Turci su ponovo sve iznenadili kada su dali znak pristanka za članstvo Švedske u NATO-u. Istovremeno, predsjednik Evropskog vijeća Charles Michel napisao je na Twitteru da su se on i Erdogan sastali i “istražili mogućnosti” da vrate “saradnju između EU i Turske u prvi plan i ponovo osnaže naše odnose”.
Erdogan, međutim, nije bio rekao svoju posljednju. Gotovo čim se samit završio, vanjskopolitički glasnogovornik turske vladajuće Partije pravde i razvoja (AKP) kao da je odustao od članstva Švedske, sugerirajući da Turska zapravo nije pristala na ono što su svi vjerovali da jeste. Bez obzira na to, švedsko članstvo bi moralo sačekati do zasjedanja Velike narodne skupštine Turske u oktobru.
Povremenom posmatraču, sve ovo cik-cak prije, tokom i nakon samita NATO-a je vjerovatno izgledalo zbunjujuće, a možda i indikativno za oslabljenog lidera ili haotičnu vanjsku politiku. Ali realnost je takva da je Turska tokom Erdoganove ere bila dosljedna u nastojanju da ostvari tri osnovne ideje vanjske politike: stratešku nezavisnost, moć i prosperitet.
Ovo teško da je potresno – na kraju krajeva, to su atributi koje gotovo sve zemlje žele. Ali sa svim promjenama koje je Erdogan osmislio tokom svojih 20 godina na vlasti, bilo je teško razaznati strategiju u onome što je izgledalo kao čisto nedosljednost vođena domaće politike. Ipak, skinite detalje o četiri faze turske vanjske politike pod Erdoganom, i postaje jasno da lider zna kuda želi Tursku odvesti – upravo je eksperimentirao s najboljim načinom da tamo stigne.
Od dolaska AKP na vlast u novembru 2002. godine, postojale su četiri preklapajuće faze turske spoljne politike, počevši od naglaska na članstvu u EU. Ankara je tada prešla iz Evrope i pozicionirala Tursku kao bliskoistočnu silu. Ipak, nakon što je hrabro nastojala da vodi region, strateška pozicija Turske se radikalno promenila 2013. Rezultat je bio skoro deceniju tenzija između Turske i drugih bliskoistočnih sila, tokom kojih su Erdogan i AKP predstavljali Tursku kao jedinog principijelnog aktera u region u potrazi za demokratijom i stabilnošću. To je zauzvrat dovelo do najnovije faze približavanja unutar regiona i namjernog balansiranja između Sjedinjenih Država i Rusije.
U prvoj fazi, Erdogan i AKP nastojali su ostvariti svoje ciljeve kroz članstvo u EU. Među analitičarima se vodi žestoka debata o tome da li su Erdogan i stranka bili ozbiljni u pogledu pridruživanja bloku, ali nije teško vidjeti kako bi članstvo povećalo turski prosperitet, moć i nezavisnost.
Prosperitet općenito dolazi s članstvom u EU, zbog čega je toliko Turaka podržalo ustavne i zakonske reforme AKP-a iz 2003. i 2004. koje su imale za cilj da dovedu Tursku u skladu sa standardima EU čak i prije pristupanja bloku. Morali su samo da pogledaju Grčku preko Egejskog mora da shvate ekonomske koristi povezane sa pridruživanjem EU. Naravno, Grčka je doživjela strašnu finansijsku krizu 2010-ih, ali čak i tako, njen BDP po glavi stanovnika je dvostruko veći od Turske. Ako bi Turska postala član jednog od najekskluzivnijih klubova na svijetu, to bi također proširilo globalnu moć i prestiž Ankare.
Kada je u pitanju unapređenje spoljnopolitičke nezavisnosti Turske, argument o članstvu u EU je pomalo nezgodan. Na kraju krajeva, članstvo u bloku zahtijeva od država da žrtvuju određeni suverenitet nadnacionalnim institucijama. Ipak, članstvo u EU stavilo bi Tursku u rang sa glavnim silama u Evropi, kao što su Ujedinjeno Kraljevstvo (u to vrijeme članica), Francuska i Njemačka, koje često vode nezavisnu vanjsku politiku.
Pridruživanje Turske EU brzo je okončano zbog evropskog protivljenja i turske ambivalentnosti. To je dovelo do promjene u nastojanju Ankare za neovisnošću, moći i prosperitetom.
Erdogan i AKP su već bili zainteresirani da igraju istaknutu ulogu na Bliskom istoku, ali su postali aktivniji nakon 2005. godine, kada su izgledi za članstvo u EU izblijedili. Ankara se pozicionirala kao regionalna sila koja rješava probleme i govori istinu, posebno kada je u pitanju ponašanje Izraela u Pojasu Gaze. Ova faza turske vanjske politike kulminirala je u aprilu 2012. godine, kada je tadašnji ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoglu rekao parlamentarcima: „Nastavit ćemo biti gospodar, vođa i sluga novog Bliskog istoka… i nove zone mira, stabilnosti, i prosperitet će se pojaviti oko Turske“.
Erdogan je jedno vrijeme bio uspješan. Turska i sam turski predsjednik bili su popularni u regiji, posebno jer je Ankara postala blisko povezana s palestinskim ciljem. Spoljnopolitička zajednica u Washingtonu brujala je pričama o takozvanom turskom modelu, koji je pokazao da akumulacija islamističke političke moći može biti u skladu s demokratijom i ekonomskim razvojem. Bilo je čak i razgovora o uspostavljanju partnerstva između turske razvojne agencije i Sjedinjenih Država kako bi se pomoglo u poticanju prosperiteta za koji su zvaničnici i analitičari vjerovali da je ključan za izgradnju pravednijih, otvorenijih i demokratskijih društava u arapskom svijetu. Ovo partnerstvo je bilo važno jer su regionalni stručnjaci vjerovali da Ankara posjeduje prestiž na Bliskom istoku koji je Washington odavno prokockao.
(TBT, FP)
