Piše: Christopher Hitchens, thebosniatimes.ba
Suprotstavljene argumente o intervencionizmu nevidljivo povezuje jedna zajednička nit – stavovi prema imperijalizmu. Kad bi bili iskreni, mnogi od onih koji učestvuju u toj jednodimenzionalnoj debati priznali bi, makar u sebi, da u principu ne vjeruju da Sjedinjene Države mogu učiniti išta dobro na drugoj strani okeana za bilo koga osim za američku državu, njene oružane snage i privilegirane elite. Ova pretpostavka je možda istinita, ali je svakako treba pažljivo preispitati. A kad se primjenjuje u konkretnim uvjetima, zahtjeva pojašnjenja.
Priznat ću sopstvene predrasude: kao britanski socijalista nekad sam stajao, u zavičaju imperijalizma, na antiintervencionističkoj poziciji. Zalagao sam se za vraćanje vojnika kući i emancipaciju kolonijalnih subjekata, a protiv regrutiranja mladih radnika i njihovog pretvaranja u zbunjene žandarme. Onda je došla 1965, kad je bela suprematistička hunta ugrabila vlast u tadašnjoj Rodeziji i izazvala laburističku vladu da s tim u vezi nešto preduzme. Po prvi put u historiji, na pobunu protiv autoriteta Krune u Africi nije odgovoreno silom. Konzervativni državnici i pripadnici oficirske klase pojavljivali su se na televiziji i u novinama, pjevali slavopojke o prednostima pomirenja nad oružanim sukobom i pozivali na pregovore i mirno rješenje. Vojni eksperti su spominjali ogromne teškoće terena i opasnost da intervencija izazove krvoproliće. Taj iznenadni napad režimskog pacifizma maskirao je odbojnost – obično izražavanu privatno – prema tome „da se britanski momci šalju da ubijaju sebi slične“. Otvoreni rasizam tog stava imao je protivtežu – i potvrdu o svojoj prirodi – u činjenici da su, u istom trenutku, „britanski momci“ bili na zadatku u Južnom Jemenu i Adenu, gdje su pokušavali sačuvati imperijalni položaj „istočno od Sueca“ gušeći arapski nacionalni ustanak. U Jemenu je teren, blago rečeno, prilično nezgodan, ali to očigledno nije bila smetnja za neograničen boravak vojnika. Zato se i meni i mnogima drugima činilo kao dobra satira kad smo govore ministara prekidali povikom: „Napolje iz Adena i pravac u Rodeziju!“ Zakon i sporazum su bili na našoj strani, jer se Velika Britanija obavezala Ujedinjenim nacijama da Rodeziji neće dati nezavisnost prije nego što obezbjedi izbore na kojima će se poštovati volja većine. Priznajem, ipak, da mi je bilo malo neprijatno dok sam britanskoj vojsci dovikivao da radi svoj posao i optuživao kolebljivce za defetizam. (Na kraju je London ustuknuo pred režimom Iana Smitha, pa je vladavina većine došla tek poslije bezmalo dve decenije krvavog i razornog gerilskog ratovanja.)
Tu je i Irsko pitanje (u Irskoj poznato pod prikladnijim imenom Englesko pitanje), u kom nalazimo drugu vrstu ironije. U avgustu 1969. britanska vlada postavila je naoružane vojnike u ulogu policajaca na ulicama Belfasta i Derija. Neposredni povod bio je pogrom protiv katoličke manjine (ovdje je, za promjenu, riječ „pogrom“ upotrebljena u svom tačnom historijskom značenju: napad naoružane rulje koja je unapred znala da će uživati zaštitu lokalne policije). Mnogi katolici i nacionalisti iz redova radničke klase dočekali su britanske vojnike s cvijećem i šoljama čaja – gotovo nadrealistički momenat – jer su u njima vidjeli oslobodioce. Veliki djelovi britanske ljevice privremeno su obustavili svoje historijsko protivljenje slanju vojske u Irsku. Tada sam se ipak posvađao sa svojim drugovima. U prvom trenutku vojska se uvijek šalje s „humanitarnim“ i mirotvornim zadatkom. Tako su američki marinci došli na Filipine i Kubu, a takav je bio i povod za zapadnu intervenciju u Kongu. Kao izgovor, to stoji samo malo iznad ponižavajuće ideje da je intervencija neophodna „radi zaštite naših državljana“, što je samo još jedno šovinističko opravdanje. Potonji razvoj britanskog prisustva u Alsteru nije me naveo da promjenim mišljenje.
Nebranjenu republiku na Cipru napala su 1974. dva vojna režima u sastavu NATO-a – grčki i turski – koji su izjavljivali da se uzajamno mrze, a zapravo su namjerili podjeliti ostrvo. Velika Britanija, koja je potpisala sporazum da će braniti Cipar (i zauzvrat na njemu dobila velike baze) nije iskoristila svoju znatnu lokalnu vojnu moć za intervenciju. Kasnije je otkriveno da su Britanci i Amerikanci unaprijed znali za grčke i turske operacije, što me je uvjerilo da je naša vlada, u dosluhu s Henryem Kissingerom, pomogla da velike sile nametnu podjelu tom neprijatno nezavisnom narodu. Glavno oružje te strategije bilo je nedjelovanje – sigurna garancija da će biti ostvareni ciljevi grčkog i turskog kopna. Zato se tada činilo ispravno zahtjevati da Britanija poštuje ono na šta se obavezala, a vladu koja nije poštovala sporazum optuživati za licemjerje i saučesništvo.
U slučaju Foklandskih ostrva, ili Malvina, ispostavilo se da Britanija ima pravo na samoodbranu prema povelji Ujedinjenih nacija, kao i da je argentinska hunta pokušala učvrstiti vlast u zemlji jeftinom vojnom avanturom u Južnom Atlantiku. Neka vrsta kompromisa koji su upriličili Jeane Kirkpatrick i Alexandar Haig (njih dvoje su, inače, koristili iste argentinske mučitelje za obuku nikaragvanskih kontraša) ostavila bi huntu na vlasti, a vrlo vjerovatno i Foklande u njihovim šapama. Pošto sam se suprotstavljao tom šurovanju, nisam bio na standardnoj liniji britanske ljevice, koja je tvrdila da Margareth Thatcher podstiče šovinizam i imperijalističku nostalgiju. Učaurena pozicija Johna Bulla kao da je zanemarivala širi imperijalni kontekst, i bilo je prijatno i poučno vidjeti zbunjenost na licima reganovaca kad su shvatili da će morati napustiti ili britanske ili argentinske saveznike.
Namjera mi je da ovim pomalo solipsističkim prikazom novije historije podsjetim čitaoce na neke od njihovih dilema. U post-hladnoratovskim raspravama o principu intervencije, mnogi pošteni antiintervencionisti nisu željeli priznati jednu od ove dvije stvari: da povod može zvučati plemenito iako je stvarni motiv ciničan; da krvlju uprljanu imperiju možda ne treba spominjati u istom dahu s brigama za pravdu i ljudska prava. Može li Satana protjerati Satanu?
U liberalnoj štampi to pitanje je manje ili više namjerno zamagljivano pogrešnim analogijama s Vijetnamom. U tom kontekstu često se koristila riječ „živo blato“, pa je ispadalo da su Sjedinjene Države došle u Indokinu zahvaljujući svojoj velikoj, naivnoj dobronamjernosti. (Nedavno sam na Nacionalnom javnom radiju polemizirao s jednim ekstremnim britanskim Torijevcem, koji je svojevremeno podržavao Vijetnamski rat i tvrdio da Srbima treba dozvoliti da zauzmu Bosnu, ali se u toj prilici usudio kazati da je Vijetnam morao naučiti Sjedinjene Države da se ne petljaju u građanske ratove drugih zemalja.) Naravno, cijela historija Vijetnamskog rata i otpora ratu iznova se piše pred našim očima, te moramo biti izuzetno pažljivi ako ne želimo sarađivati s tim procesom. U polemici protiv intervencije u vrijeme Zalivskog rata, u antiratnom pokretu je na kraju prevladao argument koji nazivam „vreće za leševe“ i koji je dostigao vrhunac u smiješnoj ideji o „podržavanju vojske, ali ne i rata“. U toj analizi, imena poginulih Amerikanaca na Vijetnamskom zidu bila su razlog za suprotstavljanje agresiji u Indokini. U praksi je to značilo da najstrašniji dio Zalivskog rata – izdaja Kurda i masakr Iračana i drugih koji su napuštali Kuvajt – nije izazvao nikakav protest antiratnih snaga, jer je sam „rat“ završen i o njemu se može razgovarati s olakšanjem. Sjećam se da sam poželeo da dugo budem pošteđen gađenja kakvo sam tad osjetio.
Ali nije bilo ni olakšanja ni predaha. Miloševićev rat etničkog čišćenja u Bosni i Hercegovini natjerao je egocentričnu političku zajednicu da se nevoljno suoči s problemom ako ne baš fašizma, onda nečeg neobično sličnog. Možda Bosna nije bila neka država (zar je to važno?), ali jeste bila prepoznatljivo društvo i kultura zasnovana na principu solidarnosti više zajednica. I tražila je pomoć, vojnu pomoć, jer joj se prijetilo vojnim istrebljenjem. Treba li da podsetim na razloge za nedjelovanje? Srbi u drugim dijelovima Jugoslavije opravdano gaje pizmu, sjetimo se hrvatske nacističke prošlosti i svega toga. Intervencija bi mogla „produžiti rat“ (pobornici kratkog rata bar nisu krili da navijaju za pobjednika). „Hiljadugodišnje plemenske svađe“, „staro bratoubistvo“ i drugi zloslutni izrazi često su korišteni u argumentaciji, kao da možemo odabrati stranu samo u sporovima koji nemaju nikakvu historiju. Argumenti u prilog intervenciji teško da su bili manje skučeni, a neki su čak tvrdili da su silovanja pretvorila Bosnu u „žensko pitanje“. Clintonova administracija je uvećala zbrku stvorivši lažnu alternativu između nedjelovanja i zračnih napada i ignorirajući hrvatsku ulogu u reprizi pakta Molotov – Ribbentrop, kojom se Bosna djelila između srpskih i hrvatskih ekstremista. U cijelom tom periodu, u kom su hiljade Bošnjaka izgubile život i u kom je veliki multikulturni grad Sarajevo bezmalo sravnjen sa zemljom, nijedan marš ili miting nije izrazio solidarnost s Bosnom. Kao da je strah da bi takva solidarnost mogla biti protumačena kao zahtjev za bombardiranjem ili intervencijom i sasvim paralizirati ograničene snage internacionalizma. Sama riječ „intervencija“ delovala je kao Meduzina glava: pretvarala je principe u kamen. Oni od nas koji su potpisali poziv da se ukine krajnje intervencionistički embargo na dostavljanje oružja Bosni nadali su se, zapravo, da bi se time omogućilo Bošnjacima da se brane sami, bez spoljašnje pomoći, i da bi se stvorio centar dovoljno snažan da se odupre bejrutizaciji i degeneraciji koja je zahvatila Sarajevo okuženo milicijama. Ali čak i taj apel je ostao na margini debate jer se mogao protumačiti kao poziv američkoj vladi da djeluje u svojstvu nekakvog povjerljivog moralnog agenta, što znači da nije mogao biti ispravan.
U to vrijeme je bilo primjetno, ali ne i primjećeno da američki vojni establišment pati od napada pacifističkog sentimenta. Životi su mogli biti izgubljeni, teren je mogao biti težak, mogla je biti prolivena krv, mogle bi nastupiti neželjene posljedice – to su riječi Colina Powella, koje su otišle još dalje u uzurpaciji predsjedničkog i građanskog autoriteta nego u vatrenijoj raspravi o pitanju gej osoba u vojsci. Teško bi čovjek povjerovao da su te iste snage, jedva godinu dana ranije, opisivale prijedlog Saddama Husseina o faznom povlačenju iz Kuvajta kao „košmarnu opciju“ – upravo zato što bi ih to lišilo prilike da vode uzoran rat.
Američka i evropska ljevica su se primjetno razlikovale. Posebno u Engleskoj, ali i u drugim zapadnoevropskim zemljama, insistiralo se na intervenciji u korist Bosne i na tome da je NATO zapravo saglasan s Tuđmanovim i Miloševićevim planom podjele Bosne. Po mom mišljenju, to je bio odjek velike međunarodne kampanje za odbranu španske republike između 1936. i 1939. godine: tada je riječ „neintervencionistički“ postala pogrdan atribut za evropsku realpolitiku, koja je tu riječ koristila kao izgovor za dozvolu Italijanima i Njemcima da se nesmetano mješaju u španske poslove. U tom periodu, u Evropi nije postojala „izolacionistička“ opcija, koja je 30-ih godina 20. stoljeća navela mnoge američke liberale i radikale da vjeruju da se sprema repriza 1914, što je bio tadašnji ekvivalent današnjeg „vijetnamskog sindroma“.
Otpor prema intervenciji paralizirao je i većinu rasprava o politici prema Haitiju. Iako je Haiti polukolonija Sjedinjenih Država, izložena svakodnevnom američkom mješanju u ono što bi se moglo nazvati unutrašnjim poslovima, ideja o upotrebi sile da bi se osigurala prava Haićana izazivala je veliku nervozu. Kad je američko Ministarstvo odbrane ustuknulo pred jednim jedinim huntinim tegljačem sredinom oktobra 1993. i opozvalo veliki brod američke mornarice dirljivog imena Harlan County bez ijednog ispaljenog metka, vodilo je računa o javnom mnjenju uvjetovanom da osuđuje „strano uplitanje“. Vjerujem da je u tome igrala ulogu i neka vrsta subliminalnog rasizma. Hunta je pored obale organizirala demonstracije za medije, čiji su učesnici skandirali pripremljeni slogan: „Nećemo još jednu Somaliju!“ Nedugo potom, Robert Doll je u Senatu visokoparnim tonom rekao da ostanak predsjednika Aristida na vlasti „nije vredan nijednog američkog života“. Prije nego što je Harlan County započeo svoju misiju, portparol Pentagona obzirno je rekao: „Jedan metak i mi izlazimo“, i na taj način nježno obavjestio Sedrasovu huntu da prkošenje najvećoj vojnoj mašini na svijetu bezmalo ništa ne košta. Suočena s haićanskom vojskom od 7.500 ljudi, imperija je uzmakla. To nije izazvalo nijedan principijelan protest u Sjedinjenim Državama, jer je vlast tada vešto koristila zabrinutost građana zbog operacije u Somaliji (koja je bila njeno mezimče) – klasične imperijalne operacije, izvedene bez pretvaranja da su konsultirani Kongres ili biračko tijelo.
Ukratko, u budućnosti će biti vrlo teško raspravljati o spoljnoj politici ako je glavni naglasak radikalnog i kritičkog rasuđivanja na čistom neintervencionizmu. U stvarnosti će to uroditi uzdržavanjem od debate, a ne učestvovanjem u njoj. A ozbiljne „intervencije“, na primjer angažiranje Pentagona na Haitiju i angažiranje Sjedinjenih Država u komadanju Bosne, proći će bez ikakve kritike jer su zaogrnute plaštom alternative vojnoj akciji. Činjenica je da vojno-industrijski establišment i na taj način manipulira javnim mnjenjem.
Jedan mogući pristup toj dilemi je da se nova obzirnost i korektnost Pentagona shvati doslovno i da se, u skladu s tim, zahtjevaju veliko smanjenje budžeta i naoružanja i preusmjeravanje tako ušteđenog novca na druge strane. Ako je teško insistirati na principima kad je posrijedi genocid u Bosni i ako je suviše teško disciplinirati Haiti (uprkos njegovoj zavisnosti od Sjedinjenih Država), onda se očigledno može proći s mnogo manjem budžetom i NATO se vjerovatno može raspustiti. Ali isti oni klintonoidni reformatori koji su se slizali s Ministarstvom odbrane u pitanjima poput Bosne, Haitija i prava homoseksualaca, zdušno su podržali bušoidni budžet za održavanje privilegirane vojne nomenklature.
U pojednostavljenim prepirkama između „izolacije“ i „intervencije“ treba imati na umu da izolacionizam nikad nije mislio ono što je govorio. Iste one političke snage koje su se protivile mješanju u Evropi svesrdno su podržavale slanje marinaca, na primjer u Nikaragvu, Meksiko i Panamu. I obrnuto, pokazalo se da su mnogi liberalni „antikolonijalisti“ bili moralni i intelektualni arhitekti rata u Vijetnamu. S krajem Hladnog rata, međutim, postepeno su se opet nametnuli stari polariteti iz 30-ih godina prošlog stoljeća, pa je lakše vidjeti kako su nekad vojne pristalice pukovnika Lindberga i izolacionističke grupe za pritisak „America First“ sakupljale političke poene pozivajući na jaku Ameriku koja će biti neutralna u svjetskoj bitci protiv fašizma, dok su američki liberali optuživani za elitizam i simpatiju prema imperiji zato što su podržavali Britaniju u borbi protiv Hitlera.
Praktična pouka glasi: kad vojno-politički moćnici pozivaju na intervenciju i demonstriranje snage, ne treba im vjerovati iz uobičajenih razloga. Ali kad nam kažu da je sve teško i komplicirano, treba im vjerovati još manje.
(TBT, Boston Review)
