Autor: Robert Inlakesh, thebosniatimes.ba
Usvajanje prvog dijela izraelskog kontroverznog zakona o reformi pravosuđa pokrenulo je kaskadu kriza za cijelu državu, ekonomski, vojno, društveno i politički. Međutim, u korijenu trenutnih napetosti su ljudi koje je SAD mogao zaustaviti da se pridržavao vlastite politike.
U ponedjeljak je izraelski Kneset usvojio zakon o prvoj fazi vladine reforme pravosuđa, amandman kojim se poništava takozvana ‘klauzula o razumnosti’ koja je dopuštala Vrhovnom sudu zemlje da blokira zakon. Amandman je usvojen sa 64-0, a članovi izraelske opozicije bojkotirali su glasovanje. To se dogodilo u pozadini masovnih uličnih prosvjeda protiv zakona, pa čak i nasilnih susreta s pristašama reforme pravosuđa i policijom.
Izraelski demonstranti okupljaju se u desecima, stotinama, pa čak i tisućama, svake subote od 7. siječnja, pozivajući premijera Benjamina Netanyahua da zaustavi plan smanjenja ovlasti pravosuđa. Tokom proteklih tjedana prosvjedi su poprimili razmjere kakvi nisu viđeni mjesecima. Najveći izraelski sindikat, Histadrut, održao je hitan sastanak o proglašenju štrajka u cijeloj zemlji prvi put od ožujka, kada je sličan štrajk prisilio Netanyahua da odgodi predloženi zakon.
Neki od rezultata plana krajnje desničarske vlade o izmjenama i dopunama pravosuđa bili su pad nacionalne valute, šekela, strmoglavi pad ulaganja u unosan visokotehnološki sektor Izraela, vraćajući ga na brojke iz 2019., i kriza u Pričuvne snage izraelske vojske, gdje je 10.000 pripadnika, zaprijetile su da se neće pojaviti. Visoki izraelski političari iz prošlosti i sadašnjosti, poput sadašnjeg predsjednika Isaaca Herzoga, upozoravali su na mogućnost izbijanja građanskog rata, dok je potpora izraelskog premijera u anketama po prvi put pala ispod potpore njegovog oporbenog suparnika Bennyja Gantza.
Srž trenutne krize je unutarnja izraelska rasprava o budućnosti samog modela cionističke države. Podaci ankete izraelskih medija pokazuju da je mišljenje prosvjednika većina, jer su zabrinuti za budućnost Izraela kao liberalne demokracije zapadnog tipa za židovski narod. S druge strane, pristaše Netanyahuove vlade žele vidjeti uspostavljanje radikalnijeg, teokratskog modela. Trenutna izraelska krajnje desna vlada i njezini pristaše tvrde da su reforme, budući da su pobijedili na nacionalnim izborima, u skladu s demokratijom, ali protestni pokret i njegovi pristaše vide reformu pravosuđa kao potpuni raspad demokratije.
Nedavni amandman o ‘Klauzuli o razumnosti’, na primjer, ograničava mogućnost izraelskog vrhovnog suda da uskoči i odbaci zakone koje je usvojila većina u Knesetu ili odluke vlade ako sud smatra da je to u suprotnosti s temeljnim zakonima Izraela. Budući da izraelska država nema Ustav, a njezin sustav upravljanja modeliran je na temelju prethodnog sustava britanskog mandata koji je vladao nad Palestinom, ovlasti Vrhovnog suda su naširoko smatrane neophodnima za održavanje izraelskog sistema fiksnim. Izraelski protestni pokret protiv reformi strahuje da bi izraelsko stanovništvo moglo biti lišeno određenih liberalnih prava bez moći pravosuđa koja drži vladu na odstojanju.
Dok politička, društvena, ekonomska i sigurnosna previranja dolaze do vrhunca, zapadni korporativni mediji ignoriraju ključ za potpuno sprječavanje ovog problema. Koji je problem koji je stvorio sadašnji nered u Izraelu? Pokret izraelskih naselja. Jednostavno rečeno, širenje izraelskih naselja, unutar okupirane Zapadne obale i istočnog Jeruzalema, stvorilo je trenutnu političku realnost koju sada vidimo na terenu, a pokret koji stoji iza daljeg širenja naselja sada zauzima najviše položaje u izraelskoj vladi.
Netanyahu je karijerni političar, a ne vjerski ekstremistički ideolog. Međutim, stranački savez vjerskog cionizma – koji je dobio treći najveći broj glasova od svih stranaka na izborima u Izraelu – sigurno vode vjerski ultranacionalisti. Religijski cionizam, čija su dva glavna frontmana ministar financija Bezalel Smotrich i ministar sigurnosti Itamar Ben Gvir, razlog je zašto se događa reforma pravosuđa. Ako Netanyahu, kojemu je trebalo pet izbora u četiri godine da ponovno postane premijer, popusti pred izraelskom oporbom i odustane od zakonskog plana izmjena, onda je vjerski cionizam zaprijetio slomom njegove vlade, što je događaj od kojeg se možda nikada neće politički oporaviti.
Stoga je Netanyahu u velikoj mjeri prepušten na milost i nemilost vjerskog cionizma za svoj politički opstanak. Godine 2019. Stranku židovske moći Itamara Ben Gvira vodio je Michael Ben-Ari, kome je zbog poticanja rasizma zabranjeno da se kandidira za Knesset. Godine 2013. stranka Bena Gvira nikad nije osvojila više od oko 10.000 glasova, a danas je on jedan od najpoznatijih političara u zemlji. Ben Gvir živi u izraelskom naselju koje se nalazi u palestinskom gradu al-Khalil (Hebron), dok njegov saveznik u vjerskom cionizmu, Bezalel Smotrich, živi u naselju Kedumim, koje je izgrađeno na palestinskoj zemlji u blizini grada Nablusa. Obojica su dugogodišnji aktivisti u pokretu za naseljavanje, istom onom pokretu za koji SAD tvrdi da ga se zgraža, ali dopušta financiranje dobrotvornim organizacijama registriranim u SAD-u.
Unatoč tome što je u desetljećima američke politike prema Palestini i Izraelu sadržano da je širenje izraelskih naselja unutar Zapadne obale i Istočnog Jeruzalema nezakonito (u skladu s više rezolucija UN-a), Washington nikada nije djelovao kako bi spriječio daljnje širenje naseljenika. Sada ima gotovo 800.000 židovskih doseljenika koji žive na okupiranim teritorijima, neki od njih zauzimaju najviše položaje u vladi, pa čak i vojsci, poput IDF-ovog načelnika stožera Herzija Halevija, što ih čini velikim dijelom od 7 miliona židovskih Izraelaca.
Umjesto da uskoče kako bi izvršili pritisak na Izrael da zaustavi ekspanzionistička nastojanja, za koja otvoreno priznaju da ugrožavaju mir, uzastopne američke vlade su pozdravile izraelske političke vođe koji podržavaju širenje naselja. Uz to, pokret izraelskog naseljavanja prima desetke milijuna sredstava od dobrotvornih organizacija sa sjedištem u SAD-u, registriranih neprofitnih organizacija koje su slale sredstva radikalnim doseljeničkim ješivama (židovskim vjerskim školama) poput Od Yosef Hai, gdje se doseljenike podučava idejama kao što su Arapi su “rak” i da je ubijanje nežidovskih beba dopušteno. Takve doseljeničke zajednice, organizacije i ultra-nacionalističke političare često osuđuje američka vlada zbog njihovih rasističkih ideja, nasilnih napada i njihovih ciljeva daljnjeg širenja naselja, ali ipak kada je riječ o djelovanju kako bi se zaustavilo širenje njihove ideologije i spriječilo ih postižući svoje ciljeve, američka vlada umjesto toga udvostručuje svoju potporu Izraelu.
Reforma izraelskog pravosuđa nikada ne bi bila moguća bez ekstremističkog pokreta doseljenika koji se razvio uz pomoć vlade, a sada je i vodi. Stalno stajalište američkih čelnika o pružanju bezuvjetne i neograničene potpore svojim saveznicima u Tel Avivu, odbijajući zapravo slijediti vlastita vanjskopolitička stajališta, zapravo je stvorilo nered kakav danas vidimo među Izraelcima.
Umjesto da pomognu svojim saveznicima, čelnici SAD-a promatrali su i de facto podržavali uspon krajnje desničarskih doseljeničkih političkih snaga koje sada prijete samoj strukturi izraelskog sustava za koji su se zakleli da će ga bezuvjetno podržavati od 1967. Dakle, kada je Bidenova administracija kaže da je reforma pravosuđa “nesretna”, odnosi se na odluke koje je donijela vlada, koju je izabrala većina Izraelaca, a koja postoji samo zbog odbijanja Washingtona da se ikada umiješa i provede njihove vlastite iznesene političke stavove.
(TBT)
