Piše: Ivan Krastev,thebosnaoitimes.ba
Bio je to nezaboravan politički spektakl: 21. februara 2022, uoči totalnog rata Rusije protiv Ukrajine, Vladimir Putin je predsedavao sastankom ruskog savjeta za nacionalnu sigurnost, koji je prenošen na televiziji. Od članova savjeta je zatražio da se izjasne da li su za to da Moskva prizna nezavisnost separatističkih republika Donbasa.
Ovaj scenski organiziran događaj kod publike je ostavio utisak usamljenog, ludog cara koji prezire svoje starije savjetnike. Oni ga se plaše dok mu očajnički pokušavaju udovoljiti. On ih ponižava iz pukog zadovoljstva.
Odgovor Kremlja na nedavnu pobunu Jevgenija Prigozhina, šefa plaćeničke grupe Wagner, navodi nas da preispitamo utiske koje smo tada stekli. O ishodu krize nije odlučio Putin, već „kolektivni Putin“ – mistična uloga koja obuhvata, između ostalih, bjeloruskog diktatora Aleksandra Lukašenka. Putin je bio bijesan i ponižen izdajom Wagnera i obratio se sa ekrana pretnjom „da će biti oštar“. Međutim, „kolektivni Putin“ je zaključio da bi bilo mudrije pregovarati sa pobunjenicima i pronaći izlaznu strategiju. Sada znamo da se Putin 29. juna sreo sa Prigozhinom i drugim komandantima Wagnera. Za nekoga ko je opsjednut izdajom, to je svakako bila gorka pilula.
Šta se to u međuvremenu promijenilo? Prije svega, odnos Putina i ruskih elita. On ih se sada ne boji ništa manje nego oni njega. Manje se plaši njihovog glasa protiv, nego njihovog odlaska. Mnogi od Putinovih najbližih saradnika krive njega lično za sadašnje stanje. Putinova odluka da instrumentalizira nadmetanje između Wagnera i ministarstva odbrane na kraju je dovela do marša Wagnera na Moskvu.
Prigozhinova pobuna je otkrila ključnu kontradikciju Putinove kadrovske politike. Da bi pobijedio u ratu, Putinu su potrebni ambiciozni, nemilosrdni lideri poput šefa Wagnera. Međutim, da bi osigurao svoju moć i garantirao jedinstvo elite, Putin se mora osloniti na neharizmatične ličnosti kao što su ministar odbrane Sergej Šojgu i general Valerij Gerasimov, načelnik Generalštaba. Strah od „efekta Žukova“ – pojave popularnog sovjetskog komandanta koji je zauzeo nacistički Berlin – objašnjava zašto je Prigozhin morao otići. Javnost bi takvu figuru mogla vidjeti kao alternativu Putinu.
Tajna kolonijalnih ratova je u tome da oni mogu uspjeti samo ako ih ljudi zaborave. Putinov rat nije ništa drugačiji. Njegovo insistiranje da su borbe u Ukrajini specijalna vojna operacija, a ne pravi rat, bio je pokušaj da se Rusi uvjere da se ništa naročito nije promjenilo u njihovim životima u vrijeme kada se sve promjenilo. Plaćenici Wagnera razbili su fasadu normalnosti koja je toliko važna za Kremlj. Više nije dovoljno štititi životni standard da bi se Rusi ubjedili da nemaju o čemu brinuti.
Svi državni udari počinju zavjerom. Neuspjeli državni udari završavaju se paranojom. Stoga bi bilo logično očekivati dramatične promjene na vrhu u Kremlju. Ali ova očekivanja mogu biti pogrešna. Čistke na nižim nivoima sigurnosnih službi su neizbježne, ali je nejasno da li će Kremlj rizikovati promjene na višim.
U prvoj godini rata u Ukrajini, promjene na vrhu u Moskvi bile su upadljivo ograničene. I dok ratovi obično dovode na vlast ambiciozne i često nemilosrdne lidere, koji su se dokazali u borbi, u Putinovoj hijerarhiji su se od februara 2022. uzdigle samo dvije grupe. To su sinovi Putinovih starih prijatelja i njegovih ađutanata – ukratko, oni za koje se vjeruje da su lojalni i oni koje vođa lično poznaje.
Stabilnost je nadmašila potrebu za efikasnijim vodstvom. Međutim, nakon pobune Wagnera, Putin se suočava sa teškim izborom. Teško da će moći da otpusti rusko vojno rukovodstvo, a da ne prizna da je Prigozhin bio u pravu. Ali je malo vjerovatno i da sa ovakvim rukovodstvom može dobiti rat. Pobuna Wagnera je ojačala „kolektivnog Putina“.
Različita opažanja pobune unutar i izvan Rusije bacaju svjetlo na njene neželjene posljedice. Dok je većina Rusa bila užasnuta mogućnošću građanskog rata, a Prigozhinov rejting pao, novi konsenzus na zapadu glasi da je svaka promjena vlasti u Rusiji moguća šansa, u mjeri u kojoj bi bilo koji drugi lider – bez obzira na njegove političke stavove – mogao zaustaviti rat.
Iluzorno je smatrati Prigozhinov marš na Moskvu najavom kraja Putinovog režima. Ali bi bilo pogrešno i zanemariti njegov značaj. Taj poduhvat zapravo signalizira prelazak vlasti sa Putina cara na kolektivnog Putina.
(TBT, Financial Times)
