Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Na Dan genocida nad Bošnjacima, 11.jula, predsjednica Republike Kosova, Vjosa Osmani, u svome kabinetu u Prištini primila je poslanika u Predstavničkom domu Parlamenta Bosne i Hercegovine, Šemsudina Mehmedovića, zajedno sa delegacijom Bošnjaka Kosova, u kojoj je bila i Emilija Redžepi, potpredsjednica Vlade Republike Kosova. Na sastanku je predsjednica Osmani istakla kako građani Republike Kosova dijele bol bošnjačkog naroda, osudila „jezive zločine srpskog genocidnog režima“ i naglasila potrebu za „zajedničkom koordinacijom“ Kosova i Bosne u očuvanju mira u regionu. Podsjećamo da je aktualni politički tandem Republike Kosova, predsjednica Osmani i premijer Albin Kurti, neobično aktivan u podršci našoj zemlji i bošnjačkom narodu. Tako Predsjednica, bar posljednjih godinu-dvije dana, uporno insistira na tome da Republika Kosovo i Bosna i Hercegovina treba da zajedno budu primljene u NATO savez, ali i u EU, dok je premijer Kurti, čim je započeo novi Dodikov napad na ustavno-pravni sistem naše države, na sastanku sa Christianom Schmittom, tražio da OHR jače zaštiti Bošnjake. Itd. Sve u svemu, naša albanska braća sa Kosova pokazuju mnogo veću pažnju prema nama, nego mi prema njima; pogledajmo se u oči pa recimo da su naši politički predstavnici, prije svih vođe dinastije Izetbegović koja vlada Bošnjacima više od 30 godina, radili protiv toga da Kosova bude nezavisna i međunarodno priznata država, s republikanskim uređenjem: Bakir Izetbegović je – prema provjerenim medijskim navodima – dva puta ustajao i glasno poručivao da Bosna ne podržava nezavisnost Kosova jer bi time, prema dinastičkoj „mudroj“ politici, davala vjetar u leđa RS da se otcijepi od Bosne. I dinastija Izetbegović (Otac i Sin) bili su istog stajališta; diplomatski izvori nas uvjeravaju da je visoke delegacije iz arapsko-muslimanskog svijeta odvraćao od toga da njihove zemlje podrže međunarodno priznanje Republike Kosova. Zašto se slavna Dinastija ovako ponašala prema Kosovu? Zato što uspjeh naše albanske braće na Kosovu da steknu nezavisnost i međunarodno priznanje baca više svjetla na katastrofalnu politiku nacionalni i vjerskih „mudrih vođa“ kojom su Bošnjake i Bosnu gurnuli u najveću provaliju u njihovoj hiljadugodišnjoj historiji. Za razliku od albanskih političara, prije svih Azema Vllasija, te Ibrahima Rugove i dr. Fehmija Aganija, koji su uspjeli spasiti narod pred genocidnim pohodom „Balkanskog kasapina“ Slobodana Miloševića – te, izmjestivši ga u susjedne države, koji su uspjeli u svjetskim silama, prije svih u Americi i ostalim članicama NATO-a, pronaći saveznike, zajedno s njima izbaciti četničke genocidaše sa teritorije Kosova, koji su uspjeli formirati jake lobije u dijaspori i steći međunarodno priznanje, bošnjačke vođe nisu znali izbjeći rat, nisu znali sačuvati cjelovitost Bosne, nisu znali sačuvati bošnjački narod od teškog biološkog uništenja. A otac i sin Alija i Bakir Izetbegović sebi su dali za pravo da sami odlučuju o njemu! Itd. Bošnjaci se danas, dok gledaju kako premijer Albin Kurti vodi pregovore i odbacuje svaku pomisao da na teritoriji svoje zemlje dopusti instaliranje nove „RS“, pitaju: -A zašto mi nismo imali ovakvog pregovarača?! U čemu se sastoji razlika između naše, bošnjačke, i albanske politike na Kosovu?
Evo nekoliko odgovora na to pitanje.
Da li su Izetbegovići bili protiv nezavisnosti Kosova?!
Prva razlika: našu nacionalnu politiku vodila su dvojica kvazi nacionalista, Alija i Bakir Izetbegović, a kosovsku su vodili beskompromisni nacionalisti i državnici.
Iako su živjeli u komunističkoj Jugoslaviji, kosovski Albanci su svoju nacionalnu i političku svijest gradili na očuvanju vlastitog jezika i kulture, a ne na vjeri; iako su i oni većinom muslimani (98%), kosovski Albanci su se bavili Kosovom i državom, a nisu u fokus stavljali vjeru i vjerske političke utopije; nekad masovno zagriženi ateisti, iz komunističkog totalitarizma Albanci su izašli postepenim vraćanjem svojoj vjerskoj tradiciji, bez halabuke i izazivanja: otvorili su medrese i Fakultet islamskih nauka u Prištini, dopustili autonomiju tamošnje vjerske zajednice, pustili vjerske učenjake da rade svoj posao, ugušili vehabijski pokret i općenito vjerski ekstremizam, itd.;
Druga razlika: kosovski Albanci iz jugoslovenske federacije nisu izašli napamet, već u taktički osmišljenom času, za razliku od nas koje su Izetbegovići poveli u avanturu, grlom u jagode, baš u času kada to ni po koju cijenu Bosna nije smjela učiniti – jer su pristankom da idu na onaj glupi referendum svu jugoslovensku krizu svalili na pleća neosviješćenog i nenaoružanog bošnjačkog naroda. A Bosna je upravo tada, 1992.g., imala šansu da jugoslovensku krizu prebaci na sve tadašnje republike i narode zagovarajući, npr., međunarodnu konferenciju na kojoj bi se riješilo pitanje disolucije Jugoslavije i tako izbjegla rat, pogotovo na svojoj teritoriji.
Albanci nisu bili glupi; sačekali su konačni raspad Jugoslavije i istakli svoju kandidaturu za međunarodno priznanje u OUN s tezom: Kosovo nikada nije bilo u sastavu Srbije, nego je, poslije Prvog svjetskog rata, ušlo u Jugoslaviju, pa pošto se Jugoslavija raspala, Kosovo ima pravo da izađe iz sastava Srbije. Tako je Kosovo sačuvalo i narod, i teritoriju.
Dinastička teza da bi podrška Bosne kosovskoj nezavisnosti dala krila RS-u da se otcijepi jednostavno ne pije vode. (Otac i Sin su jahali i jašu na njoj kako bi sakrili svoju historijsku veleizdaju kada su, nakon što su velikosrbi i tuđmanovci počinili genocid i uzp nad bošnjačkim narodom, sami izumili RS i odnijeli ga najprije u Ankaru pa onda u Dayton i tako nagradili i četnike i ustaše, a ne kako bi spašavali Bosnu i Bošnjake.) Bosna i Hercegovina je međunarodno priznata država u svojim historijskim granicama; ona je organsko jedinstvo koga nisu stvorile njezine izmišljene nacije, nego su te nacije proistekle iz nje, Bosne; ona nikada nije bila u sastavu ni Srbije ni Hrvatske; i nijedan njezin pedalj se ne može prenijeti ni u Srbiju ni u Hrvatsku – osim ako se ponovo ne nađe neki „mudri bošnjački Vođa“ koji će, sam svojom glavurdom, da je krčmi po svome ćejfu. A to se, nažalost, i u ovoj fazi naše nacionalne drame može dogoditi – ukoliko se Sin, savršeni izvođač radova za veliku Srbiju, vrati na vlast! Tada neka je Bog na pomoći i Bosni i Kosovu!
II
Raif Dizdarević: najveća bošnjačka uvreda Albanaca
Neka bude pripomenuto: „naša“ možda najveća uvreda koju smo nanijeli braći Albancima desila se 1989.g., u vrijeme Jugoslavije, kada je tadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ Raif Dizdarević uveo vojnu upravu na Kosovu. Starije generacije se sjećaju kakva je to drama bila: nekoliko stotina, možda i hiljada rudara zatvorilo se u jami rudnika u Trepči, štrajkuju glađu i neće da izađu vani dok četnici ne oslobode Azema Vllasija, tadašnjeg lidera kosovskih Albanaca. „Udbaš nad udbašima“ Dizdarević šalje vojsku i miliciju, najviše Bosanaca, na Kosovo, počinje tuča nedužnog albanskog naroda, masovna hapšenja albanskih intelektualaca i studenata… dok Milošević, čim je došao na Kosovo, navodno da zaštiti „ugrožene Srbe“, uzvikuje: – Niko ne sme da vas bije! – „Naš“ Dizdarević za tu svoju odluku dobiva značku Socijalističkog saveza – u Kraljevu! Tokom rata, kada je naš „mudri Vođa“ postavio jednu furstiranu žensku osobu za direktora nacionalne televizije, koja je naredila da ta televizija izradi serijal u kojoj je „naš“ drug Raif izlagao svoje duboke misli, među njima i obrazloženje zašto je poslao vojsku na Kosovo:“Zato da spasim živote rudara u rudniku Trepče, koji su bili zaprijetili da će se dići u zrak!“
Danas isti drug bistri politiku po Fojnici i Sarajevu u društvu sa najvećim ržeimskim intelektualcima : kosovskim generalom Fikretom Muslimovićem i vođom „Socijalističkog stroja“ u Islamskoj zajednici, Hilmom Neimarlijom, inače predsjednikom Fondacije Alija Izetbegović!
Predlažemo aktuelnom članu Predsjedništva iz reda Bošnjaka, liderima Trojke, ali i Šemsudinu Mehmedoviću da – u ime nedužnog bošnjačkog naroda i cijele Bosne – upute javno izvinjenje braći Albancima na Kosovu za sramnu Raifovu odluku, za žrtve, bol i patnje albanskog naroda koju im je, kao naš predstavnik u nakadašnjem Predsjedništvu Jugoslavije, nanio ovaj „drug.“
III
Albansko-bošnjačke kulturne veze za vrijeme socijalističke Jugoslavije
Mi i Albanci smo braća ne samo po istoj vjeri i vjerskoj tradiciji i kulturi nego i po sudbini. Albanaca, istina, ima svih vjera, ali to ne mijenja stvar: i Albanci katolici saosjećaju sa nama na isti način – jer su nam dušmani isti, zajednički. A ti dušmani su, prije svih, četnici, onaj dio pravoslavnog balkanskog naroda koji bar dva stoljeća, podržavajući velikosrpski državni projekat i hegemoniju, nastoji uništiti dva evropska, pretežno muslimanska naroda: Albance i Bošnjake, i to tako što će im uništiti njihove države!
Taj velikosrpski voz je, hvala Bogu, davno prošao, ali borba za slobodu ova dva naroda i države se nastavlja. Otuda su naši bratski osjećaji, svijest i veze od neprocjenljivog značaja! Prema našem mišljenju, te osjećaje su dobrim dijelom izgradile stvarne elite jednog i drugog naroda – i to tokom jugoslovenskog socijalizma. Prisjetimo se ovdje koliko su Bosnu i Bošnjake podržavali: akademici Ali Hadriu, Hasan Kaleši, Feti Mehdiu, Redžep Ćosja, pisci Ali Podrmija, Ibrahim Kadriu…, operska diva Nedžmija Pagaruša, glumac Bekim Fehmiu, već spomenuti Fehmi Agani (albanizirani Bošnjak, porijeklom iz Plava, istinski vizionar kosovske nezavisnosti), novinar Agim Mehmeti, islamski aktivist Nexhat Ibrahimi, poznati nogometaš Fadilj Vokri i dr. Prisjetimo se i događaja iz daljnje prošlosti: velikog šehida Aćif-ef. Hadžiahmetovića, bošnjakiziranog Albanca koji je, kao komandant zajedničke bošnjačkoalbanske vojske, odbranio Sandžak od četničkog pogroma tokom Drugog svjetskog rata (strijeljan je zajedno sa oko 2.000 sandžačkih Bošnjaka na Hadžetu, brdašcu pokraj N. Pazara, 1945.g., i tretiran, sve do danas, kao fašist u velikosrpskoj historiografiji), i dr. Prema podacima koje, istina, ne možemo provjeriti, ali koji počivaju na solidnim osnovama, izgleda da je i Prizrenska liga pokrenuta kao odgovor braće Albanaca na Švabinu aneksiju Bosne 1878.g. kako bi pomogli svojoj braći, Bosanskim Muslimanima. Itd.
IV
Evropsko „muslimansko pitanje“
Posjetu Šemsudina Mehmedovića i bošnjačke delegacije, sa već spomenutom gđom Redžepi i najpoznatijim Bošnjakom na Kosovu Ćerimom Bajramijem na čelu, mi vidimo u jednoj sasvim novoj i obećavajućoj auri. Naime, iako to, naravno, nije dizano na talambase, iz (političkog) podteksta se vidi da je riječ o političkom sastanku na kome o situaciji raspravljaju – balkanski muslimani, tj. njihovi autentični predstavnici, koji izražavaju autentičnu volju svojih (pretežno) muslimanskih naroda, volju za mirom i prosperitetom, za saradnjom na humanim postavkama i sa humanim ciljevima, kakve traže kako islamska vjera, tako i naše obje nacionalne kulture. To je jako, jako važno u savremenom evropskom kontekstu kada se muslimansko pitanje aktuelizira na čitavom evropskom kontinentu. Pa šta ako smo muslimani?! Mi smo, u isto vrijeme, i Evropljani, evropski građani! Ne možete nas tretirati samo kao muslimane; morate nas tretirati kao ravnopravne građane Evrope – bez islamofobičnih i rasističkih resentimana! Ponižavali ste nas stoljećima, pokretali ratove protiv nas, tajno podržavali i podstrekavali te ratove, činili ste genocide nad nama kad god vam se ukazala prilika… više nema te priče: napravimo EU kao zajednicu ravnopravnih država, zajednicu svih nacionalnih i vjerskih identiteta, rješavajmo sporove pregovorima a ne ognjem i mačem, napravimo od Evrope kršćansko- judejsko-muslimanski a ne samo kršćansko-judejski kontinent, i imat ćemo mir i prosperitet kontinenta koji je dao najveće ubice čovječanstva, ali i najhumanije ideje o organizaciji društva i države!
(TBT)
