Piše: Victoria Brittain, thebosniatimes.ba
Ovi briljentni memoari ukorijenjeni su u izgubljeni svijet kulturnog, prosperitetnog zajedničkog života obitelji više srednje klase sunita, šiita, kršćana i Židova u Bagdadu nakon što je kolonijalna Britanija stvorila Irak od osmanske Mezopotamije nakon završetka Prvog svjetskog rata .
Ugledni britanski akademik Avi Shlaim bio je malo dijete – “privilegiran i mažen, sretan i bezbrižan” – u posljednjim godinama tog svijeta. Uvelike je posudio detaljna sjećanja svoje majke i bake na prekrasne domove, raskošna vjenčanja i zabave, ljetne šatore uz Tigris za raskošne piknike i kupanje i putovanja u inostranstvo, koja su mu prepričavana tokom desetljeća njihovih transformiranih života u Izraelu od 1950.
Tokom dugih godina unosio je te priče u pedantni arhivski rad svog povjesničara o mnogim dijelovima ove velike obitelji uvučene u dramatičnu transformaciju Bliskog istoka tokom prošlog stoljeća.
Knjiga nas vodi od Shlaimovog obožavanog, privilegiranog, sigurnog malehnog arapsko-židovskog dječaka u Bagdadu, kroz bolno neuspješne godine osnovne škole u Izraelu, s izgubljenim identitetom, izgubljenim jezikom, izgubljenim ocem i izgubljenim samopouzdanjem; izraelski dječak uvjeren u svoju inferiornost u odnosu na evropsku židovsku djecu.
Izuzetno snalažljiva majka i ljubaznost nasumičnih stranaca doveli su do njegove intelektualne transformacije kao usamljenog tinejdžera u londonskoj židovskoj srednjoj školi kroz vrlo izazovne godine napornog rada. Više se nego isplatilo, stipendijom za Cambridge. Mora da je osjetio čaroban novi život kada je ova nagrada jednostavno odgođena kako bi mogao odraditi obvezne dvije godine izraelske vojne obuke.
U Izraelu se našao neočekivano sretnim i cijenjenim kao uspješan mladić s engleskim obrazovanjem i uživanjem u vojnom pozivu. U Cambridgeu je bio dovoljno siguran u svoj izraelski identitet da je jedini put u životu otkazao obuku i sjeo u voz za London nakon ljetnjeg semestra svoje prve godine da ode u ratukao 1967. Godine kao dobrovoljac. Kako je rat završio za šest dana, nikad ga nisu pozvali, a Cambridge mu je dao “tri najsretnije godine života”.
Desetljećima kasnije, Shlaim citira bilješku Sir Arnolda Wilsona, civilnog komesara u Bagdadu od 1918. do 1920., Uredu za kolonije u Londonu nekoliko godina nakon Balfoura 1917., o razgovoru s članovima tamošnje židovske zajednice. Napomenuli su da je Palestina siromašna zemlja, a Jeruzalem loš grad za život.
U usporedbi s Palestinom, Mezopotamija je bila raj, edenski vrt. Neko je rekao: “Iz ove zemlje je Adam otjeran – daj nam dobru vladu i mi ćemo učiniti da ova zemlja procvjeta. Za nas je Mezopotamija dom, nacionalni dom u koji će Židovi Bombaja, Perzije i Turske rado dolaziti.”
Antisemitizam u evropskom stilu
Za većinu iračkih Židova cionizam je bio strana evropska ideologija koja ih nije privlačila. Ali nakon uspona na vlasti nacističke stranke 1933., njemački utjecaj postao je jak u Iraku, dijelom zahvaljujući vrlo aktivnom ambasadoru koji je govorio arapski i koji je pridobio novine, povezan s utjecajnim političarima i novinarima, potaknuo paravojnu skupinu po uzoru na Hitlerova Mladost, i potaknuo je val žestokog antižidovskog i antiimperijalističkog nacionalizma.
Godine 1936. iračka civilna vlada je svrgnuta, a posebni zaštitni status svih manjina, uključujući Židove, je ograničen, a antisemitizam u evropskom stilu se proširio.
Godine 1948., kada je Opća skupština UN-a glasala za podjelu Palestine na jednu arapsku i jednu židovsku državu, a sedam arapskih armija je poraženo u zajedničkom pokušaju arapske vojske da zaustavi plan, Irak je bio jedina arapska država koja je odbila potpisati sporazum o primirju s Izraelom.
Suočena s nacionalnim poniženjem zbog poraza, iračka je vlada raspirila narodnu histeriju i službeni progon Židova, protjeravši Židove s državnih poslova i učinivši cionizam kažnjivim smrću.
Lagan život u Bagdadu nakratko je trajao u atmosferi straha za Avijevu obitelj, unatoč tome što su neki prijatelji i članovi obitelji odlučili otići ilegalno. Neki su otišli preko Irana uz pomoć cionističkog podzemlja, aktivnog od 1942. nakon barbarskog napada mafije Farhud, u kojem je 179 Židova ubijeno, a stotine ranjeno u Bagdadu.
Ali anonimno pismo u kojem se prijeti otmicom njegove sestre i traži velika svota otkupnine potaknulo je njegovu majku na razmišljanje o tome da zauvijek napusti Irak. I premda je odgovornoj skupini suđeno i otišla je u zatvor, nije se mogla otresti pomisli da će ponovno ciljati na obitelj kad budu pušteni.
“Godine 1950.-51. označile su kataklizmu za iračke Židove”, piše Shlaim. “U roku od nešto više od godinu dana, gotovo cijela zajednica napustila je svoju drevnu domovinu. Moja je obitelj bila među njima. Naš ugodan stil života srušio se zbog promjene Kao dijete nisam mogao ni približno shvatiti. Od tada pokušavam shvatiti što se dogodilo i zašto.”
Bombaški napadi na Bagdad
Kritična nit ovog egzodusa leži u pet bombaških napada na židovske ciljeve u Bagdadu između 1950. i 1951. Ko ih je podmetnuo javno se osporava već 75 godina, od strane dvije izraelske službene komisije za istragu i suparničkim narativima iz iračkih i izraelskih logora.
Shlaim je otkrio ono što naziva djelomičnim odgovorima. Cilj četvorice od njih bio je zastrašiti Židove da napuste Irak, dajući prijeko potreban poticaj malom broju Židova u Izraelu.
Prvi bombaški napad bio je aprilu na kockarnicu Dar al-Beyda, gdje je navodno priznanje člana ksenofobne, pan-arapske, antižidovske stranke Istiqlal objavljeno u knjizi iračkog novinara 2013. Shlaim to bilježi “probno, na temelju jednog krhkog dokaza”.
Najpoznatiji incident je napad ručnom granatom u januaru 1951. u predvorju sinagoge Mas’uda Shemtob, u kojem su ubijena četiri Židova i ranjeno 20 drugih. Ovo nije bilo političko već djelo sunitskog iračkog kriminalca Salisha al-Haidarija, kao čin osvete nakon što su ga židovski poznanici prijavili policiji pošto ih je pokušao prevariti.
Prije toga bombe su eksplodirale u američkom kulturnom centru i knjižnici, koju često posjećuju Židovi, te u kafiću u vlasništvu Židova. Do marta 1951. 105 400 Židova prijavilo se za napuštanje Iraka, odrekavši se svog državljanstva.
Shlaimovo istraživanje s velikim fusnotama uključuje višemjesečno proučavanje arhiva izraelske vlade i izvora iz prve ruke koje on imenuje, i pokazuje da su “tri od pet bombaških napada djelo cionističkog podzemlja”.
Jedna uključena osoba bio je advokat Yusuf Ibrahim Basri, 28-godišnji bagdadski Židov kojeg je regrutirao i obučavao Mossad, uhapšen u maju 1951., suđen i obješen u Bagdadu u januaru 1952. Kontrolor njegove grupe bio je Max Binnet, izraelski obavještajac s čin bojnika sa sjedištem u Iranu. Uhićen je u lipnju 1951.
Dva druga imena iračkih cionističkih aktivista bombaša dao je Shlaimu izvor iznutra u snimljenom intervjuu 2017. Kasnije je Shlaimu dao stranicu iz policijskog izvještaja, štampanog u knjizi, koje “predstavlja neporeciv dokaz cionističke umiješanosti u terorističkih napada koji su pomogli prekinuti dva i pol tisućljeća židovske prisutnosti u Babilonu”.
‘Okrutni cionizam’
Ta stranica, kao i intervju, došli su od iračkog Židova, Yaacova Karkouklija, koji je pobjegao u Izrael 1973. nakon što je odslužio nekoliko zatvorskih kazni zbog cionističkih aktivnosti.
Slučajno je postao susjed Shlaimove majke u gradu Ramat Ganu i njih dvojica su se srela nekoliko puta, kada je Karkoukli, tada 89-godišnjak i jedan od rijetkih preživjelih u svojoj generaciji, rado opisao svoje životne izbore koji su mu dali mjesto u povijesti koju ni na koji način nije žalio.
Godine 1954. Binnet, koji je tada bio potpukovnik u vojnoj obavještajnoj službi IDF-a, počinio je samoubistvo u egipatskom zatvoru nakon što je čuo da je Irak zatražio njegovo izručenje. Uhapšen je u Egiptu kao izraelski vođa deveteročlanog lanca egipatskih Židova koji su proglašeni krivim za postavljanje bombi u Kairu i Aleksandriji.
“Operacija Susannah” trebala je pokvariti odnose između Egipta i Zapada. Rezultat je zapravo bio pogoršanje odnosa između egipatskih Židova i njihovih sunarodnjaka. Izraelski ministar obrane Pinhas Lavon bio je prisiljen podnijeti ostavku, iako je negirao da zna bilo što o aferi koju je opisao kao neljudsku, dodavši da je “sve počelo u Iraku”.
Shlaim razmišlja: “Gledajući unatrag, još uvijek jedva mogu shvatiti duboki učinak 67 riječi Balfourove deklaracije i kako su one desetljećima kasnije preokrenule život i bogatstvo moje obitelji.”
On piše o svojih “50 godina znanstvenog lutanja po autocestama i sporednim cestama arapsko-izraelskog sukoba” u kojem je “Operacija Susannah” možda započela bombama u Bagdadu 1950., ali je “vjerovatno imala mnogo dublje korijene i jedna je od najšokantnijih primjera ‘okrutnog cionizma'” na koje je naišao.
U epilogu knjige, Shlaim piše o tome kako je nakon Šestodnevnog rata i vrhunca njegovog izraelskog patriotizma, razočarenje evoluiralo polahko i bolno.
On piše: “Udubljujući se u povijest svoje obitelji u Iraku stekao sam bolje razumijevanje prirode i globalnog utjecaja cionizma… Cionizam je bio doseljeničko-kolonijalni pokret… Gledajući unatrag, čini mi se potpuno nedvojbenim da je stvaranje Izraela uključivalo monumentalna nepravda prema Palestincima. Tri četvrtine miliona Palestinaca, više od polovice ukupnog broja, postali su izbjeglice…
“Međutim, ono što mi je priča o mojoj obitelji donijela kući jest da je postojala još jedna kategorija žrtava cionističkog projekta: Židovi iz arapskih zemalja. Štoviše, postojala je veza između načina na koji je cionistički pokret tretirao Palestince Arape i njihov odnos prema arapskim Židovima.”
Ponovno zamišljanje života
Gledajući u budućnost, znajući predobro goleme prepreke na putu, Shlaim se zalaže za “jednu demokratsku državu između rijeke Jordana i Mediterana s jednakim pravima za sve njezine građane bez obzira na etničku ili vjersku pripadnost”. Za njega je to “plemenita vizija pravde, jednakosti i slobode za sve”.
A takva vizija, vjeruje, dolazi s privlačnošću obnavljanja relevantnosti hibridne figure arpskih Židova kao mosta.
Ovi memoari arapskog Židova, sa svojom živopisnom slikom starog svijeta Židova i Arapa u Iraku sa “zajedničkom prošlošću, isprepletenom poviješću i stoljetnim nasljeđem pluralizma, vjerske tolerancije, kozmopolitizma i suživota”, čitateljima nudi priliku za ponovno osmišljavanje života kojim ne vladaju sila, strah, prevara i progon.
(TBT, MEE)
