Piše: Shireen Ahmed, thebosniatimes.ba
Dok su muslimani diljem svijeta uživali u svečanostima praznika Eid al-Adha, najviši upravni sud Francuske je prošlog mjeseca potvrdio je zabranu Francuske nogometne federacije (FFF) nošnjenje hidžaba nogometašicama na terenu.
Odluka učinkovito lišava žene koje nose hidžab svih mogućnosti sudjelovanja u prekrasnoj igri – igranja, treniranja, suđenja i sudjelovanja na bilo kojoj razini nogometa u Francuskoj.
Problem koji stoji iza svega ovoga je ukorijenjen u laïcité, francuskom konceptu sekularizma i razlogu zašto FFF želi vjerske simbole držati podalje od nogometa. FFF tvrdi da je dopuštenje nošenja hidžaba na ili u blizini terena u suprotnosti sa zakonom o sekularizmu iz 1905. godine.
No Les Hijabeuses, grupa mladih žena u Francuskoj koje se suprotstavljaju diskriminatorskoj politici FFF-a, tvrde da se nekoliko nemuslimanskih igračica prije izlaska na teren nosi križeve i ima tetovaže kršćanskih likova i simbola koji su vidljivi.
Pravilo se, dakle, ne primjenjuje ravnomjerno. Prvenstveno se primjenjuje na smeđe i crne žene koje su muslimanke i nose mahrame, iako također zabranjuje kipe i turbane na terenu, čime se isključuju i židovski i sikhski igrači.
Pitanje ‘ljudskih prava’
Za manje od 10 dana igračice najvišeg ranga ženskog nogometa okupit će se u Australiji i Novom Zelandu kako bi nastupile na Svjetskom prvenstvu za žene. Presuda suda je šamar svakome ko se zalaže za ravnopravnost spolova u nogometu, a kamoli samo nekoliko sedmica prije međunarodnog događaja čiji je cilj pružanje veće mogućnosti i zastupljenosti sportašica.
Ali malo ko uopće zna, a još manje želi govoriti o tome. Oni koji znaju ostaju zaglušujuće tihi ili ravnodušni jer, kao što je često slučaj, na one koji su na vlasti uglavnom se ne tiču politike koje neproporcionalno marginaliziraju rasne žene i djevojke.
U junu 2020. Les Hijabeuses počeli su se zalagati za svoje pravo na igranje nogometa organiziranjem javnih utakmica i pozivanjem medija da ih snime kako uživaju u sportu. Njihovi šalovi koji su lepršali na vjetru, bili su domaćini turnira u decembru i prikupljali novac za ženske vodiče Kilimanjara.
Sarađivali su sa skupinama koje podupiru inicijative socijalne pravde diljem Francuske, uključujući Alliance Citoyenne. Igraju protiv drugih žena i djevojaka koje nisu muslimanke ili koje možda ne nose hidžab. Mnoge njihove pristaše s pravom to vide kao pitanje ljudskih prava.
Ova skupina žena više od svega želi igrati nogomet. Svoju ljubav prema sportu žele pokazati stvarnim igranjem. Također žele da im oni koji volu ovu igru uzvrate ljubav. Trenutačno im ljubitelji nogometa u Francuskoj ne smije uzvratiti ljubav.
Ne samo da francuske sportske vlasti pokazuju tako jasan prezir prema djevojkama i ženama koje nose hidžab, već ih također žele zadržati na klupama.
Međunarodna nogometna federacija (FIFA) prvo je zabranila hidžabe 2007., ali je ukinula vlastitu zabranu 1. marta 2014. Postojao je napor unutar onih u nogometnom ekosistemu da hidžab uvedu u globalno okrilje. Bili su uspješni. Od toga se ženski nogomet počeo širiti i rasti.
Sve zemlje na svijetu su se prilagodile – osim Francuske – koja je samo udvostručila svoju diskriminatornu politiku i nametnula zakon koji svjesno isključuje žene i djevojke iz prava na bavljenje sportom.
‘Zapanjujuće licemjerstvo’
Godine 2019. Francuska je bila domaćin Svjetskog prvenstva za žene – slaveći nogomet te rast i postignuća sportašica, dok sun eke bile isključene iz sudjelovanja.
Prisustvovala sam i bila na panelu koji je vodila mreža FARE zajedno s francuskom pravnom znanstvenicom Rim-Sarah Alouane, sportskom sociologinjom Haifom Tilli i dvjema ženama aktivnim u muslimanskoj zajednici, Mariem Sabil i Fatihom Abjli. Prisustvovala sam kao sportski medij koji ovu problematiku prati više od 10 godina.
Ove su rasprave bile isključene iz mainstream izvještavanja unatoč zapanjujuće licemjernom stavu FFF-a. Kako Francuska može tvrditi da se zalaže za ženski nogomet dok u potpunosti isključuje određenu skupinu žena? Apsurd je gotovo komičan.
Ipak, četiri godine kasnije, diskriminacija se nastavlja. Twitter doktorke Tlili Nakon vijesti o presudi francuskog suda komentari na twitteru doktorke Tilli bili su puni frustracija. Također sam osjetila ljutnju i duboku tugu čitajući izvještaje.
Danak koje plačaju aktivistice koje se bore protiv takve opresije i isključenosti u nogometu ne može se precijeniti. Krajnje je vrijeme da se ovo pitanje pozabavi i da se diskriminirajuća politika prema muslimankama i drugim marginaliziranim zajednicama poništi.
Inzistiranje da žene jednostavno skinu šalove prije igranja nije rješenje. Žene koje se odluče pokrivati često to čine iz duboko osobnih i duhovnih razloga.
Kao što sam više puta rekla, tjeranje žena da skinu odjeću jednako je nasilno kao i tjeranje da je obuku. Ponuda izbora da se sjedi na klupi ili otkrije nije izbor: to je nasilje koje sistemski provodi FFF.
Godine 2019. teško me je opteretila polemika o ovom hitnom i osobnom problemu i odlaska na gledanje ženskih utakmica na ogromnim stadionima. S jedne strane, željela sam razviti žensku igru i bila sam posvećena pričanju tih priča. S druge strane, čista nepravda prema muslimankama u francuskom nogometu bila mi je i ostaje užasna.
Kad sam bila na sveučilištu i odlučila početi nositi hidžab, trener sveučilišne ekipe i moj klupski trener rekli su mi da ne mogu više igrati ako nastavim pokrivati kosu. Bila sam shrvana, ali sam na kraju odabrala svoju vjeru. Nisam trebala donijeti takvu odluku. Trebala sam imati izbora. Podržavati žene znači dati im mogućnosti, a ne ultimatume.
Kasnije bih gledala kako Zinedine Zidane osvaja trofej Svjetskog kupa za muškarce za Francusku. Kada je Francuska osvojila Svjetsko prvenstvo 2018., razmišljala sam o ironiji Francuske koja koristi muslimanske muškarce za svoje uspjehe, dok odbacuje njihove sestre, majke i kćeri iz istog sporta.
Borba za egzistenciju
Pitanje zabrane hidžaba u sportu nije novo. Pisala sam o zabrani hidžaba u košarci, boksu, plivanju i mnogim drugim sportovima. Postoji jednostavan obrazac: to je način na koji se nastavlja kontrola tijela muslimanskih žena.
Uskraćivanje ženama izbora da se oblače sigurno i kako žele je mizoginizam. Kada je FIFA dozvolila hidžab, odobrila je dizajn određenog hidžaba koji neće ozljeđivati igračicu ili protivnicu. Nema opasnosti za igrača niti postoji opasnost za društvo. Čovjek se natjera da zastane i upita čega se Francuzi tako očajnički boje. Čini se da to nije vjera jer je dopuštaju kada odražava “francusku kulturu”.
Muslimanske zajednice postoje u Francuskoj kao proizvod brutalnog kolonijalizma. Borba za hidžab na terenu nije samo lijepa igra ili pristup rasnoj omladini. Riječ je o egzistenciji. Radi se o plivanju u burkiniju ili hodanju, a ne da te policija ubije jer si mlad, crnac i musliman.
Francuska rigidnost po ovom pitanju nije usmjerena na održavanje ravnopravnosti sporta; radi se o uskraćivanju pristupa onima koji se ne smatraju dovoljno “Francuzima”. Crne i smeđe, afričke, arapske ili južnoazijske muslimanke i djevojke se ne skrivaju i neće bježati od svoje vjere i prava na pokrivanje.
Radim na inicijativi s mladim ganskom nogometašicom po imenu Maxwell Woledzi. Woledzi, koja profesionalno igra u Portugalu, osnovala je The Hijab Project kako bi djevojkama ponudila sportski hidžab ako ga odluče nositi. Prva ga je u ženskoj ligi usvojila Anatu Sadat, prva igračica koja je nosila hidžab u Gani. Sadat trenutno pohađa Navarro College u SAD-u uz nogometnu stipendiju. Ohrabrujuće je vidjeti igračice koje nose hidžab kako stvaraju povijest i muškarce koji podržavaju te izbore i pomažu ženama u nogometu.
Maroko se ove godine prvi put pojavljuje na Svjetskom prvenstvu za žene. Kada njihov konačni popis bude objavljen u julu, u timu bi moglo biti igračica koje nose hidžab. Dakle, dok postoje otkrića i “prvi”, postoji i polarna suprotnost.
A što će se dogoditi 2024. kada Pariz bude domaćin Ljetnih olimpijskih igara? Hoće li sportaši biti obeshrabreni da dođu u Francusku na natjecanja? Hoće li se svijet radovati ulozi sporta kao agenta ujedinjavanja dok je ženama koje nose hidžab u Francuskoj uskraćena prilika da pokažu trijumf svog ljudskog duha?
Zamislite igračicu na klupi za međunarodnu prijateljsku utakmicu jer nosi sportski hidžab dok igra. To je neprihvatljivo u sportu, ali Francuska podržava rasističke zakone pune mržnje. Za svetost sporta? Ili duševni mir islamofoba?
Jesu li pokrivene muslimanke koje igraju nogomet zaista rizik za stotine godina slobode, jednakosti i bratstva? Poput mojih sestara u Francuskoj, neću prestati zagovarati ili pojačavati potrebu za uključivanjem u nogomet, niti ću tolerirati ovu vrstu rodne islamofobije koja se maskira kao uspješan sekularizam u sportu.
Kad je za utakmice u Australiji i Novom Zelandu prodano više od milion ulaznica, FFF podsjeća da nogomet nije za svaku ženu – samo za one koje smatraju prihvatljivima.
(TBT, MEE)
