Počevši od kraja 2016. do danas narod Rohindže suočava se s represijom, etničkim čišćenjem i masovnim zločinima koje je pokrenula mjanmarska vojska (Tatmadaw) što je rezultiralo jednom od najvećih svjetskih izbjegličkih kriza. Teror nad ovim muslimanskim narodom je tako sveobuhvatan i brutalan da ga mnoge ugledne svjetske organizacije, uključujući UN, smatraju genocidom. Više od milion Rohindža trenutno je smješteno u izbjegličkim kampovima izvan Mjanmara. Najveći egzodus dogodio se 2017. kada je više od 700 hiljada Rohindža izbjeglo u Bangladeš. To je bio samo nastavak priljeva izbjeglica koje su započele dolaziti prije nekoliko desetljeća.
Progon Rohindža u Mjanmaru datira još iz 1970-ih. Godine 1978. mjanmarska vojska pokrenula je operaciju „Zmajski kralj“ (Naga Min) u mjanmarskoj saveznoj državi Rakhine. Od tada je narod Rohindža redovito progonjen od strane vlade i budističkih nacionalista. Većina izbjeglih je kopnom prešla u Bangladeš, dok su drugi krenuli morem do Indonezije, Malezije i Tajlanda. Od 2016.-2017. obnovljen je masovni teror mjanmarskih vlasti, uključujući ubojstva, pljačke, silovanja i palež te je tako pokrenut novi egzodus Rohindža. Premda su mjanmarske sigurnosne snage tvrdile da provode kampanju za ponovno uspostavljanje stabilnosti u zapadnom dijelu zemlje, Ujedinjeni narodi ustvrdili su da je mjanmarska vojska pokazala „genocidnu namjeru“.
Narod Rohindže
Narod Rohindže je većinski muslimanski (sunitski) narod koji uglavnom živi u Rakhine državi. Manji dio čine hindusi. Prije 2017.rohindžanski narod u toj državi činio je oko trećine stanovništva: 1,4 miliona. Razlikuje se od dominantnih budističkih skupina u Mjanmaru etnički, jezično i vjerski. Procjenjuje se da je oko 3,5 miliona Rohindža raspršeno diljem svijeta. Rohindže vuku svoje porijeklo u jugoistočnoj Aziji od 15. stoljeća, kada su hiljade muslimana pristigle u nekadašnje kraljevstvo Arakan. Ostali su stigli tokom 19. i ranog 20. stoljeća, kada je Rakhineom upravljala britanska kolonijalna uprava u sklopu Britanske Indije. Od neovisnosti 1948. uzastopne vlade u Burmi, koja je 1989. preimenovana u Mjanmar, poricale su povijesne tvrdnje Rohindža i odbile ih priznati kao jednu od 135 službenih etničkih skupina u zemlji.
Vlasti Rohindže smatraju ilegalnim imigrantima iz Bangladeša, iako mnogi stoljećima žive u Mjanmaru. Onemogućeno im je dobivanje državljanstva, pravo glasovanja, ograničena sloboda kretanja, mogućnosti obrazovanja i zapošljavanja, pristup zdravstvenoj zaštiti, itd. Također im se odriče pravo na uporabu imena Rohindža. Na popisu stanovništva 2014. prisiljavalo ih se da se izjašnjavaju Bengalcima, a koriste se i termini arakanski i burmanski muslimani. Proteklih godina mjanmarska vlada je prisilila Rohindže da počnu nositi nacionalne verifikacijske iskaznice koje ih zapravo identificiraju kao strance i ne daju im državljanstvo.Rakhine je inače najslabije razvijena mjanmarska država, sa stopom siromaštva od 78%, u usporedbi s nacionalnim prosjekom od 37,5%. Široko rasprostranjeno siromaštvo, loša infrastruktura i nedostatak mogućnosti zapošljavanja u Rakhineu pogoršali su podjele između budista i muslimana. Te napetosti pojačavaju vjerske razlike.
Progon Rohindža 2016.
Dana 9. oktobra 2016. naoružane osobe napale su nekoliko graničnih policijskih stanica u Rakhineu i ostavile devet mrtvih policajaca te ih opljačkale. Napad se dogodio uglavnom u okrugu Maungdaw. Pobunjenička skupina rohindžanskih militanata preuzela je odgovornost. Nakon incidenata na graničnim postajama, mjanmarska vojska započela je veliku akciju odmazde nad selima u u sjevernom dijelu države Rakhine. U početnoj operaciji deseci ljudi su ubijeni, a mnogi uhićeni. Broj žrtava se povećavao kako se operacija nastavila. Rađena su proizvoljna uhićenja, izvansudska ubojstva, grupna silovanja, pljačke i druge brutalnosti nad civilima. Stotine muslimana ubijeno je do decembra 2016., a mnogi su pobjegli iz Mjanmara kao izbjeglice kako bi se sklonili u obližnja područja Bangladeša. Krajem studenog Human Rights Watch objavio je satelitske snimke koje pokazuju oko 1.250 spaljenih kuća Rohindža u pet sela. Mediji i skupine za ljudska prava često su izvještavali o intenzivnim kršenjima ljudskih prava od strane mjanmarske vojske. Pogrom Rohindža osudili su UN (koji je naveo moguće „zločine protiv čovječnosti“), Amnesty International, američki State Department, vlada susjednog Bangladeša, vlada Malezije i mnogi drugi.
Pokretanje genocida 2017.
Novi sukobi u Rakhineu izbili su u kolovozu 2017. nakon što je militantna skupina poznata kao Vojska spasenja arakanskih Rohindži (ARSA)preuzela odgovornost za napade na policijske i vojne položaje. Vlada je ARSA-u proglasila terorističkom organizacijom, a vojska pokrenula brutalnu kampanju koja je uništila stotine sela i prisilila 700.000 Rohindža da napuste Mjanmar. Prema podacima organizacije Liječnici bez granica, najmanje 6.700 Rohindža ubijeno je u prvom mjesecu terora, između 25. avgusta i 24. septmbra 2017. Sigurnosne snage Mjanmara također su otvarale vatru na civile koji su bježali i postavile su mine u blizini graničnih prijelaza prema Bangladešu. Glavni tajnik UN-a Antonio Guterres opisao je nasilje kao etničko čišćenje, a humanitarnu situaciju katastrofalnom. U septmebru 2018. UN-ovo povjerenstvo za utvrđivanje činjenica objavilo je izvješće u kojem se tvrdi da je mjanmarska vlada pokazala „genocidnu namjeru“ protiv Rohindža. Od početka 2018. mjanmarske su vlasti očistile napuštena sela i poljoprivredna imanja Rohindža radi izgradnje kuća, sigurnosnih baza i infrastrukture. Vlada je izjavila da je to priprema za repatrijaciju izbjeglica, ali aktivisti za ljudska prava izrazili su zabrinutost da bi ti potezi mogli biti namijenjeni za smještaj drugog stanovništva u rohindžanske kuće.
Teror neprestano traje
Mjanmarska liderica i državna savjetnica (de facto šefica vlade) i dobitnica Nobelove nagrade za mir, Aung San Suu Kyi, kritizirana je zbog svog nedjelovanja i šutnje po pitanju progona Rohindža. Učinila je malo ili nimalo da spriječi vojni teror. Progoni su se nastavili i kroz 2018. Vlada Suu Kyi je odbila organizaciju neovisne međunarodne istrage. Specijalna predstavnica UN-a za ljudska prava u Mjanmaru, Yanghee Lee,opisala je situaciju kao „apartheid“ sa zatočenim Rohindžama odvojenim od ostatka društva bez slobode kretanja. Neki analitičari su opisali Rohindže zarobljenima u „zoni genocida“ jer je mnogima onemogućen bijeg iz zemlje zbog minskih polja. Mjanmarska vojska često je otvarala vatru minobacačkim granatama i mitraljezima na Rohindže koje su bježale rijekom prema Bangladešu, a mrtva tijela mnogih izbjeglica rijeka Naaf izbacila je na obalu. U kolovozu 2018., Ured Visokog povjerenika UN-a za ljudska prava objavio je da se mjanmarskim vojnim generalima treba suditi za genocid. U siječnju 2020. Međunarodni sud pravde (ICJ) naredio je Mjanmaru da spriječi genocidno nasilje nad manjinom Rohindža i da sačuva dokaze o prošlim napadima. U februaru 2021. dogodio se vojni puč u Mjanmaru i vlast je ponovno preuzela vojna hunta nakon jednog desetljeća eksperimenta s demokracijom. U zemlji je izbio građanski rat. Ipak, teror se nastavlja i do danas sredinom 2023., a mnogi dokazi su planski uništeni.
Brojni problemi Rohindža izbjeglica u Bangladešu
Većina izbjeglica pronalazi utočište u Bangladešu, njih više od milijun. U Maleziji je oko 100.000 izbjeglica, oko 40.000 u Indiji, a manji broj u Nepalu, Tajlandu, Indoneziji. Međunarodne organizacije i brojne zemlje, posebice SAD, Kanada, Norveška i Japan, pružaju humanitarnu pomoć kako bi se realizirale osnovne humanitarne potrebe. Bangladeš mora trošiti 8 milijardi dolara godišnje za brigu o prognanicima. Dodatni teret zemlja si teško može priuštiti. Bangladeš je među 10 najgušće naseljenih zemalja svijeta, a 24 miliona Bangladešana živi ispod granice siromaštva. Budući da više od milion izbjeglica živi na malom ali strateški važnom prostoru uzduž Bengalskog zaljeva, stepen sigurnosti u blizini izbjegličkih kampova brzo se pogoršava, sa širim implikacijama na regionalnu stabilnost. Brojne kriminalne aktivnosti niču oko izbjegličkih centara. Ozloglašeni „Zlatni trokut“ ilegalne trgovine drogom(zabačeno planinsko područje Tajlanda, Mjanmara i Laosa) aktivniji je nego ikada, a tu su i sukobi između Bangladešana i Rohindža, kao i frakcijska ubojstva među samim prognanicima. Život izbjeglica iz dana u dan postaje sve teži. Dok su međunarodni napori usredotočeni na pružanje osnovnih humanitarnih potreba, nema znakova da će se uskoro postići dugoročno rješenje.
Konflikt izbjeglica i prirode
Uz ostale probleme, Rohindžama problem predstavljaju i susreti s divljim slonovima. Koridor Ukhiya-Ghumdhum, dug oko 4,35 km i širok 1,13 km, dio je migracijskog puta kojim se kreću krda divljih azijskih slonova. Na tome koridoru nalazi se najmanje 19 izbjegličkih kampova od 2017. Iako je susret ljudi i slonova u početku doveo do tragičnih gubitaka nekih života, slonovi i izbjeglice posljednjih su godina održali nelagodan, ali miran suživot. Prema Međunarodnoj uniji za očuvanje prirode (IUCN), najmanje 12 Rohindža izbjeglica i Bangladešana ubijeno je u napadima slonova u šest mjeseci od avgusta 2017. do januara 2018. Mještani tvrde da su poginule čak 22 osobe u istom razdoblju. Nakon što su proveli istraživanje o napadima slonova, UNHCR i IUCN poduzeli su mjere za podizanje svijesti o tom problemu među izbjeglicama. Od tada je bilo oko 500 susreta između ljudi i slonova u tom području, ali niti jedan nije doveo do gubitka života. Uz to, izbjeglicama probleme prave klimatske promjene kao što su monsuni i poplave.
Izbjeglice – predmet spora u bangladeškoj politici
Kako vrijeme prolazi, Bangladešani počinju uviđati utjecaj miliona izbjeglica na njihov život, posebno u južnom dijelu zemlje gdje je više od milion izbjeglica. Osjećaj javnosti prema Rohindžama se kreće od suosjećanja do mržnje, što povećava mogućnost konflikata. U domaćoj politici, Rohindže postaju predmet prepucavanja među bangladeškim političkim strankama. Aktualna vlada na čelu s premijerkom Sheikh Hasinom (Awami liga) nije shvatila dubinu krize zbog nade da će dobiti međunarodno priznanje za prihvat izbjeglih. To nadanje nestaje, ali ostaje mogućnost da se Rohindže iskoriste kao adut za nadolazeće nacionalne parlamentarne izbore u siječnju 2024., kao što je to bilo i ranije. Glavna oporbena stranka, Bangladeška nacionalistička stranka (BNP) i druge stranke, gledaju na krizu kroz izbornu logiku. Oni Rohindže smatraju korisnima za jačanje svoje vjerske baze. Za razliku od političkih stranaka, Bangladešani općenito dijele stajalište svoje vojske, odnosno da produljeni boravak izbjeglica uzrokuje ozbiljnu prijetnju nacionalnoj sigurnosti, a repatrijacija je konačno rješenje.
Bangladeško-mjanmarska granica – novo krizno žarište?
Najopasnijije uspon raznih naoružanih skupina Rohindži kao što su Arakanska vojska i Vojska spasa arakanskih Rohindži (ARSA) duž rijeke Naaf, s često suprotstavljenim ciljevima. Te oružane skupine uključene su u oružani sukob s Tatmadawom, koji nastavlja napade koji se često prelijevaju u Bangladeš. Takvi su incidenti ubili i ozlijedili neke Bangladešane, što je rezultiralo zaoštravanjem odnosa između dvije države. Napetosti bi mogle prerasti u veći sukob posebno kada se gleda povijesni kontinuitet graničnih sporova između Mjanmara i Bangladeša. Dvije vojske imaju povijest povremenih graničnih sukoba oko svoje sporne pomorske granice u Bengalskom zaljevu. Svaka država smatra onu drugu egzistencijalnom prijetnjom. Upravo zato Dhaka kršenje svog teritorijalnog integriteta od strane Naypyidawa doživljava kao taktiku zastrašivanja. Prošle godine bilo je više graničnih incidenata. Npr. u rujnu su mjanmarske zračne snage povrijedile zračni prostor Bangladeša i ubile jednog i ranile još šest Bangladešana. Naknadna eskalacija na bangladeško-mjanmarskoj granici sugerira da bi to područje moglo postati novo krizno žarište na području Dalekog istoka. Kako se izbjeglička kriza produljuje, povećava se mogućnost većeg sukoba između dviju država, sukoba u koji bi velike sile mogle biti uvučene.
Status Rohindža u kontekstu geopolitike
Prosvjednici se povremeno okupljaju u gradovima Indije, Pakistana, Tajlanda, Indonezije i Bangladeša kako bi osudili ubijanje i progon Rohindža. Nažalost, vlade u jugoistočnoj Aziji, izuzev Bangladeša, nisu se pretrgle da pomognu izbjeglicama. Deset članica Saveza država jugoistočne Azije (ASEAN) nema koordiniran odgovor na sve dublju krizu. Državama ASEAN-a nedostaju pravni okviri za zaštitu izbjeglica. ASEAN je odlučio biti nijem na izbjegličku krizu pod opravdavanjem nemiješanja u unutarnja pitanja neke države. Regionalne azijske sile, Kina, Indija i Japan, posjeduju određeni stupanj utjecaja na Mjanmar, ali prednost daju svojim geopolitičkim i geoekonomskim interesima. I za Peking i za New Delhi iznimno su važne luke i infrastrukturni projekti u državi Rakhine te smatraju da će svoje interese najbolje zadovoljiti suradnjom sa službenim Naypyidawom, a ne s Rohindžama ili Dhakom. Uz to, i Kinezi i Indijci bez obzira na suprotstavljene interese, dodatno naoružavaju Tatmadaw. Konkretno, Indija je Mjanmaru osigurala besplatnu podmornicu i treći je najveći dobavljač mjanmarske vojske. Kina nije samo ključni mjanmarski privredni partner već pruža i diplomatsku zaštitu od međunarodnog pritiska putem svoga veta u Vijeću sigurnosti UN-a. Japan slijedi put Kine i Indije dajući na sličan način prioritet svojim poslovnim interesima. Zanimljivo je kako i Japanci, koji se deklarativno zalažu za demokratiju i ljudska prava, na terenu često prednost daju zaradi što je obilježje mnogih zapadnih država.
Prijedlozi rješenja izbjegličke krize u Bangladešu
Postavlja se pitanje kako dugoročno riješiti problem izbjeglih Rohindža? Prva opcija je integracija Rohindža u bangladeško društvo. Nije nepoznato da međunarodne humanitarne organizacije žele upravo ovaj rasplet. Pristaše ove opcije smatraju da kako vrijeme bude prolazilo, izbjeglice će biti asimilirane. Ovo rješenje čini se primamljivim humanitarnim organizacijama jer bi zahtijevalo od njih da ulože manje novca nego da se stvore uvjeti za povratak u matičnu državu. Međutim, takvo rješenje nije realistično. U pet desetljeća koliko Rohindže borave u Bangladešu, nema podataka da je došlo do njihove integracije u bangladeško društvo. Vlada Bangladeša čak i ne priznaje Rohindže kao izbjeglice, već ih naziva raseljenim osobama iz Mjanmara. Bangladeš se sastoji od homogene bengalske nacije s manje od 2% etničkih manjina. Asimilacija milijuna stranaca u homogeno društvo jednostavno je nezamisliva jer bi potaknula nemire. Uz to, s obzirom na porast hindu nacionalizma u Indiji i prijetnje nekih indijskih političara protjerivanjem muslimanske manjine u Bangladeš, Dhaka strahuje da bi preseljenje Rohindža postavilo presedan za Indiju da slijedi primjer Mjanmara.
Prijedlog da se Rohindže trajno nastane u Bangladešu nije ni prostorno izvediv. Bangladeš je 8. najveća država na svijetu po broju stanovnika (170 miliona) te se suočava s ozbiljnim izazovima u zadovoljavanju njihovih osnovnih potreba .Čak i da vlada želi integrirati izbjeglice, to jednostavno nije moguće zbog ograničenih resursa, poglavito manjka prostora. Tih 170 miliona stanovnika živi na prostoru otprilike 3 BiH jer je ukupna površina Bangladeša 147.630 četvornih kilometara. Čak 1.265 Bangladešana živi na jednom kvadratnom kilometru. Bangladeš je s tri strane okružen kopnom (zapad, sjever, istok), tako da obalno područje Bengalskog zaljeva na jugu predstavlja nezamjenjivu stratešku vrijednost. Trajno naseljavanje Rohindža moglo bi uzrokovati nestabilnost u obalnom području, što bi bilo u suprotnosti s politikom Dhake o održavanju stabilnosti na jugu pod svaku cijenu.
Druga opcija je preseljenje Rohindža u treće zemlje. SAD, Kanada i druge zemlje primile su neke izbjeglice ali njihov mali broj. Međutim, ova ideja riskira eskalaciju problema. Kad je ukupan broj izbjeglica veći od milijun, slanje nekoliko tisuća u treće zemlje ne bi ništa riješilo. No, to bi moglo demotivirati Rohindže da se vrate u domovinu zbog iskušenja boljeg života u razvijenim zemljama. Ako se ova ideja proširi državom Rakhine još će Rohindža prijeći granicu nadajući se da će imati priliku otići u EU, SAD ili Kanadu. Bit je da niti jedna zemlja nije spremna primiti nekoliko tisuća izbjeglica, a kamoli milione. Treća opcija je stvoriti uvjete da se izbjeglice vrate u svoju matičnu domovinu Mjanmar i Rakhine. To je ono što same Rohindže također žele, s obzirom na povezanost s rodnom grudom. Ali ovo je iznimno težak zadatak, posebno kad mjanmarska vojska i dalje ima glavnu riječ u zemlji. Nespremnost Mjanmara da vrati Rohindže u domovinu rezultat je toga što mjanmarske vlasti osporavaju genocid ali i inertnosti međunarodne zajednice koja nije spremna natjerati Tatmadaw da odgovara za svoje zločine. Bez promjene vlasti u Mjanmaru teško je očekivati mogućnost održivog povratka.
Pitanje Rohindža – ignorirano od globalnih centara moći
U aktualnoj situaciji, vraćanje Rohindža u njihovu domovinu zahtijevalo bi od Bangladeša da ima opciju da na to prisili Mjanmar što nije izgledno. Najbolje bi rješenje bio snažan pritisak međunarodne zajednice na Naypyidaw. Međutim, temeljni problem je što regionalne sile poput Kine, Japana i Indije smatraju da mjanmarska vojna hunta dobro služi njihovim geostrateškim interesima. Regionalne sile nisu voljne osuditi mjanmarski režim vojne hunte kako bi stale na stranu Rohindža. SAD, Kanada, EU i Japan dale su humanitarnu pomoć ali ne i više od toga. Bidenova administracija, koja se deklarativno zalaže za ljudska prava i demokratiju, mogla bi se uključiti u rješavanje mjanmarske krize i u pogledu progona Rohindža i u pogledu vojne diktature. No, s obzirom na druge geopolitičke krize, osobito Ukrajinu, teško je vjerovati da će to Amerikanci učiniti. Mjanmar nije (visoko) na dnevnom redu američkih policymakera. Iako se užasne patnje miliona Rohindža nastavljaju i produbljuju iz godine u godinu, aktualni interesi velikih sila (Ukrajina, Južno kinesko more, Tajvan, međunarodna trgovina) nadmašuju pitanje Rohindža.
(TBT, G.N., Autor: Matija Šerić)
