Piše: Alain Gabon, thebosniatimes.ba
Iako se povijest nikada ne ponavlja čak ni kao farsa, čini se da je to slučaj trenutno u Francuskoj. Zemlju su zahtili neredi otkako je policija ubila francuskog tinejdžera sjevernoafričkog porijekla u predgrađu Nanterrea, nakon što je navodno odbio poslušati naredbu da zaustavi svoj automobil. Prema video dokazima i svjedočenjima svjedoka, policajac je prijetio da će mladiću pucati “u glavu” prije nego što je pucao iz pištolja kada je automobil pojurio.
Ovo se čini kao repriza smrti dvoje mladih tinejdžera iz 2005. koje je policija jurila u drugom pariškom pregrađu, što je dovelo do nereda koji su trajali sedmicama diljem zemlje zbog čega je vlada uvela vanredno stanje.
Incident u Nanterreu, u kojem je jedan policajac optužen za svojevoljno ubistvo, također podsjeća na smrt u policijskom pritvoru 24-godišnjeg Francuza Adama Traorea, koji je kasnije postao simbol brutalnosti i rasizma francuske policije – i same francuske države – protiv etničkih manjina. Njegova smrt pokrenula je val protesta i aktivizma za rasnu pravdu.
Posljednjih su dana građani Francuske ponovno suočeni s problemom čiji se korijeni nalaze u kolonijalnoj povijesti: opsesivnom fiksacijom ne dozvoliti “religije u javnom prostoru”, kako se ponekad opisuje, nego samo jedne religije: Islam, čije su prištaše podvrgnute sve gorem različitom i nejednakom tretmanu, politikama sekuritizacije i državnom progonu, što u potpunosti krši francuske vrijednosti i ustavna jamstva.
Ta jamstva uključuju jednakost pred zakonom, slobodu vjeroispovijesti i načelo laiciteta, koje obvezuje državu da sve vjere tretira na strogo ravnopravnoj osnovi. Ali ko bi uopće mogao tvrditi s jasnim argumentima da francuska država tretira islam i njegove praktikante isto kao kršćane ili Židove?
Nakon što je prethodno zabranila “vjerske simbole” (čitaj: islamske) u javnim školama i burke na javnim mjestima, Francuska je sada usred novog lova na vještice protiv učenika koji nose abaje u školama, uz obrazloženje da su to “vjerski simboli” i time potpadaju pod zakon iz 2004. godine.
To je dovelo do uobičajenih histeričnih optužbi krajnje desnice da su te mlade djevojke, ako nisu “islamistički agenti” koji žele srušiti republiku, onda su “izmanipulirane” od strane takvih skupina, te da je Macronova vlada preblaga prema “islamizmu”.
Targetiranje muslimana
Natječući se za pažnju i naslove u francuskim medijima, nova nacionalna debata vodi se za i protiv ženske islamske nošnje, ponovno se cilja na “deklarirane muslimane”, koji se omalovažavaju kao prijetnja jer su “islamisti” ili “radikali”. Medijski narativ koristi istu staru retoriku ( potreba da se “zaštiti francuski laicitet” od “političkog islama”), kontinuirano ima štetne učinke na muslimane.
Je li Francuska Republika zaista toliko slaba da nekoliko stotina tinejdžera u dugim haljinama, usred miliona drugih francuskih učenika, na neki način predstavlja egzistencijalnu prijetnju naciji, pa ako se ne pozabavimo tim problemom, “islamisti će pobijediti” i uskoro ćemo živjeti u kalifatu u stilu islamske države?!
Ova nova kampanja još je nečuvenija, s obzirom na to da abaya nema specifično religijsko značenje i često je puki modni odabir koji djevojkama omogućuje da se razlikuju od svojih vršnjakinja, možda zbog pobune protiv glavne struje zapadne kulture. Istaknuti francuski imami, visoko cijenjeni teolozi i Francusko vijeće muslimanske vjere (poluslužbena reprezentativna institucija muslimana u Francuskoj) jasno su stavili do znanja da abaja nije vjerski znak, već kulturni izbor.
U isto vrijeme, još jedna nedavna “kontroverza” usredotočila se na nogometašice, koje su protestiurale protiv zabrane nošenja mahrama od strane Francuskog nogometnog saveza. I njih su dominantni mediji redovito optuživali da su opasni, subverzivni “islamisti” u ratu s republikom.
Svi ovi međusobno povezani događaji – ubistvo u Nanterreu, nemiri u pregrađima i stalna potraga za demoniziranjem islama – simptomi su dubokih strukturalnih problema koje su francuska vlada, glavni mediji i dominantna kultura razvili rema “postkolonijalnim” manjinama općenito, a posebno prema obespravljenom i segregiranom stanovništvu u predgrađima francuskih gradova.
Umjesto razvijanja inkluzivnih politika i poticanja otvorene kulture koja je više usklađena s dramatičnim društvenim preobrazbama Francuske u poslijeratnom razdoblju, zemlja radi suprotno: isključuje, stigmatizira, omalovažava, potiskuje i diskriminira ljude i skupine koji samo žele da budu tretirani jednako. To uključuje pravo da ne budete neopravdano ubijeni od strane policije i da ne budete pozvani da birate između sporta i obrazovanja, ili slobode vjere i savjesti.
Konkretno, odgovor vlade na ubistvo u Nanterreu i nemire koji su uslijedili – revno su ga ponavljali glavni mediji u svojim “analizama” ovih događaja – bio je u svojoj biti represivan, s ciljem isključivo “ponovne uspostave reda”. Time se ne rješava niti jedan od temeljnih uzroka protesta.
Policijska brutalnost
Što je najšokantnije, Macronova vlada i dalje odbija prepoznati veliki problem francuske policijske brutalnosti, sistemski rasizam koji muči njezine “sigurnosne” snage i institucionalnu islamofobiju, koliko god znanstvenici, aktivisti, lokalne organizacije, skupine za ljudska prava dobro dokumentirali ove pojave i stanovnici marginaliziranih četvrti.
Prošle je sedmice Francuska dva puta u jednom danu službeno osuđena zbog policijskog rasizma, brutalnosti i prekomjerne sile. Ured Ujedinjenih naroda za ljudska prava pozvao je Francusku da se pozabavi “dubokim problemima rasizma i diskriminacije u provođenju zakona”. Istog je dana Međunarodna konfederacija sindikata oštro osudila Francusku zbog “policijske brutalnosti”, “hapšenja na slijepo” i opetovanog kršenja radničkih prava.
Ipak, unatoč svim dokazima – što uključuje šokantne izjave francuskih policijskih snaga, čiji su fašistički elementi otvoreno prijetili da će se nasilno okrenuti protiv same vlade – Macron i njegova vlada nastavljaju ignorirati i poricati to.
Na osudu UN-a samo je izjavila da je “svaka optužba za rasizam ili sistemsku diskriminaciju u policijskim snagama u Francuskoj potpuno neutemeljena”, kao što to uvijek biva u takvim slučajevima koji su postali rutina. To sugerira da je Macronova vlada sada toliko slaba i nemoćna da joj vlastite policijske snage mogu otvoreno i javno prijetiti pobunom i nasiljem i izvući se s tim.
Ono što imamo ovdje, u takvom sistemskom sljepilu, poricanju i nemoći, nije ponavljanje povijesti, nego zemlja koja ne želi i nije u stanju čak ni prepoznati, a još manje se pozabaviti, temeljnim uzrocima nedavnih događaja kako bi jednog dana mogla živjeti svojim visokim idealima slobode, jednakosti i bratstva.
U međuvremenu su to postale sve ispraznije riječi za muslimane i druge manjine – i zato ponovno gore francuske ulice.
(TBT, MEE)
