Piše: Tali Ehrenthal, thebosniatimes.ba
Vesti o novom nastavnom programu ministarstva obrazovanja, namjenjen pripremi djece tražilaca azila za život u inostranstvu, mogu vas navesti da pomislite da vlada, dok se mase bore za dušu zemlje i njen demokratski imidž protiv režimskog prevrata, promoviše stvaranje novih naselja za ovu djecu u Evropi, Kanadi i Sjedinjenim Državama. Negdje gdje će moći živjeti kao ravnopravni ljudi jednakih prava i statusa. Ali iza ovog plana ne stoji dobra namjera. Inicijativa koju Centar za politiku izraelske migracije promovira već godinama, pokrenuta je da djecu izbjeglica i tražilaca azila – koja ovde rastu, a tu će i ostati – gurne još više na društvenu marginu i produbi otuđenost od zemlje u kojoj su rođena i u kojoj odrastaju.
U Izraelu danas živi oko 8.200 dece izbjeglica i tražilaca azila iz Afrike; većina njih je rođena ovdje. Njihovi roditelji su izbjeglice i tražioci azila iz Afrike koji su ovdje već petnaestak godina u okviru vladine politike grupne zaštite od deportacije u države porijekla, u većini slučajeva Sudan i Eritreju. Ta djeca, kao i njihovi roditelji, žive na margini izraelskog društva bez riješenog statusa, sa minimalnom zdravstvenom i socijalnom zaštitom punoj rupa.
Oko polovine njih živi u Tel Avivu, gdje se školuju gotovo potpuno odvojeno od izraelske djece. Petnaestogodišnje iskustvo pokazuje da segregacija loše utječe na njihovu sposobnost da premoste razlike u razvoju i učenju, jača osjećaj izopćenosti i povećava rizik od zaostajanja i usvajanja devijantnog ponašanja. Segregacija takođe podstiče manifestacije rasizma, kojem su ta djeca izložena bez adekvatnog odgovora obrazovnog sistema.
Pod maskom pilot projekta integracije sa izraelskom djecom u centralnom i sjevernom dijelu Tel Aviva, ministarstvo sada pravi segregacioni nastavni plan i program čija je svrha da ih još više razdvoji, uglavnom kroz zasebne obrazovne okvire, ali i integrirane. Ako se realizira, program će produbiti izdvojenost od ostatka izraelskog društva, pojačat će osjećaj otuđenosti i bolne realnosti u kojoj su primorani da budu na dnu društvene ljestvice. Oni to ne zaslužuju.
Prosječna starost djece raste s godinama: dok se broj beba smanjuje, broj djece uzrasta između 13 i 18 godina raste. Skoro u svakoj drugoj demokratskoj zemlji oni bi već riješili svoj status i ostvarili prava, ali u Izraelu su lišeni te mogućnosti. Kad napune 18 godina, dobijaju privremene vize bez ikakvih prava, kao i njihovi roditelji, dok im se oduzima i ono malo prava koja su imali kao maloljetnici.
Dobro, ako je tako, zašto onda ne odu odavde? Zato što ne mogu. U Eritreju ili Sudan, zemlje porijekla njihovih roditelja, ne mogu se vratiti zbog opasnosti koja im tamo prijeti, a koje i izraelska država priznaje. Ali umjesto da preduzme jednostavne i humane korake, da im pruži odgovarajući status i integriše ih, najbolji umovi u istraživačkom institutu i njihovi predstavnici u vladinim kancelarijama traže načine da ih unesreće i ukinu budućnost na koju svaku dijete ima pravo.
Prema izvještajima medija, najprije su zamjenik u ministarstvu prosvjete Avital Ben Shlomo, do skoro istraživač libertarijanskog Foruma Kohelet, i šef kabineta ministra Asif Kazulo, pokušali da za djecu izbjeglica naprave „odvojeni nastavni program iz kojeg će biti izuzeti predmeti Tanah i domovina, a historija i građansko će se razlikovati od onog iz državnih škola. Akcenat će se staviti na učenje engleskog, matematike i prirodnih nauka, bez obilježavanja praznika iz jevrejskog kalendara“. Nakon što su naišli na negodovanje stručnjaka, okrenuli su se programu pod običnim nazivom „univerzalni nastavni program“ koji će se u ovoj fazi uglavnom sastojati od obezbjeđivanja budžeta za nastavu engleskog jezika, u stilu internacionalnih škola za djecu zaposlenih u ambasadama.
Na stranu nevjerovatna arogancija ljudi koji prave pedagoški program za decu koju ne poznaju, pa i netačna prepostavka da će uspjeti da angažiraju nastavnike engleskog kojih nema dovoljno ni za postojeće programe – ostaje pitanje zašto ljudi iz ministarstva prosvjete misle da bi njihov program bio bolji od onog što se već nudi u državnim školama?
Izgleda da je cilj programa da se djeca izuzmu iz školskih predmeta u kojima se podstiče afinitet prema ivritu i Izraelu, i da ih umesto toga pripremi za život u inostranstvu. Ali o kakvom inostranstvu govorimo? Ne postoji nikakav program za emigraciju u zemlje u kojima se govori engleski (jedino na individualnoj i sporadičnoj osnovi) i po svemu sudeći, djeca će ostati ovde. Kakav ih život očekuje kada završe 12 godina nastavnog programa kojem nedostaju neophodni gradivni elementi, prema mišljenju samog ministarstva obrazovanja, za plodonosan i uspješan život mladih u Izraelu?
Više od osam hiljada djece izbjeglica i tražilaca azila iz Afrike danas odrasta u Izraelu. Naš obrazovni sistem ima bogato iskustvo u prihvatu i integraciji emigrantske djece, i ono što je potrebno za pravilan razvoj i ostvarivanje dostojne budućnosti u zemlji u kojoj su se rodili, u kojoj odrastaju i u kojoj će živjeti – već postoji. Potrebna je samo dobra volja, a nje očigledno nema u novoj inicijativi ministarstva obrazovanja.
(TBT, Haaretz)
