Piše: Andreas Krieg, thebosniatimes.ba
Kada je 24. juna 2013. katarski emir šeik Hamad bin Khalifa Al Thani najavio da će predati vlast svom sinu šeiku Tamimu, malo ko je pomislio da će njegov 33-godišnji sin, u to vrijeme jedan od najmlađih šefova država, moći uči u “očeve cipele” koje je nosio tokom života.
Na kraju krajeva, Hamad bin Khalifa (HBK) je pretvorio mali emirat iz tihe zalivske vode u Zaljevu u regionalnu elektranu. Deceniju kasnije, princ Tamim se pojavljuje kao jedan od najiskusnijih vođa u svojoj generaciji članova kraljevske porodice Zaljeva.
Katarski emir preuzeo je vlast kada je pvoiejst regina bila na raskršću. Nakon arapskog proljeća, Katar je odstupio od svoje politike neutralnosti i posredovanja u politiku regionalnog aktivizma.
Neodlučne SAD i Evropa ostavile su Katar na cjedilu. Pružao je podršku pobunjeničkim snagama u Libiji i Siriji, dok je podržavao Muslimansko bratstvo u Egiptu. Ova dvogodišnja anahronistička avantura, sa stanovišta Katara, bila je pred implodiranjem jer su regionalne sile, prije svega Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE), osjetile priliku da popune prazninu koju je ostavio Zapad koji se regionalno nije angažirao.
Ujedinjeni Arapski Emirati su predvodili dobro planiranu kontrarevoluciju koja je započela pučem u Egiptu u junu 2013., samo nekoliko dana nakon što je Tamim preuzeo vlast od svog oca, koja je trebala oblikovati njegovu vlastitu vladavinu koliko i nedavnu historiju Zaljeva.
Arapska zima
Priča da emirov otac još uvijek vuče konce iza prijestolja svog sina ostala je popularna tema za razgovor među susjedima Katara godinama.
Daleko od toga, novi vladar Katara je rano postavio svoj kurs. Manje ekstrovertan i skloniji riziku od svog oca, sin je morao voditi zemlju kroz burne vode nadolazeće arapske zime.
Zastoj u Siriji i Libiji, kao i vojni udar u Egiptu, doveli su do bezuvjetne podrške Katara disidentima i antiautoritarnim snagama.
S mladim, neiskusnim vođom na čelu u Dohi koji pokušava konsolidirati svoju moć, kvartet UAE, Saudijske Arabije, Bahreina i Egipta osjetio je svoju priliku da primora mladog emira na ustupke – po pitanjima s kojima to ranije nisu uspjeli sa njegovim ocem.
Diplomatski embargo koji su nametnuli Kataru u martu 2014. trebao je staviti Katar na njegovo “prirodno mjesto” kao malu državu u Zaljevu koja se tradicionalno borila zajedno sa Saudijskom Arabijom.
Povlačenje ambasadora kvarteta pružilo je pozadinu na kojoj je mladi vladar ponovo procijenio izvodljivost pozicije Katara tokom Arapskog proljeća. Pad cijene nafte u 2014. učinio je imperativnijim za novog emira da da prioritet domaćem frontu u odnosu na potencijalno rizične obaveze u inostranstvu.
Realizam i pragmatizam
Nepovoljni troškovi Katara nisu predstavljali dovoljan razlog da princ Tamim nastavi dalje. Realizam i pragmatizam sugerirali su da je vrijeme da se smanji unilateralna podrška revolucionarima u regionu.
Umjesto toga, tokom protekle decenije, Katar se trebao vratiti u budućnost kako bi dao prioritet multilateralnim rješenjima koristeći potencijal svoje uloge neutralnog posrednika.
Upravo ta uloga Katara koji nudi neutralno sastajalište poput Irana i Talibana, između mnogih drugih, bila je povod da se kvartet iz 2014. ponovo sastane 2017. i usmjeri na Katar.
Ovoga puta diplomatski embargo je pojačan ekonomskom blokadom koja je trajala tri i po godine. Tamim je uzdignut u kriznog vođu koji je pokušavao upravljati onim što je postalo izuzetno ostrašćen rat narativa koje su pokrenuli susjedi Katara.
Dok su regionalni čelnici Zaljeva bacali “drvlje i kamenje” na njega, mladi katarski vladar odlučio je prilično tiho prestati s blokadom. Barem se u javnosti činilo da nije zamjerio, ostavljajući prostora za pomirenje.
Kako je emir rekao u intervjuu sa Charliejem Roseom 2017.: “Ako će ići jedan metar prema meni, spreman sam ići 10.000 milja prema njima.” Iako mu je ovakav stav stekao veliku naklonost globalnog javnog mnjenja, na kraju je Tamim odigrao mnogo više nego što njegova izjava sugerira. Nije popuštao, a naterao je komšije da preduzmu prve korake da se izvuku iz haosa koji su sami napravili. Tokom protekle decenije, unutrašnja uprava Katara postala je mnogo integriranija – prekid od prethodnih era kada “desnica nije znala šta radi ljevica”.
Katarski emir pokazao se mnogo praktičnijim od svog oca, okružujući se tehnokratama pod njegovom direktnom kontrolom. Centraliziranija uprava omogućila je emiru direktniji nadzor.
Balansiranje
Deset godina kasnije, Katar uživa u svom vrhuncu nakon Svjetskog prvenstva i sa neviđenim bogatstvom plina, princ Tamim ulazi u drugu deceniju svoje vladavine sa praznim platnom kako bi kultivirao nove mogućnosti sa pozicije snage.
Međutim, Katar ne opstoji u vakuumu. Naprotiv, postoji niz konkurenata koji ne samo da osporavaju politiku Katara, već i Tamimovo lično uvjerenje u win-win prilike. Iako je klima nakon samita Al Ule pružila neophodan predah, makijavelistički Mohammad bin Zayed vjerovatno neće bez borbe prepustiti sve veći utjecaj Katara.
I dok je Egipćanin Sisi otkrio svoj pragmatizam s Tamimom i Katarom u njegovoj novootkrivenoj ulozi prosjačke države, malo je vjerovatno da će se to razviti u toplo prijateljstvo. Intenziviranje emiratsko-saudijske konkurencije, s druge strane, moglo bi potaknuti Mohammada bin Salmana iz Saudijske Arabije da potraži novog saveznika u Kataru – za sada.
U međuvremenu, Erdogan iz Turske – jedan od Tamimovih najbližih personalno-političkih veza u regionu – razvio se u starijeg državnika koji je više puta napuštao zajedničke vrijednosti i interese zarad opstanka na vlasti.
Geostrateški gledano, emirova odluka nakon blokade da većinu “katarskih jaja stavi u američku korpu”, prkosi trendu gdje drugi čelnici Zaljeva vide svoju budućnost: na istoku. Na kraju će se morati donijeti teški izbori jer se Kina pojavljuje kao sve veći igrač u regiji usred stalnog nedostatka američkog vodstva.
Međutim, neuspješna politika Washingtona “na prvom mjestu Izrael” mogla bi pružiti prilike za Katar i njegovog vladara jer se vjetar čvrsto okreće protiv normalizacije s otvoreno rasističkom izraelskom vladom. Lična, bezuvjetna podrška katarskog emira Palestincima daje mu regionalnu lidersku ulogu – barem u očima arapske javnosti.
Većina će nastaviti balansirati. Dok je blokada otvorila novi politički prostor u Kataru, građansko-društveno učešće će na kraju zahtijevati više političkog izlaza – izbori za Vijeće Šure korak su u pravom smjeru.
Međunaroni angažmani i investicije će stoga morati sve više prolaziti test domaćeg javnog mnijenja, kao i da zadovolje sumnjičave oči susjeda Katara. Jer u regiji koja je nestabilna kao što je Zaliv, Tamim – emir formiran u krizama – morat će nastaviti sredinom kako bi održao domaću i regionalnu stabilnost.
(TBT, MEE)
