Indonezija će imati veliku ulogu u određivanju budućnosti Azije i šire. Činjenica da se svrstava u skupinu MINT država (tu su još Meksiko, Nigerija i Turska) koje će se rapidno razvijati u budućnosti dovoljno govori koliko su grandiozni demografski, geografski i ekonomski potencijali nacije koja desetljećima uspješno levitira između velikih sila koje bi je rado imale na svojoj strani.
Svijet 21. stoljeća se nezaustavljivo, dramatično i dinamično mijenja iz dana u dan u svakom pogledu, a poglavito geopolitičkom.
Prethodno 20. stoljeće u smislu geopolitike osim dva svjetska rata najviše je obilježio proces dekolonizacije, u kojem su europske sile, poput Velike Britanije, Francuske, Portugala, Nizozemske, Španije i ostalih, definitivno izgubile svoja kolonijalna carstva.
U aktuelnom 21. stoljeću na snazi je uspon bivših kolonija koje su konačno dobile priliku „prodisati punim plućima“ i koristiti svoje potencijale na optimalni način. Iako se većina procesa dekolonijalizacije dogodila prije četiri ili pet desetljeća, tek u 21. stoljeću, zahvaljujući multipolarnom globalnom poretku, nove mlade nacije kreću postajati važni politički, gospodarski, vojni čimbenici u svojim regijama ali i šire.
Jedna od takvih novih regionalnih sila izvanrednih potencijala svakako je Republika Indonezija.
Kada netko spomene Indoneziju mnogi bi prosječni promatrači na prvi pogled zaključili kako se radi o nekoj tamo dalekoj zemlji u Aziji na oceanima koja nema nikakvo globalno značenje osim možda u Aziji. Uprkos njenoj sve većoj važnosti u međunarodnoj zajednici, svjetska javnost obraća pozornost na Indoneziju uglavnom kada su u pitanju izvanredni događaji poput bombaških napada na Baliju 2002. koji su usmrtili 202 osobe, ili prirodne katastrofe, npr. tsunami iz 2004. koji je ubio više od 200 hiljada ljudi.
Islam, demokratija, strateški položaj i resursi
Paušalne ocjene koje degradiraju važnost Indonezije treba u startu odbaciti. Radi se o itekako važnoj državi kojoj pažnju trebaju posvetiti svi koje zanimaju međunarodni odnosi bilo da se radi o diplomatima, akademskoj zajednici ili običnim gledaocima tv-vijesti. Sa stanovništvom od 274 miliona žitelja Indonezija je četvrta najmnogoljudnija zemlja svijeta, treća najmnogoljudnija demokratija i prva zemlja svijeta s muslimanskom većinom. Ima sedam i po puta više muslimana od Saudijske Arabije, zemlje iz koje je islam potekao. Zahvaljujući indonezijskim muslimanima južna Azija je najmnogoljudnija muslimanska regija u svijetu s 31% muslimana dok u samoj Indoneziji živi 13% muslimana u svijetu. Za usporedbu, na Bliskom istoku i sjevernoj Africi živi 20% muslimana.
Osim po statusu prve muslimanske zemlje svijeta, Indonezija se ističe po svojem geografskom položaju. Nalazi se jednom od strateški najvažnijih pomorskih putova na svijetu, Malajskim tjesnacem koji povezuje Indijski i Tihi ocean. Većina prometnih ruta nafte i plina za Kinu, Japan, Južnu Koreju i Australiju prolazi Malajskim tjesnacem.
Zbog svojeg geografskog položaja Indonezija je postala lokacija gdje dolazi do sudara američkih i kineskih interesa. Članica je najvažnijih geopolitičkih multilateralnih organizacija, osnivačicaje Pokreta nesvrstanih, članica je Ujedinjenih naroda, Svjetske trgovinske organizacije (WTO), G20, Saveza zemalja jugoistočne Azije (ASEAN), Istočnoazijskog summita – D-8 i Organizacije islamske suradnje.
Indonezija je najveći svjetski proizvođač nikla i mogla bi postati drugi najveći proizvođač kobalta – dva minerala potrebna za izradu baterija za električna vozila što pokazuje njenu važnost u svjetskom gospodarstvu.
Povijesni razvoj – od kolonije do demokratije i diktature
Indonezijski arhipelag u Srednjem vijeku bio je uglavnom pod kontrolom budističkih i hinduističkih vladara. Oko 7. stoljeća na Sumatri se pojavilo budističko kraljevstvo koje se proširilo na Javu i Malajski poluotok sve dok ga u kasnom 13. stoljeću nije porazilo hinduističko carstvo Majapahit s Jave. Majapahitsko Carstvo ujedinilo je veći dio današnje Indonezije i Malezije. Trgovci s Bliskog istoka i Levanta donijeli su islam u trgovačke luke oko 11. stoljeća, a Indonežani su postupno prihvatili islam tijekom sljedećih pet stoljeća. Portugalci su osvojili dijelove Indonezije u 16. stoljeću, ali su ih potisnuli Nizozemci (osim u Istočnom Timoru), koji su počeli kolonizirati otoke početkom 17. stoljeća. Međutim, tek na početku 20. stoljeća nizozemska kolonijalna vlast efektivno je uspostavljena na cijelom području koje će postati granice suvremene indonezijske države kakvu danas poznajemo.
Japan je okupirao arhipelag od 1942. do 1945. Indonezijsko vodstvo na čelo sa Ahmedom Sukarnom i njegovim saradnikom Mohammadom Hattom proglasilo je svoju neovisnost netom prije predaje Japana 17. kolovoza 1945., ali su bile potrebne četiri godine snažnih borbi, mirovnih pregovora i posredovanja UN-a prije nego što je Nizozemska pristala priznati indonezijski suverenitet koncem 1949.
Sukarno je bio prvi indonezijski predsjednik od 1945. sve do 1967. U njegovoj vladavini zemlja se transformirala od labave demokratije prema autoritarizmu i održavanju vlasti balansiranjem suprotstavljenih snaga vojske, političkog islama i sve snažnije Komunističke partije Indonezije (PKI). Godine 1957. ukinuta je klasična demokratija i Sukarno je uveo izvanredno stanje i „vođenu demokratiju“.
Napetosti između vojske i komunista kulminirale su pokušajem puča 1965. Vojska, koju je vodio general-bojnik Suharto, odgovorila je poticanjem nasilne antikomunističke čistke u kojoj je ubijeno između 500 hiljada i milion ljudi, a još otprilike milion zatvoreno u koncentracijske logore. Sukarno je postupno svrgnut s vlasti.
Od 1968. do 1998. novi predsjednik Suharto suvereno je vladao Indonezijom sa svojom vladom „Novog poretka“. Suhartovu administraciju je podržavao SAD što je uvelike pomoglo da se stvori tri desetljeća snažnog ekonomskog razvoja gdje su se osobito isticala izravna američka ulaganja.
Obećavajući demokratski ulazak u 21. stoljeće
Godine 1998. predsjednik Suharto, bio je prisiljen odstupiti usred Azijske financijske krize koja je izbila prethodne godine a potaknula je nezadovoljstvo naroda zbog korupcije i represije. Suharta je svrgnula ulica i masovni prosvjedi.
Sljedeće 1999. Istočni Timor se odvojio od Indonezije, nakon što je Jakarta izvršila invaziju 1975. i uspostavila okupacijski režim kojeg je međunarodna zajednica osudila zbog kršenja ljudskih prava. Te godine su se održali i prvi slobodni višestranački izbori. Demokratski procesi karakterizirani su jačanjem regionalne autonomije i uvođenjem prvih izravnih predsjedničkih izbora 2004.
Sljedeće godine indonezijska vlada je postigla povijesni mirovni sporazum s naoružanim separatistima u najzapadnijoj pokrajini Acehu. Indonezija se i dalje suočava s oružanim otporom slabog intenziteta u Papui od strane separatističkog Pokreta za slobodnu Papuu.
Suvremena Indonezija suočava se s nizom izazova, uključujući napore za reduciranje siromaštva i poboljšanje obrazovanja, sprečavanje terorizma, konsolidaciju demokracije, implementaciju ekonomskih i financijskih reformi, suzbijanje korupcije i borbu protiv klimatskih promjena i raznih bolesti. Freedom House je državu ocijenio samo „djelomično slobodnom“ zemljom, a Transparency International tvrdi da korupcija postaje sve gora. Međutim, Indonezija je zadržala svoj pluralistički demokratski karakter i nije podlegla vojnim diktaturama poput Mjanmara i Tajlanda.
Bogomdan geografski položaj
Priroda iliti više sile obdarile su Indoneziju izvrsnim geografskim položajem u jugoistočnoj Aziji na razmeđu Indijskog i Tihog oceana, odnosno Indonezija je poveznica između Azije i Australije te šire Oceanije. Najveća je država otočni arhipelag na svijetu. Proteže se na 5.120 kilometara od istoka prema zapadu i 1.760 kilometara od sjevera prema jugu. S površinom od 1,9 miliona četvornih kilometara 14. je najveća država na svijetu. Prema podacima vlade, zemlja broji više od 17 tisuća otoka, 16.056 registrirano ih je u UN-u a njih oko šest tisuća je naseljeno. Najveći su Sumatra, Java, Borneo (dijeli ga s Brunejima i Malezijom), Sulavezi i Nova Gvineja (dijeli s Papuom Novom Gvinejom).
Zbog svojih brojnih otoka, vlada ima zahtijevan zadatak upravljati državom što nije nimalo jednostavno čak i u vremenima 21. stoljeća. Ipak orijentiranost na more i plovidbu može biti velika prilika da se država nametne kao pomorska sila što automatski jača njen status u međunarodnoj areni.
Etnička, religijska i kulturna raznolikost
Budući da je dužina teritorija od krajnje zapadne od krajnje istočne točke veća od 5 tisuća kilometara (što je udaljenost veća od udaljenosti između Lisabona i Moskve), država je bogata etničkim, religijskim i kulturnim raznolikostima. Malo je stranaca koji su posjetili bilo koji dio golemog arhipelaga osim Balija, jednog od najpopularnijih svjetskih turističkih odredišta.
Prijestolnica Jakarta je ogromni razgranati grad koji je dom za 10 milijuna ljudi i trpi od užasnih prometnih gužvi. U središnjem dijelu Jave nalazi se Borobudur, najveći budistički hram na svijetu, smješten u ruralnom području.
Indonezija je izuzetno raznolika država: ima 1.300 etničkih skupina koje govore 700 jezika. Iako gotovo 90% Indonežana čine muslimani, nacija također ima 245 domaćih religija. Ipak, država je sekularna. Uz nekoliko iznimaka kao što je odcjepljenje Istočnog Timora, Indonezija je ostala jedinstvena država otkako se oslobodila nizozemske vladavine nakon Drugog svjetskog rata.
Živahna privreda
Iako se u Indoneziji nije dogodilo ekonomsko čudo poput nekih drugih azijskih zemalja kao što su Južna Koreja, Japan, Singapur, desetljećima je bilježen stabilan privredni rast. U proteklom desetljeću indonezijskaprivreda rasla je brže od bilo kojedruge privrede, s više od bilion dolara, osim Kine i Indije. Zemlja nije više siromašna.
S BDP-om per capita s oko 5.000 USD, trenutno udovoljava statusu zemlje s višim srednjim dohotkom prema kriterijima Svjetske banke. Nominalni BDP prema procjenama 2023. iznosi 1,39 biliona $ što je 16. mjestu na svijetu, dok je prema BDP-u PKM Indonezija na 7. mjestu s iznosom od 4,39 biliona.
BDP je sastavljen od usluga (45,4%), industrije (41%) i poljoprivrede (13,7%). Osim nikla i kobalta, najviše se izvoze ugljen, palmino ulje, prirodni plin, legure željeza, nehrđajući čelik, kemijski proizvodi, tekstil, automobili i sl. Indonežani najviše uvoze naftu, strojeve, dijelove za vozila, telefone, industrijsku opremu, čelik, elektroniku, itd.
Najviše se uvozi iz Kine, država ASEAN-a, Japana, EU, Južne Koreje dok su glavni izvozni partneri Kina, ASEAN, SAD, EU i Japan. Javni dug iznosi 40-ak posto BDP-a. Oko 9% stanovništva živi ispod razine siromaštva, a stopa nezaposlenosti je ispod 4%. Rastući prosperitet Indonezije vidljiv je u Jakarti, gradu nebodera. Naravno, na selu je i dalje stanovništvo siromaštvo.
Pokret nesvrstanih
Velika populacija, strateški položaj i rastući prosperitet daju uvjete za regionalni pa čak i globalni utjecaj Indonezije. Odnosno, Indonezija sigurno može postati važna regionalna a možda i globalna sila. Regionalna sila već je u određenom stupnju. Tokom 1950-ih, osnivač Indonezije, Sukarno, učinio je zemlju stupom Pokreta nesvrstanih sastavljenog od zemalja koje su odbile svrstati se u Zapadni ili Istočni tabor u Hladnom ratu. Nakon traume kolonijalizacije koju su najprije proveli Nizozemci, a zatim Japanci, većina Indonežana odlučila je da će se držati podalje od velikih sila.
Godine 1955. javanski grad Bandung bio je domaćin konferencije 29 azijskih i afričkih država i postao jedno od mjesta gdje se utemeljivao Pokret nesvrstanih. Države Trećeg svijeta usuglasile su se oko deset načela, uključujući obvezu da se suzdrže od služenja vodećim globalnim silama i želju da se međunarodni sporovi rješavaju mirnim i diplomatskim putom. Od tada je Indonezija uglavnom uspjela ljubomorno održati svoju nezavisnost kroz Pokret nesvrstanih i druge organizacije poput ASEAN-a i Organizacije islamske suradnje.
Višedimenzionalna vanjska politika
Danas, kao i većina drugih azijskih država, Indonezija se pokušava pozicionirati između Pekinga i Washingtona. Kina je njen najveći trgovinski partner, ali i najveća sigurnosna prijetnja. Poput drugih država u jugoistočnoj Aziji, Indonezija osporava kinesko svojatanje gotovo cjelokupnog Južnog kineskog mora. U lipnju 2020. Jakarta je odbila ponudu Pekinga da pregovara o morskim granicama i sljedećeg je mjeseca izvela vojnu vježbu u blizini otočja Natuna, blizu voda na koje Kinezi polažu pravo. Kinezi su zahtijevali da Indonežani prestanu eksploatirati naftu i prirodni plin na tom području, ali je indonezijska vlada udvostručila planove za pretvaranje otoka Natuna u specijalnu gospodarsku zonu. Ostaje za vidjeti kako će Kina odgovoriti.
Kao zaštitu od Kineza, Indonežani koriste Amerikance kao vrijedne saveznike koji će zaštititi njihov teritorijalni integritet ako bude potrebno. Zato Jakarta provodi višedimenzionalnu vanjsku politiku laviranja između dvije supersile. Ipak, indonezijsko-kineski odnosi nisu tako loši kad se sagleda šira slika. Ustvari, Kina je 2021. povećala svoja ulaganja u Indoneziju za 11%, postavši drugi najveći strani ulagač odmah iza Singapura. Od kraja pandemije koronavirusa oko 80% cjepiva koje se koristilo u zemlji proizvedeno je u Kini. Istovremeno, Kina ulaže milijarde dolara u infrastrukturne projekte poput nove brze željezničke pruge između Jakarte i Bandunga što je integralni dio kineskog Novog puta svile. Iako odnosi s Kinom nisu blistavi, Peking je dao veliki doprinos indonezijskom gospodarskom razvoju na način na koji SAD to nije učinio.
Između SAD-a i Kine
Ipak, odnosi s SAD-om u uzlaznoj su putanji. Od prosinca 2021. do studenog 2022. Indonezija je predsjedala G20 skupinom 20 najrazvijenijih svjetskih gospodarstava. U tu čast u prosincu 2021. američki državni tajnik Antony Blinken je posjetio Jakartu kako bi podržao američko-indonezijsku suradnju. Tom prilikom je indonezijska ministrica vanjskih poslova Retno Marsudi istaknula zajedničku vrijednost demokratije dviju nacija zajedno s kontinuiranom sigurnosnom i gospodarskom suradnjom. Indonezijska vojska se u avgustu 2022. pridružila vojnoj vježbi Super Garuda Shield koju su predvodile SAD i uključila je 5.000 vojnika iz 14 zemalja.
Bidenova administracija svjesna je važnosti Indonezije i radi na uspostavi što boljih odnosa. I Biden i ministar obrane Lloyd Austin posjetili su zemlju u studenom 2022. na važnom summitu G20 na Baliju. Ondje se razgovaralo o ratu u Ukrajini, odnosima SAD-a i Kine te zelenoj tranziciji indonezijskog gospodarstva kao dio napora da se postigne održivi razvoj planeta i bori protiv klimatskih promjena. Održavanje summita pokazatelj je sve veće važnosti koji Indonezija uživa u svijetu.
Što se tiče bilateralnih odnosa, Amerikanci žele proširiti saradnju na sve oblasti, od borbe protiv terorizma preko pomorske sigurnosti do zelene energije i kibernetičke sigurnosti.
Iako se Indonezija ne želi pridružiti savezima za obuzdavanje Kine kao što je QUAD, blisko surađuje s Washingtonom na drugim prioritetima, poput obnove demokratije u Mjanmaru.
Amerika je od mnogih omražena u Indoneziji jer je podržavala autoritarni režim diktatora Suharta koji je odgovoran za smrt stotina tisuća osoba. Ipak, Indonežani od Amerikanaca najviše vole Baracka Obamu jer je dio djetinjstva proveo u Jakarti. Iako Indonežani nisu zaljubljeni u Sjedinjene Države, teško je reći da su obožavatelji Kine. Lokalnim Kinezima se često zamjera da su bogatiji od ostalih građana, kineski komunistički sustav je svetogrđe za pobožne muslimane koji čine većinu stanovništva, a Indonežani Kinezima zamjeravaju loše tretiranje muslimana Ujgura.
Klimatske promjene, Nusantara i održivi razvoj
Razvedena obala i milijuni stanovnika koji žive na niskoj nadmorskoj visini tik iznad razine mora svrstavaju Indoneziju među najugroženije zemlje zbog porasta razine mora. Također je osjetljiva na druge nedaće kao što su požari, klizišta, oluje i suše koje uništavaju infrastrukturu i degradiraju šumske i obalne ekosustave, dovodeći do gubitka života, imovine, ekosustava i sredstava za život.
Dok se Indonežani nose s teretom klimatskih promjena, planira se promjena glavnog grada. Vlada namjerava 17. kolovoza 2024. (Dan neovisnosti) premjestiti svoj glavni grad iz Jakarte u novi grad pod imenom Nusantara, na istočnoj obali Bornea, u projektu vrijednom 35 milijardi dolara. Velik dio tog troška snosit će javno-privatna partnerstva i inozemni investitori. Obližnje planirano zeleno industrijsko područje već uglavnom financiraju kineski i emiratski investitori. Grad je konstruiran da bude primjer urbane održivosti i da se zaštite okolne kalimantanske šume. Cilj je da se 80% urbane mobilnosti postiže javnim prijevozom, vožnjom bicikla ili hodanjem te da se cjelokupna energija koristi iz obnovljivih izvora. 10% područja grada namijenjeno je proizvodnji hrane. Nusantara je ideja aktuelnog predsjednika Joko Widoda. Iako je zemlja još uvijek u velikoj mjeri ovisna o ugljenu, projekt Nusantara i uspostavljanje ciljeva smanjenja emisija sugeriraju da je vlada prepoznala potrebu za promjenama.
Indonezija se mora uhvatiti ozbiljnije u rješavanje problema neodrživog razvoja kao što su ilegalno krčenje šuma, pretjerano iskorištavanje morskih resursa, ubrzana urbanizacija i prenapučenost, onečišćenje zraka, prometna zagušenost, loše gospodarenje otpadom i otpadnim vodama.
Kako bi bila snažan regionalni čimbenik u južnoj i jugoistočnoj Aziji te Aziji općenito, trebat će se indonezijska vlada promptno rješavati navedene probleme. Indonezija dobiva veću pozornost međunarodne javnosti jer je prošle godine predsjedala G20, a ove godine predsjeda ASEAN-om i ima veliku važnost u drugim multilateralnim organizacijama.
U svakom slučaju, Indonezija će imati veliku ulogu u određivanju budućnosti Azije. Činjenica da se svrstava u grupu MINT država (tu su još Meksiko, Nigerija i Turska) koje će se rapidno razvijati u budućnosti dovoljno govori koliko su grandiozni demografski, geografski i ekonomski potencijali nacije.
(TBT, GEOPOLITIKA NEWS)