Sedmi History Fest otvoren je jučer u Sarajevu i trajet će do 10. juna. Osnovna tema je “Država, nacija i evropske integracije, Bosna i Hercegovina i jugoistočna Evropa 1943-2023”. Osnivač History Festa, akademik Husnija Kamberović govorio je o sinoćnjem panelu “Bošnjački sabor 1993. i identitet Bošnjaka”.
Kaže kako je panel izazvao reakcije ali da nema tabu tema o kojima “ne smijemo pričati, ali pristup mora biti zasnovan na činjenicama. U historiografiji nije sve crno-bijelo. Mi svakoj temi pristupamo na jednak način. Za nas su sve teme ozbiljne i trudimo se da o svim temama razgovaramo na ozbiljan način”, kaže Kamberović.
Istakao je kako postoji veliki broj ljudi koji ne razumije kontekst u kojem se to dešava.
“Zaboravljaju da se to desilo 1993., a ne danas. Historičari se razlikuju od politologa koji gledaju to iz današnje perspektive. Moramo znati kontekst u kojem se to dešava, rat, sukobi u BiH. Na vrhuncu je sukob Armije RBiH i HVO-a, pa međunarodna zajednica, Tuđman – Milošević i cjelovitost identiteta BiH. 1993. u ljeto je nepovoljna vojnička situacija za ARBiH, pojavljue se sukob sa Fikretom Abdićem. Imamo i Vance – Owenov plan, pa onda i Owen – Stoltenberg mirovni plan i prijedlog podjele BiH na tri republike. Na Bošnjačkom saboru su bile inteluaktuelne i političke skupine Bošnjaka, pa kulturne institucije Preporod, Merhamet. To je pitanje odnosa intelektualaca i politike i kako one koriste intelektualce da bi te skupine poslužile kao pokriće za druge političke odluke”, objašnjava Kamberović.
Dodaje kako je na kraju Owen – Stoltenberg plan odbačen i kako je bilo onih koji zu zagovarali podjelu BiH i stvaranje Bosanske Republike u kojoj bi živjeli muslimani.
“Bilo je onih koji su mislili da to treba prihvatiti i onih da je zrelo vrijeme da Bošnjaci dobiju nacionalnu državu koja bi se zvala Bosanska Republika. Bila je ideja da se država podijeli u tri republike i to je bio prijedlog Evropske zajednice. Bilo je i onih koji su zastupali tezu da treba prihvatiti etničku podjelu BiH. Sinoć je o tome govorio profesor Šaćir Filandra koji je imenovao pojedince, naprimjer Harisa Silajdžića koji je bio za stvaranje Bošnjačke države. Ipak, Sabor to nije prihvatio. Odnos prema Stoltenbergovom planu i Vens – Ovenovom su bili takvi da su sve tri sukobljene strane to odbijale i pokušali za takvu odluku okriviti drugu stranu”, kaže profesor i pita se:
“Ako su tad bili hrabri da odbiju taj plan, iako u nepovoljnoj vojničkoj situacija, kako niste bili hrabri 1995. da Dejtonski sporazum, u dosta povoljnijoj situaciji, spriječi podjelu BiH”.
“Alija Izetbegović je bio spreman na podjelu BiH”
Kaže kako je profesor Šaćir Filandra sinoć, osim Harisa Siladžića koji je podržavao podjelu, spomenuo i one koji su bili protiv tog rješenja.
“Muhameda Filipovića i Rusmira Mahmutčehajića. Važna ličnost je bio i Nijaz Duraković kao član Predsjedništva RBiH. Profesor Mirko Pejanović je govorio kako su nakon toga došle na dnevni red na Predsjedništvo RBiH i kako je u razgovorima pred početak sjednice donijeta odluka da se da konačan odgovor međunarodnoj zajednici. Kada je Haris Siladžić nudio i tražio da se stvavi na dnevni red i konačna podjela, Alija Izetbegović je dozvolio raspravu, ali su druge strane i ljevičari u Predsjedništvu RBiH odbacili to.
Izetbegović je u to vrijeme puno lavirao i tražio izlaz. Mislim da bio spreman na etničku podjelu, ali je bio svjestan odnosa snaga u Predsjedništu RBiH i to ga je lomilo. Imajući u vidu što je govorio godinu dana ranije na sjednici Skuštine RBiH gdje vjerno dočarava sukob dva nacionalizma i kaže “došlo je vrijeme izgleda da se mi moramo sada podijeliti. Možda će neke buduće generacije izgraditi neku novu Bosnu, ali je došlo vrjeme da se moramo podijeliti.” Evropska zajednica je pokušavala sačuvati taj okvir kao uniju, ali sa tri etničke republike. Profesor Ivo Komšić je u svom dnevniku zapisao da je tad postignut sporazum da tri republike mogu izaći iz te unije. Planirana je Unija BiH koju čine Srpska, Hrvatska i Bosanska republika. Onda se prihvata i nacionalni koncept da su muslimani Bošnjaci, jer se vjerovalo da to ime neće biti prihvatljivo u Evropskoj zajednici kao stvaranje muslimanske države u Evropi”, zaključuje Kamberović.
Ako Kamberović samo na osnovu naprijed iznesenih informacij ,teza i argumenata zasniva svoj uobijiti spin „da je Alija izetbegović bio voljan podjeliti državu“, onda polemika s njim nema smisla. Jer šačica ljevičara na čije se stavove poziva Kamberović, sve da je i hjtela nije mogla spriječiti Izetbegovića u tom njegovom naumu. Jer on je u tim vremenima, o kojima govori Kamberović, bio na vrhuncu svoje moći, kada je kontrolirao Armiju Bosne i Hercegovine, policiju, a preko daleko najmoćnije stranke (SDA) i sve ostale državne intitucije. Dok su spomenuti ljevičari imali neke svoje stranke, koje su propale, bili predstavnici nekih kulturnih institucija, koje su nestale, te i sami završili na javnoj sceni kao usmaljeni kritizeri i nihilisti.
Tako da je mnogo lakše braniti tezu da je demokratičnost Alije Izetbegovića, koji je tolerirao svojim neistomišljenicima i oponentima takvo ponašanje, te ih uprkos tome uvažavao toliko da je rezgovorao sa njima i omogučavao im da javno iznose svoja stajališta koja su suprotna njegovim, služi sarajevskim intelektualnim pripuzima, poput Kamberovića i Filandre, da mu na osnovu toga imputiraju gnusne neistine!
(TBT, R. I.)
