Smještena deceniju nakon Arapskog proljeća, Harka (ili Harqah, doslovno “spaljivanje” na arapskom) prikazuje želju Alija (kojeg glumi francusko-tuniska zvijezda Adam Bessa) da emigrira iz Tunisa u Evropu.
Naslov filma također odražava bijes i očaj koji se nagomilavaju i gutaju Alija poput vatre, zbog njegove goruće želje za boljim životom za sebe i svoju sestru, te rizike koje preuzima u tom procesu, kao da se igra vatrom.
A tu je i spaljivanje nada i snova o ustancima 2011. godine. Konačno, tu je Alijevo samospaljivanje, kao rekreacija očajničkog čina Mohameda Bouazizija, koji je 2010. godine pokrenuo ustanak u Tunisu i, mjesec dana kasnije, u Egiptu.
Harka je naglašena slušnim, vizuelnim i narativnim znakovima koji nas podsjećaju na ustanke.
Bouazizi je bio 26-godišnji ulični prodavac. Nakon njegovog sudbonosnog čina, vlada Tunisa je rigorozno provodila zakone koji zabranjuju prodaju benzina bez dozvole. Iz ove zabrane nastalo je crno tržište krijumčarenog goriva, a organi za provođenje zakona u Harki svakodnevno hapsi reketare benzina.
Ali, ambiciozan i tvrdoglav, ali sa malo obrazovanja i bez sreće, postaje krijumčar jedne od mreža za krijumčarenje benzina.
Njegova borba tako postaje mikrokosmos društvenih borbi Tunišana nakon nade iz 2011. Snimanje je zapravo prekinuto realnim protestima koji su odgovorili na diktaturu Kaisa Saieda. Snimci ovih demonstracija na kraju su postali dio filma, dodajući oštar, realističan i zlokobni efekat.
Alijeva vatra
Bessa blista u svom portretu čovjeka koji gori od frustracije, ljutnje, nade i očaja.
Glumcu odgovara vješto korištenje središnjeg motiva filma. Vatra je prisutna u novinskim izvještajima koji se stalno opominju na Bouazizijevu žrtvu, kao i u verbalnim naznakama koji se odnose na Alija – koji je “želio da sagori”, pozivajući se na njegovu želju da emigrira – i koji nagovještavaju tragični kraj filma.
Prisutan je i kroz polijevanje benzina, do te mjere da njegova sestra može osjetiti miris na Aliju, kao da označava da ga zbog statusa radničke klase tjera da na svom tijelu i u svom mirisu nosi materijal vlastitog spaljivanja.
Motiv vidimo u Alijevom lančanom pušenju i u dimu koji uokviruje njegovo tijelo u ranim scenama filma. Tu je i u njegovoj nezapaljenoj cigareti dok stoji ispred zgrade općine, gdje ga uposlenik upozorava da je zabranjeno pušiti – na istom mjestu će se Ali kasnije zapaliti.
Ovo nagomilavanje vatre u prvi plan stavlja narativ društva i protagonista na ivici implozije.
Nakon očeve smrti, Ali se vraća u svoju porodičnu kuću, samo da bi otkrio da će je banka zaplijeniti kako bi isplatila očeve dugove.
Očajnički tražeći brzo rješenje, Ali ulazi dublje u crno tržište benzina i postaje krijumčar. To mu omogućava da zaradi dodatni novac, ali ne dovoljno da spasi kuću.
Alijev očaj eskalira. Kao i njegov bijes: na banku; na svog šefa, koji odbija da mu isplati iznos koji su dogovorili; na policiju i mito koje uzimaju; kod vlasti koje zatvaraju legalne mogućnosti i guraju ga u ilegalne aktivnosti gdje su ljudi poput njega nezaštićeni; i na sebe, jer nije u stanju zaštiti svoje sestre.
Radnička priča?
Iako se film ne može jednostavno svrstati u radničku kinematografiju – to je ipak komercijalni film namijenjen prvenstveno relativno buržoaskoj međunarodnoj publici i međunarodnim festivalima – nije ni buržoaski.
Jasno se usredsređuje na perspektivu urbanih, siromašnih koji se bore, i uspješno nameće ovo gledište, umjesto da ga zagovara. Gledalac se podstiče na empatiju sa Alijem, ali Ali nije prilagođen očima buržoazije.
Mogli bismo saosjećati s njegovom upornošću u suočavanju s nevoljama i opasnostima, ali film se ne bavi time da Alija učini simpatičnim. Ponekad se čini kao da se ni on ne može nositi sam sa sobom, ili da se nosi sa svojim postojanjem kao teretom sebi i drugima.
Naracija filma, kroz glas Alijeve mlađe sestre Alysse (Salima Maatoug), dodaje element mitologizma Alijevim potragama. Ovo ne samo da pozicionira delinkventa koji se bori kao (skoro) mitološkog heroja, već nas tjera da saosjećamo s junakom dok se spušta u svijet krijumčarenja i neuspjeha.
Iskupljujuća kvaliteta ne leži u Alijevim vlastitim trijumfima, već u smislu da on sebe gura do svojih granica zbog svojih sestara. Ovo se suprotstavlja ideologiji individualizma i individualnog uspjeha, koju promovira Hollywood i koju prihvaća mainstream publika.
Konačna uzaludnost
Harki je možda bilo potrebno još nekoliko detalja da produži radnju. Izbijanje protagonista u samozapaljivi bijes, iako je razumljivo i nagoviješteno kroz reference Bouazizija, osjećalo se požurivanjem, sadržano u nekoliko minuta pred kraj filma.
Ili je možda ovo poenta: da se Alijeva vatra može osjetiti dok se nagomilavala, ali svjedočiti samo u trenutku njene erupcije.
https://www.youtube.com/watch?v=FJYakUdCRjU
Možemo se zapitati i zašto se Ali ubio u trenutku kada se činilo da je pronašao rješenje, iako privremeno, za probleme svojih sestara – porodica je našla privremeno boravište i Ali je mogao da da svojim sestrama novac koji je u početku pokušavao uštedjeti da spasi kuću.
Ali možda je Ali, koji je bio samoubilački nastrojen tokom filma, odlučio da ode u trenutku kada su njegove sestre imale sredstva da se snađu dok ne shvate kako da prežive bez njega.
Smišljena odluka da sebe i druge poštedi svog postojanja ili obična erupcija ludila? Film ostavlja pitanje bez odgovora, a time i pitanje da li je Alijeva žrtva bila čin individualnog očaja ili političkog protesta.
Samospaljivanje, ipak, briše granice između ličnog i političkog. Tijelo koje je društveno-politički kontrolirano i izgladnjelo je tijelo koje eruptira u znak protesta. Bez obzira na Alijeve namjere, ne postoji linija koja razdvaja društvena i individualna tijela.
Ali tu leži glavna tragedija filma. Dok je Bouazizijev čin inspirirao ustanak ne samo u Tunisu već i u Egiptu i širom arapskog svijeta, Alijeva žrtva ne inspirira ništa. U posljednjoj sceni, ljudi ravnodušno prolaze pored njega dok mu tijelo gori.
Ali je možda ponovio scenu koja je izazvala proteste 2010-2011, i možda je bio inspiriran istim bijesom i frustracijama koje su pokretale Bouazizija, ali nikakva revolucija nije na vidiku.
(TBT, MEE,Autor: Ahmed D Dardir)
