Piše: Izzy Finkel, thebosniatimes.ba
Za 12 godina koliko je Kemal Kilicdaroglu lider glavne turske opozicione stranke, Republikanske narodne partije (Cumhuriyet Halk Partisi, CHP), u Velikoj Britaniji su se promjenila 3 lidera opozicije i 5 premijera. Turski opozicioni birači su nekoliko puta bili na pragu uspjeha, ali nikada nisu uspjeli poraziti Erdogana. Opozicija je imala dobre argumente za uvjerenje da će konačno prekinuti 21-ogodišnji niz poraza. U Turskoj je došlo do naglog pogoršanja ekonomske krize, prije svega zbog ekscentričnih poteza predsjednika. Kilicdaroglu se nametnuo kao kandidat koji će oisgurati oporavak turske ekonomije. Sa svoje 74 godine on ima ideje mladoga Friedricha Hayeka. Uz inflaciju od 50 odsto njegova popularnost naglo je rasla.
Pomoglo je i to što je iza njega stala većina opozicionih partija. U atmosferi straha poslije neuspjelog državnog udara 2016, Erdogan je izjednačio svoje protivnike sa izdajnicima Turske i glatko dobio referendum 2017. o prelasku na predsjednički sistem. Plakati opozicije u referendumskoj kampanji nisu prikazivali nikoga poznatog biračkom tijelu, već dobroćudno lice učenice preuzeto sa foto platforme za 49 dolara. Ovog puta opozicija je pokazala lica svojih predstavnika, nudeći kao protivotrov Erdoganovom samodržavlju blistavi trijumvirat Kilicdaroglua i popularnih gradonačelnika Ankare i Istanbula.
Okupljajući stranke desno i lijevo od vladajuće AKP, kao i visokoprofilne prebjege iz njenih redova, opoziciona koalicija ima ponešto za svakoga ko želi promjene. Ali previše turskih građana ih nije željelo. Parlamentarni izbori su završeni pobjedom bloka pod vođstvom AKP-a, a predsjednički ulaze u drugi krug u nedjelju 28. maja. Erdogan je dobio 49,5 odsto naspram Kiličdarogluovih 44,9. Čak i da Kilicdaroglu pobjedi u nedelju, uz AKP-ovu većinu u parlamentu ruke bi mu bile vezane. Trenutno izgleda da će ova neprijatna situacija biti izbjegnuta – jer će Erdogan ostati predsjednik.
Komentatori koji su do nedavno bili uvjereni u smjenu vlasti sada se kolebaju. Vlada je demontirala nezavisne medije. U kriznim vremenima ljudi se priklanjaju moćniku, zanemarujući njegovo saučesništvo u nevolji koja ih je zadesila. Sve ono zadivljujuće u Kilicdarogluovoj kampanji sada se pokazuje kao slabost: suviše je blag, suviše čestit, suviše Alevit. Unutar opozicionog bloka ponovo se otvorila debata o tome da li je on bio pravi kandidat. To ne obećava ništa dobro. Uoči prvog kruga glasanja, na istanbulskom prometnom polazištu za trajekte koji saobraćaju Bosforom, sve stranke su podigle šarene šatore sa volonterima koji su djelili letke putnicima. Dva dana nakon glasanja ovaj prostor je vraćen na fabričko podešavanje: jedan šator i lice jednog čovjeka, Erdogana.
U drugom krugu Kilicdaroglu ciljat će na 5 odsto birača koji su glasali za ultranacionalističkog trećeg kandidata (Sinana Ogana, koji se priklonio Erdoganu), a da ne ugrozi svoj neformalni savez sa pretežno kurdskom strankom ljevice. Kilicdaroglu je najveći dio glasova osvojio ne od sekularne baze svoje stranke, već u kurdskim provincijama. U njegovom prvom dužem obraćanju poslije prvog kruga bilo je jasno da je u teškoj poziciji. Naglasio je sigurnost granica, što je bilo podsjećanje na njegovo obećanje da će protjerati milione sirijskih izbjeglica. Nestao je neformalni simbol opozicije, srce koje formiraju spojene šake.
Posmatrači izbore u Turskoj obično ocjenjuju kao „slobodne i nefer“. Ali sada je prvi dio ove procjene doveden u pitanje. Bilo je prijava nepravilnosti (mnogo). Bilo je i dokaza o tome (mnogo). Dva dana nakon izbora ispostavilo se da su neki brojevi unijeti u kolone pogrešnih stranaka. Jedan od Kilicdarogluovih zamjenika rekao je da je stranka uložila prigovore na hiljadama izbornih mjesta širom zemlje i da će se boriti za svaki glas, ali je priznao da čak i ako sve žalbe budu prihvaćene, to neće promjeniti rezultat. Prigovori neće imati presudnu ulogu u drugom krugu. Brojevi gube na značaju uz takav pad morala izazivača.
Bar je odziv birača bio veliki, tješe se na Twitteru salonski teoretičari: izlaznost od 89 odsto je zaista među najvišima na svijetu. Ali to se može tumačiti i na drugi način: u zemlji u kojoj je vlast toliko centralizirana ulozi na izborima su previsoki. Kada stranka na vlasti sprovodi čistke u formalno nezavisnim državnim službama, ignorira odluke regulatornih tijela i postavlja sudije koje pod providnim izgovorima zatvaraju opozicionare, izbori mogu biti značajni iz pogrešnih razloga. Ne bi trebalo da su toliko presudni.
(TBT, London Review of Books)
