Piše: Kenan Malik, thebosniatimes.ba
Veliki američki erudita Benjamin Franklin zabrinuo se 1751. zbog malog broja „čisto bijelih ljudi na svijetu“. Kako je pisao, „čitava Afrika je crna ili smeđa. Azija je uglavnom smeđa… A u Evropi, za Špance, Italijane, Francuze, Ruse i Šveđane uglavnom bismo rekli da su tamne puti, kao i za Njemce… Saksonci i Englezi čine glavni korpus bijelih ljudi na zemljinom šaru.“
Možda se pitanje „ko je bijel?“ nama čini samorazumljivim, ali je tokom protekla tri stoljeća izazivalo žestoke rasprave. U to vriijeme mnoge grupe koje mi danas smatramo bijelima definitivno ne bi bile tako opisane, od Iraca, preko Slovena i Italijana do Jevreja. Bio je potreban dug proces društvenih pregovora i sporova prije nego što su i oni primljeni u klub bjelaca.
Granice među rasama su i dalje sporne. Najnoviju kontroverzu oko pitanja „ko je bijel?“ pokrenula je odluka Netflixa da glavnu ulogu u svojoj novoj dramskoj seriji Kraljica Kleopatra dodjeli crnoj glumici Adeli James.
Kao i u mnogim sličnim raspravama, sporna pitanja opterećena su slojevima mitova i ideologije. Značajan dio ove kontroverze proizlazi iz želje da se savremene predstave o rasi i identitetu, bijeloj i crnoj puti, nametnu drevnom svijetu koji je veoma različito mislio o tim stvarima. Čak i identiteti kao što su egipatski, grčki, makedonski i afrički danas imaju znatno drugačije konotacije nego prije dva milenijuma.
Rođena u Aleksandriji 69. godine prije naše ere Kleopatra VII, posljednja kraljica helenističke dinastije Ptolemeida, bila je egipatska vladarka makedonskog porijekla, a vjerovatno i persijskog i crnog afričkog, mada se to temeljno osporava. Međutim,Jame u ulozi Kleopatre ima veze sa savremenim senzibilitetom koliko i sa historijskim činjenicama. „Ne viđamo često priče o crnim kraljicama“, primjetila je Jada Pinkett Smith, izvršna producentkinja serije. „To je bilo veoma važno za mene i moju ćerku; vrijeme je da moja zajednica vidi takve priče.“
Ideja da je Kleopatra bila crna žena ima dugu povijest u afroameričkoj misli, posebno u okvirima crnih nacionalističkih i afrocentrističkih pokreta. Odatle tvrdnje da je Egipat crna nacija iz koje je antička Grčka krala kulturu i ideje. Porobljenim i potlačenim ljudima u rasističkom svijetu, koji je smatrao da njihov kontinent nema svoju historiju, pomisao da su Egipat i Kleopatra bili crni često je bila neodoljivo privlačna.
Kada je 1987. objavljen prvi tom Crne Atine Martina Bernala, britanskog stručnjaka za kinesku političku historiju, ova rasprava ušla je i u akademsku i u širu javnu svijest. Bernal je tvrdio da je veliki dio grčke klasične kulture ukorenjen u kulturi starog Egipta, te da je ova veza izbrisana tokom uspona evrocentričnih stavova u 18. stoljeću. Mnoge njegove tvrdnje su kasnije opovrgnute.
U novije vrijeme, klasičarka Shelley Haley tvrdi da, mada je anahrono zamišljati da su drevni ljudi shvatali rasu isto kao mi, moderni senzibiliteti mogu biti korisni u oblikovanju načina na koji doživljavamo Kleopatru. „Moja baka je bila bijela“, piše Haley, „imala je ravnu crnu kosu i nos nalik njenoj starosjedilačkoj baki Onondagan, ali je smatrana obojenom zbog pravila jedne kapi – ako imamo jednog crnog pretka, onda smo i mi crni“. Slično tome, Kleopatra je nesumnjivo bila „proizvod mješanja rasa, pa kako onda nije bila crna“? Haley dodaje i da je „ Kleopatra reagirala na ugnjetavanje i eksploataciju onako kako bi to učinila crna žena. Stoga je prihvatamo kao svoju sestru.“
Ovdje imamo primjer historije kao alegorije, gdje se prošlost vidi prvenstveno kao resurs za zadovoljenje društvenih i psiholoških potreba sadašnjice. Ovaj pristup takođe odaje visok stepen savremene konfuzije oko rase, koja dovodi do toga da se sada crni naučnici i aktivisti povinuju pravilu jedne kapi, koje su rasisti svojevremeno nametnuli zbog očuvanje čistote bijele rase.
Ako je projekcija Kleopatre kao crne žene ukorjenjena u mitu i željama crnih ljudi, predstave o njoj kao bijeloj podjednako se uklapaju u rasne fabule. Kleopatra je bila egipatska kraljica makedonskog porijekla, ali to je ne čini bijelom. Naš pogled na nju je proizvod modernih ideja o rasi.
Antika je svakako djelila čovječanstvo na različite grupe i poznavala razlike u boji kože. Ali ljudi nisu bili kategorizirani u rasnim okvirima kao u naše vrijeme, niti su ljudskim razlikama bila pripisivana ista društvena značenja. Bilo da govorimo o Kleopatri ili Aristotelu, prikazati ih kao bijele znači projektirati savremeni rasni senzibilitet na prošlost.
Čak i u modernom svijetu većina euroameričkih mislilaca, kao što je Benjamin Franklin, sve do 20. stoljeća ne bi vidjela nekog Egipćanina, Makedonca ili Grka svog vremena kao bijelog. S druge strane, antička Grčka je prihvaćena kao izvor zapadne intelektualne i umjetničke tradicije, pa dok moderni Grci nisu nužno bijeli, stari Grci to jesu. Historija rase je puna takvih apsurdnih protivrječnosti.
U samom Egiptu, mnoge je sablaznila odluka da se Kleopatra prikaže kao crna, jer je to „falsificiranje činjenica“ i „brisanje egipatskog identiteta“. Ova reakcija se oslanja na razne teme, od nacionalističke projekcije jedinstvenog egipatskog identiteta do elemenata anticrnačkog rasizma i želje da se arapski svijet razlikuje od podsaharske Afrike, što je kategorija koja se pojavila tek u 20. stoljeću. Ne prihvataju svi Egipćani takve stavove, naravno, ali kontroverza o Kleopatri ima posebnu težinu.
Nema problema da Kleopatru glumi crna žena, ali problematične su reakcije na to. Adele James nije ni manje ni više autentična Kleopatra nego što je to bila Elizabeth Taylor. Antički tekstovi o Kleopatri ne razmatraju njen identitet na način na koji to mi opsesivno činimo.
Kome god da se dodjeli uloga Kleopatre, to je odluka oblikovana trenutnim političkim željama i fantazijama. Pitanje da li je Kleopatra bila crna ili bijela i naši odgovori na njega govore nam mnogo više o nama samima, o našem svijetu i konfuziji koja vlada u našem shvatanju rase i identiteta, nego o Kleopatri i svijetu u kome je živjela.
(TBT, The Guardian)
