Piše: Steven A. Cook, thebosniatimes.ba
Tokom prošle godine saudijski zvaničnici i njihovi glasnogovornici predstavljali su svoju zemlju kao centralnu za globalnu ekonomiju, geopolitičku moć, dinamika i neprikosnovenog lidera Bliskog istoka. Odgovor unutar američke vanjskopolitičke zajednice, posebno među analitičarima Bliskog istoka, bio je opće kolektivno okretanje glave.
Saudijci su svakako puni prihoda od nafte i postali su izvor ulaganja za globalnu poslovnu zajednicu. Tokom 2022. godine, svjetski lideri išli su na vrata prijestolonasljedniku Mohammedu bin Salmanu u potrazi za svime, od ugovora o oružju i zamjene valuta do povećanja proizvodnje nafte.
Ali to je bio rezultat sretnih okolnosti za Saudijce; nisu time pokazali posebnu mudrost niti političku procjenu. Bili su u geopolitičkom ekvivalentu da su na pravom mjestu u pravo vrijeme, izvukli korist od okončanja karantina zbog COVID-19 i ruske invazije na Ukrajinu, koja je izazvala uzastopne šokove na globalna energetska tržišta.
Takođe, saudijsko hvalisanje se činilo neumjesnim. Zemlja je ipak bila razvučena širom regiona. Nesposobni da se izvuku iz svoje jemenske nesreće, Saudijci su tražili pomoć od Teherana – čija su cijena bili Liban i Sirija, gdje su Iranci sada slobodni da pojačaju svoj već značajan utjecaj.
Zaista, ako zemlja može napredovati, kraljevstvo to postiže. Nedavna Gallupova anketa među ljudima u 13 većinski muslimanskih zemalja pokazala je da je Saudijska Arabija daleko popularnija od Irana. Samo su Turci i, u manjoj mjeri, Palestinci bili ambivalentni, iako su čak i među te dvije grupe Saudijci bili popularniji od Iranaca.
Naravno, teško je ne povjerovati da je Gallup pristrasan. Iran je nisko rangiran u odnosu na većinu zemalja da bi se po njemu moglosuditi. Ima hegemonističke ambicije u svom regionu i odgovoran je za prolijevanje velike količine krvi. Koliko god se trudila, iranska vlada nema mnogo dobrih medija nigdje na Bliskom istoku osim u Siriji, dijelovima Libana i možda Gaze.
Čak i uzimajući u obzir sve iranske deficite, čini se da je popularnost Saudijske Arabije autentična. Prema uglednom arapskom barometru, u Jordanu, Saudijska Arabija je na drugom mjestu nakon Turske. Skoro polovina Tunižana pozitivno gleda na Saudijsku Arabiju, zajedno sa Francuskom i Turskom. Iračani favoriziraju Saudijsku Arabiju više od bilo koje zemlje osim Kine, a Mohammed bin Salman je njihov omiljeni lider odmah nakon predsjednika Ujedinjenih Arapskih Emirata Mohammeda bin Zayeda.
Ovakvi podaci toliko su u suprotnosti s načinom na koji mnoge zapadne elite gledaju na Saudijsku Arabiju da postavlja važno pitanje: Zašto je Saudijska Arabija tako popularna na Bliskom istoku?
Ankete ne govore analitičarima ništa o tome zašto se ljudi u regionu dive Saudijcima, ali postoje naznake iz prilične količine anegdotalnih dokaza da se unutrašnja i vanjska politika princa dopadaju ljudima širom Bliskog istoka. Bliskoistočni sagovornici ukazuju na društvene promjene koje su u toku u Saudijskoj Arabiji, koje su stvarne i važne i koje su pozitivno utjecale na živote mnogih Saudijaca. Ovo je slučaj iako je reforma namtnuta, a sa aktivistima koji traže promjene odozdo se grubo obrčunavaju i društveni je nadzor pojačan.
Ovo ne znači da stanovnici Bliskog istoka nisu svjesni ovih problema, ali sve u svemu, čini se da su zaključili da Saudijci uživaju u svom načinu života. Prema jednom jordanskom izvoru, mladi profesionalci sve više traže prilike u Rijadu, Džedi i Neomu – futurističkom gradu i projektu ljubimca Mohameda bin Salmana koji će zahtijevati vojsku vještih i nekvalificiranih radnika za realizaciju. Za ove Jordance Saudijska Arabija se dovoljno otvorila.
Ovo je možda bila ili nije bila namjera prestolonasljednika, ali to bi zapravo mogla biti skrivena prednost za Saudijce. Dok se zapadnjaci fokusiraju na činjenicu da legije Amerikanaca, Britanaca, Australaca i Evropljana ne bi bile voljne da se presele u kraljevstvo, jer su alkohol i drugi poroci i dalje haram ili zabranjeni, otvorena, ali ne i bahata atmosfera može biti privlačna za život u Saudijska Arabija mladim talentiranim Arapima.
Međutim, popularnost spoljne politike prestolonaslednika možda je još izraženija. S obzirom na loše osmišljenu i izvedenu intervenciju Saudijske Arabije u Jemenu, njenu vodeću ulogu u blokadi Katara, prisilnu ostavku Mohameda bin Salmana libanonskog premijera Saada Haririja (zaista jedna od čudnijih epizoda u analima savremene bliskoistočne politike) i jezivo ubistvo Jamala Khashoggija u Istanbulu, nije iznenađujuće što veliki dio Washingtona smatra 37-godišnjeg prijestolonasljednika nesmotrenim i opasnim.
Ipak, čini se da stanovnici Bliskog istoka imaju drugačiji pogled. Umjesto izvora regionalne nestabilnosti, na Rijad se gleda kao na snagu stabilnosti. Na primjer, značajna ulaganja kraljevstva u Jordan i finansijska pomoć Jordanu pružaju nadu da Rijad može izvući Aman iz dugova i pomoći da se osigura budućnost Jordana.
Međutim, ne radi se samo o pomoći i stabilnosti koju bi ona mogla donijeti. Činjenica da Saudijska Arabija pruža velike količine pomoći jordanskom prijatelju bolja je od pomoći Sjedinjenih Država. Ovakva perspektiva je očigledno raširena, posebno među mladima. Proističe iz dvije ideje koje je svako ko je proveo bilo koje vrijeme na Bliskom istoku u posljednjih pet godina čuo bezbroj puta. Prvo, Arapi bi željeli vidjeti američko “razdruživanje”. Drugo, arapski lideri i njihovi podanici radije bi sami uređivali Bliski istok nego da dozvole Amerikancima, Kinezima ili Rusima da to učine umjesto njih.
Budući da su Sjedinjene Države bile dominantna sila u regionu i zato što su Saudijci suptilno prkosili Sjedinjenim Državama na razne načine, srednji prst Mohammeda bin Salmana prema Washingtonu glanjca imidž Rijada. Na primjer, kada su Saudijci nakon potresa 6. februara odlučili — zbog prigovora SAD-a — poslati pomoć u Alep koji je kontrolirao režim, rečeno mi je da su Sirijci duboko cijenili i prijeko potrebnu pomoć i spremnost Mohammeda bin Salmana da je pridrži Washington u procesu.
Isto je i s nedavnim povratkom Sirije u Arapsku ligu, na čijem su čelu Saudijci. Moj najbolji prijatelj Sirijac, koji je pobjegao iz zemlje 2012.—i koji mrzi sirijskog predsjednika Bashara al-Assada ne samo zbog razaranja koje je počinio općenito, već i zbog krvi rođaka mog prijatelja koji su stradali u njegovim zatvorima—daje Mohammedu bin Salmanu zasluge za udomljavanje Sirije. Po procjeni ove osobe, to je jedini način da se okonča patnja i jedina šansa za obnovu zemlje, za koju će trebati generacije.
Sve u svemu, čini se da, dok Saudijska Arabija vodi vanjsku politiku nezavisnu od Washingtona, ljudi u regiji vide zemlju kao motor prosperiteta i regionalnog stabilizatora. To je gotovo tačna slika u ogledalu kako se kraljevstvo percipira na Zapadu. Trebalo bi da američki zvaničnici i kreatori politike ozbiljno shvate ankete i razloge – koliko god anegdotski zvučali – za popularnost kraljevstva.
Ako će se Washington takmičiti s Pekingom i Moskvom, i ako će se boriti protiv ekstremista, spriječiti širenje nuklearnog oružja i pomoći stanovnicima Bliskog istoka u borbi protiv klimatskih promjena, američki kreatori politike imat će veće šanse za uspjeh ako vide svijet onakvim kakav jeste. A u tom svijetu, Saudijska Arabija je ključni ekonomski igrač, geopolitička sila, dinamična i popularna. Ko bi pomislio?
(TBT,F.P.)