Piše: Gonul Tol, thebosniatimes.ba
Mogu li izbori ukloniti s vlasti autokratu poput turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana? Ako ovo pitanje postavite turskim promatračima u zapadnim prijestolnicama kako biste saznali njihov stav o predstojećim izborima u zemlji, dobit ćete odlučno “ne” od značajnog broja njih. Neki će reći da je Erdogan još uvijek vrlo popularan – ili barem vješt u mobiliziranju svojih sljedbenika. Drugi će tvrditi da izbori nisu bitni u ukorijenjenoj autokratiji koju je izgradio; na ovaj ili onaj način, naći će način da ostane na vlasti. Uzmite zapadnjačku konvencionalnu mudrost o izborima ove nedjelje s rezervom, a evo i zašto.
Erdogan je zaista popularan vođa. Ima negdje između 40 i 45 posto podrške, što nije mali podvig nakon 20 godina na vlasti. Ali nije ni približno popularan kao nekad. Na predsjedničkim izborima 2018. Erdogan je osvojio 52 posto glasova ili oko 26 miliona glasova. Nekoliko mu je faktora tada išlo u prilog. Izbori su održani samo dvije godine nakon neuspjelog državnog udara 2016. i njegovog učinka “okupljanja oko vođe”. Erdogan je bio na visokom valu nacionalizma nakon što se turska vojska umiješala u sirijski građanski rat u borbi protiv sirijskih Kurda. Zemlja nije patila od velike ekonomske krize kao danas. Opozicija je bila podijeljena: supredsjedatelj popularne Narodne demokratske stranke (HDP) Selahattin Demirtas, čelnica stranke Iyi Meral Aksener, kandidat Republikanske narodne stranke (CHP) Muharrem Ince i čelnik stranke Felicity Temel Karamollaoglu kandidirali su se pojedinačno protiv Erdogana na odvojenim izbornim listama. Nacionalistička baza bila je jedinstvenija, s većinom koja je i dalje podržavala Erdogana; nacionalistička otcijepljena stranka Iyi osnovana je prekasno da bi oduzela velik dio glasova.
Brzo naprijed do 2023.
Da bi pobijedio na izborima, Erdogan mora osvojiti više od 26 miliona glasova koje je osigurao 2018. jer je broj birača u Turskoj porastao. Njegov problem je što se suočava s dramatično drugačijim političkim kontekstom koji taj zadatak čini vrlo teškim. Učinak okupljanja oko vođe neuspjelog puča odavno je nestao. Val nacionalizma na kojem je Erdogan nekad jahao vratio se da ga proganja: sada postoji rastuća nacionalistička opozicija Erdoganu, s nekoliko nacionalističkih stranaka koje oduzimaju glasove njegovom krajnje desnom savezniku, Stranci nacionalističkog pokreta (MHP). Turska ekonomija zapala je u veliku krizu, s nevjerovatnom dvoznamenkastom inflacijom i skokom cijena hrane. Što je najvažnije, opozicija je ujedinjenija nego što je ikad bila: šest stranaka okupilo se pod zastavom Nacionalne alijanse i jednim predsjedničkim kandidatom, liderom CHP-a Kemalom Kilicdarogluom, uz dodatnu podršku prokurdskog HDP-a. Sveukupno, Kilicdaroglu ima 50,9 posto glasova, prema posljednjoj anketi.
Skeptici bi mogli reći da bi ovi argumenti i rezultati anketa bili relevantni samo da je Turska demokratija i dodali da Erdogan toliko toga ima za izgubiti da će učiniti sve da osigura pobjedu. Imaju pravo. Lahko je biti ciničan prema izborima u zemlji koju vodi ukorijenjeni autokrat koji je očito manipulirao prethodnim glasovima i odbijao prihvatiti rezultate kad mu nisu išli na ruku. Na parlamentarnim izborima u maju 2015. Erdoganova vladajuća Stranka pravde i razvoja (AKP) izgubila je parlamentarnu većinu. Erdogan je zaustavio pregovore između AKP-a i CHP-a o formiranju koalicijske vlade i iznudio nove izbore. Obnovio je borbu protiv zabranjene Kurdske radničke stranke kako bi poništio poraz svoje stranke na novim izborima održanim u novmebru. U 2017. Turska je održala kontroverzni ustavni referendum za prelazak na izvršno predsjedništvo koje bi Erdoganu dalo ovlasti bez presedana. Referendum, na kojem je Erdogan pobijedio tijesnom razlikom, bio je sumnjiv zbog mnogobrojnih optužbi za prevaru. I na parlamentarnim izborima i na referendumu, opozicija nije bila dovoljno organizirana da zaštiti glasački listić ili izazove Erdoganove napore da stvori fait accompli.
Međutim, 2019. godine stvari su se promijenile. Erdoganova stranka izgubila je gotovo sve veće turske gradove na općinskim izborima. Za Erdogana je posebno frustrirao gubitak Istanbula, financijske prijestolnice u kojoj je započeo svoju političku karijeru. Erdogan nije prihvatio tijesnu pobjedu opozicije u Istanbulu, paje naredio ponavljanje izbora. Na ponovljenim izborima vladajuća stranka izgubila je s puno većom razlikom. Erdoganova zloupotreba ovlasti za poništavanje izbornog rezultata imala je učinak mobilizacije opozicije.
Što nam to govori o izborima u Turskoj? Da su oni popularni, a prevare nisu, zbog čega je teška izborna prevara rizična za Erdogana. Izbori 2019. pokazali su još nešto vrlo jasno. Kad se opozicione stranke saberu, mogu pobijediti Erdogana na glasačkim kutijama. Skeptici bi mogli istaknuti da su ulozi za Erdogana puno veći na predstojećim izborima nego što su bili na općinskim izborima 2019. i da on neće mirno prihvatiti poraz. Nisu posve u krivu. U personalističkim autokratijama poput Turske, vladari koji izgube vlast vjerovatno će završiti u zatvoru ili egzilu, pa riskiraju sve kako bi se održali na vlasti.
Koje su Erdoganove opcije u scenariju u kojem izgubi na izborima s malom razlikom? Mogao bi proglasiti da su izbori pokradeni i tražiti od turske birokratije da ga podrži. Međutim, to da će tursko najviše izborno tijelo i sigurnosna birokratija poslušati njegov poziv nije ispravan zaključak. Primjer toga je nedavna odluka izbornog nadzornika da odbije zahtjev da se podaci o biračima dostave Erdoganovoj vladi, kako bi se napravio novi online sistem praćenja izbora. U martu je Ustavni sud ignorirao Erdoganove primjedbe kada je poništio prethodnu odluku o blokiranju HDP-a u primanju dodijeljenih državnih sredstava za financiranje izborne kampanje zbog njegovih navodnih veza s militantnim skupinama. Ove i druge odluke ključnih državnih institucija sugeriraju da se turski birokrati štite od svojih uloga. Malo je vjerovatno da će podržati Erdogana nakon poraza na izborima i riskirati pravne posljedice pod novom vladom.
Slično tome, pristalice opozicije koji su optimistični glede konačne pobjede nad Erdoganom vjerovatno će izaći na ulice ako shvate da su izbori namješteni, ili da budu poništeni.
Pametnija opcija za Erdogana bila bi prihvatiti rezultat i čekati da nova vlada propadne. Još uvijek ima jake sljedbenike koje može mobilizirati u tu svrhu. S obzirom na goleme ekonomske probleme s kojima bi se morala pozabaviti neiskusna nova vlada, povratak demokratskim sredstvima nije nemoguć – osobito ako sadašnja opozicija ispuni svoje obećanje o prelasku na reformirani parlamentarni sistem, što bi Erdoganu otvorilo put za povratak na vlast kao premijera.
Konačno, moglo bi se očekivati da će se Erdogan boriti i „zubima i noktima“ da ostane na vlasti kako bi izbjegao suđenje. Ali prema turskom zakonu, optužnicu bi morale odobriti dvije trećine parlamenta, supervećina koju bi bilo vrlo teško postići, ne samo zato što opozicija uključuje bivše ključne Erdoganove saveznike koji bi mogli biti uvučeni u takve istrage, pa bi se i zbog toga opozicija klonila tog posla. Činjenica da su suđenje i potencijalna zatvorska kazna malo vjerovatni olakšava Erdoganu prihvaćanje poraza.
Sve ovo znači da nisu sve autokratije stvorene na isti način; Turska nije ni Rusija ni Kina. U nekima su izbori važniji nego u drugima, a moćnici su slabiji nego što se čine.
(TBT, F.P.)