Piše: Masha Gessen, thebosniatimes.ba
Za samo nekoliko dana Komsomolskaya Pravda, jedan od najčitanijih dnevnih listova u Rusiji, objavila je 12 tekstova o Evanu Gershkovichu, američkom novinaru koji je u Moskvi uhapšen pod optužbom za špijunažu. „FSB je uhvatio reportera Wall Street Journala zbog prikupljanja informacija o ruskoj vojnoj industriji“, glasio je jedan naslov. Drugi članak je bio naslovljen „Idealni američki špijun: šta se ne slaže u karijeri Evana Gershkovicha“. Taj članak je nabrajao činjenice o Gershkovichu na takav način da je svaka zvučala opako ili barem sumnjivo. U Bodinu je završio filozofiju, a ne novinarstvo, što znači, sugeriralo se, da nije pravi novinar. Po završetku studija godinu dana je radio u nekoj ekološkoj nevladinoj organizaciji negdje u Aziji – što je možda bio paravan iza kog se krila obavještajna organizacija. U srednjoj školi i na fakultetu je igrao nogomet, što znači da je fizički snažan, dakle poželjan za vrbovanje. Sumnjivo je i njegovo brzo napredovanje u karijeri. Na svojoj internet stranici on navodi spisak publikacija za koje je pisao, ali ne i biografske podatke – „Nešto krije?“, pita se autor članka. Putovao je u Talin 2019, navodno da bi napisao reportažu o estonskoj politici – „Da li se tamo sreo s nekim od svojih pretpostavljenih iz Centra? Vidjet ćemo šta će o tome reći istražitelji.“
Obična novinarska aktivnost, zapravo obične pojedinosti iz života mladog Amerikanca, pretvorene su u dokaze da se on bavi špijunažom. Po ruskim zakonima to je zaista izvodljivo. Godine 2012, dok se Vladimir Putin bavio posljedicama masovnih protesta, u Rusiji je proširena definicija špijunaže tako da se izvještavanje i slične profesionalne aktivnosti mogu tumačiti kao špijuniranje. Suprotno uobičajenom shvatanju i zdravom razumu, u Rusiji „špijunaža“ ne znači rad za stranu obavještajnu službu, pa čak ni stranu vladu – po definiciji iz 2012. u špijunažu spada prikupljanje informacija za svaku stranu organizaciju koju ruska vlast vidi kao prijetnju po sigurnost zemlje. FSB, agencija koja je naslijedila KGB, tvrdi da je Gershkovich prikupljao informacije koje su državna tajna, ali po ruskom zakonu moguće je suditi za špijunažu i nekome ko je koristio javno dostupan materijal; zločin može biti čak i prikupljanje informacija bez namjere da se one sa bilo kime podjele. Na kraju, taj zakon ne zahtjeva od tužilaštva da dokaže namjeru. U vrijeme kada je zakon bio promjenjen, FSB je tvrdio da je prethodna verzija bila suviše restriktivna i „odbrana je koristila nedostatak dokaza da je posrijedi ʼneprijateljskaʼ namjera kao argument za oslobađanje optuženog od krivične odgovornosti“. Prošireni zakon je iskorišten za to da se izvjestan broj ruskih građana optuži za veleizdaju (špijunsku aktivnost ruskih građana u korist strane zemlje). Optuženima za špijunažu ili veleizdaju obično se sudi bez prisustva javnosti, i ti procesi se često proglašavaju za državnu tajnu, što aktivistima ljudskih prava veoma otežava da prate šta se događa. Bar neki od ljudi optuženih za veleizdaju zapravo su bili profesori univerziteta kojima je suđeno zbog standardne univerzitetske saradnje. Druga kategorija ljudi optuženih za veleizdaju su bili obični građani – ljudi koji nisu imali pristup tajnim podacima; oni su govorili drugima o kretanju vojske koje su vidjeli svojim očima za vrijeme ruske invazije Gruzije 2008. i ruske invazije Ukrajine iz 2014. Prošlog septembra na osnovu tog zakona je osuđen Ivan Safranov, 32-ogodišnji ruski novinar. Veći dio procesa je bio zatvoren za javnost, ali ruski aktivisti ljudskih prava i novinari vjeruju da je Safranov, koji je medijski pokrivao rusku vojsku, optužen i osuđen zbog svog izvještavanja. Određena mu je kazna zatvora u trajanju od 22 godine i on je sada izdržava. Mjesec dana poslije te presude, ruske vlasti optužile su za veleizdaju Vladimira Kara-Murzu, novinara i političara, koji je prvobitno bio uhapšen zbog „podrivanja povjerenja u ruske oružane snage“, što je lakša optužba. Human Rights Watch smatra da je Kara-Murza prva osoba koja je optužena za veleizdaju zbog protivljenja ratu u Ukrajini.
Gershkovich je prvi strani novinar kome će biti suđeno po zakonu o špijunaži i veleizdaji. Prema njemu se, po svemu sudeći, odnose kao prema ruskim građanima optuženima za slične stvari. Njegovo saslušanje po hapšenju bilo je zatvoreno za javnost. Gershkovichevom advokatu nije bilo dozvoljeno da u njemu učestvuje, pa čak ni da bude u sudnici. Gershkovichu je dodjeljen državni branilac. U ruskim sudovima advokati odbrane ne mogu mnogo uticati na ishod suđenja, što znači da skoro svi koji se pojave pred sudom budu osuđeni, ali branioci pružaju mogućnost optuženima koje zastupaju da komuniciraju sa spoljnim svijetom. Gershkovichu je zasad uskraćen i pristup američkom konzulatu. (Nedavno su njegovi advokati dobili dozvolu da ga posjete i rekli su da je njegovo zdravstveno stanje dobro.)
Kada su FSB i ruski parlament prije 10 godina prvi put promjenili zakon i time omogućili da skoro svako zbog skoro svega bude optužen za špijunažu, oni su stvorili pravni instrument terora. Još se ne zna tačan broj onih koji su tokom decenija Staljinove vladavine bili osuđeni za špijunažu ili veleizdaju i zatvoreni ili pogubljeni. (Tada je zakon bio manje neodređen i širok nego sada, ali to nije zaustavilo tužioce, a branilaca nije ni bilo.) Član 58 Krivičnog zakona, kojim su kriminalizirane špijunaža, izdaja i druge „antisovjetske aktivnosti“ utjerivao je strah u kosti sovjetskim građanima i strancima koji su se doselili u Sovjetski Savez, ali akreditirani spoljni dopisnici su, čini se, bili van njegovog domašaja. Najveća prijetnja za strane dopisnike bila je protjerivanje iz zemlje. Da bi ostali u zemlji, morali su da poštuju niz strogih pravila. Nisu smjeli da putuju izvan Moskve, osim na zvanične izlete. Jedva da su mogli da komuniciraju sa sovjetskim građanima. Bili su pod stalnom prismotrom. I sve što bi napisali morali su da pokažu sovjetskom cenzoru.
Tokom 10 godina, počevši od 1946, taj cenzor je obično bila moja baka Rusja. (opisala sam njen rad i razgovore koje smo o tome vodile decenijama kasnije u knjizi Ester i Rusja. Ona je radila u maloj kancelariji u Centralnom telegrafu, jedinom mjestu sa koga su strani dopisnici mogli da šalju svoje depeše. Sve novinske tekstove bi najprije ona pročitala, pa su tek onda mogli biti poslati novinama ili izdiktirani u mikrofon u radijskom studiju pored njene kancelarije. Moja baka je sjedila iza vrata preko kojih je bila navučena zavjesa tako da dopisnik nije mogao da je vidi. Njen posao je bio da se postara da izvještaji stranih dopisnika ne odudaraju od vijesti koje su prenosili zvanični ruski mediji. Ako je depeša sadržala nešto što se nije pojavilo ni u jednim sovjetskim novinama, moja baka bi prevela sumnjivi pasus na ruski i pozvala Staljinov sekretarijat da odobri tekst.
Veći dio njenog posla bio je rutinski. Novinari poput Voltera Konkrajta, rekla mi je, samo bi drugim riječima prenijeli ono što je objavljeno u sovjetskim novinama. Neki dopisnici su uspjevali da ponešto provuku, jer su tačno procjenili da su američki kolokvijalizmi nepoznati cenzorki. Danijel Šor, koji je rukovodio moskovskom kancelarijom CBS Newsa od 1955. do 1957. pričao mi je o vremenu kada je koristio izraz „tell it to the Marines“ (reci to marincima) da bi nagovjestio da slušaoci ne treba da mu vjeruju (otprilike ovako: „Recite to radnicima, recite to vojnicima, a prije svega recite to marincima“). Marvin Kalb, drugi šef moskovske kancelarije CBS-a prisjetio se da su jednog dana početkom 60-ih godina prošlog stoljeća strani novinari u Moskvi obavješteni da sovjeti drastično smanjuju vojne snage. Onda su dopisnike ukrcali u autobus i odveli u neku vojnu bazu, gdje su vidjeli postrojene vojnike koji su, na zapovjest, bacili puške na zemlju. Kalb je započeo svoju reportažu rečima: „Grupa zapadnih dopisnika danas je bila provozana…“ Cenzor (neko ko je došao poslije moje bake) nije shvatio dvosmislenost ove fraze.
Snimila sam niz razgovora sa svojom bakom i njoj nikada nije dosadilo da mi ponavlja da je Times najbolji dnevni list na svijetu, a da je Harison Solzberi njegov najveći novinar. On je bio na čelu moskovske kancelarije Timesa od 1949. do 1954. i zaista je bio najpreduzimljiviji i najinventivniji izvještač. Čini se da je imao prave izvore među moskovskim građanima. I on je koristio cenzorski sistem kao sredstvo izvještavanja: unosio je hipoteze u svoje novinske članke da bi vidio da li će proći – u stvari, da li će ih Staljin potvrditi. Ali većina Solzberijevih tekstova nikada nije otišla dalje od moje bake, koja je obožavala da ih čita. Ponekad je uspjevao da prokrijumčari neku necenzuriranu informaciju u diplomatskoj pošti američke ambasade.
Kako je sovjetski sistem postajao mekši poslije Staljinovog doba, načini kontroliranja stranih dopisnika postajali su blaži. Direktna cenzura je ukinuta. Ali izvještači su i dalje bili pod stalnim nadzorom. Od novinara se zahtjevalo da žive u sistemu koji je za njih stvorilo Ministarstvo inostranih poslova, koje je izdavalo i njihove akreditacije. Tim sistemom je upravljala agencija zvana Glavna služba za pružanje usluga diplomatskom koru, ili GlavUpDK; i danas postoji jedna njena verzija. Dopisnici su morali živjeti u zgradama GlavUpDK-a, koje su bile opremljene prislušnim uređajima, i da angažiraju vozače, asistente, prevodioce i upravnike kancelarija koje bi im ponudio GlavUpDK. Nije bila tajna da osoblje angažirano preko GlavUpDK-a podnosi izvještaje o svojim stranim poslodavcima: oni su bili dvostruki agenti po prirodi svog položaja. Prestup koji bi uočio neko iz GlavUpDK-a – na primjer, putovanje izvan Moskve bez dozvole Ministarstva spoljnih poslova ili korištenje prevodioca mimo GlavUpDK-a – moglo je koštati izvještača njegove akreditacije.
Neki novinari su zaista izgubili akreditaciju i bili deportirani iz Sovjetskog Saveza. Ali ostali su se uglavnom trudili da rade u zadatim granicama, čak i ako nisu morali da se plaše ničeg goreg od vraćanja u svoju zemlju. A onda je 1986. američki novinar Nikolas Danilov uhapšen i optužen za špijunažu. Činilo se da je hapšenje Danilova bilo odmazda za hapšenje sovjetskog diplomate Genadija Zaharova, optuženog za špijunažu u Sjedinjenim Državama. Dvije godine kasnije sovjeti su pustili na slobodu Danilova, a Amerikanci Zaharova.
Od 2000. do 2002. bila sam na čelu moskovske kancelarije U.S. News & World Report’s. Poslije Danilova 6 novinara je radilo taj posao bez ikakvih trzavica sa vlastima, ali je institucionalna trauma tog hapšenja i dalje lebdila u zraku. Dugo nakon što su se druge kancelarije oslobodile osoblja iz GlavUpDK-a, U.S. News je i dalje zadržavao ljude angažirane preko te agencije. Kad god bih načela tu temu sa svojim šefom u Washingtonu, on bi me podsjetio da je to nekadašnja kancelarija Danilova i da je zato pod posebnom prismotrom. Meni se to činilo besmisleno. Mislila sam da su sovjetski režim i njegov način kontroliranja i zastrašivanja stranih dopisnika gotovi jednom zauvijek.
Nekoliko nedjelja posle početka rata u Ukrajini, većina stranih novinara je napustila Rusiju (kao i većina dobrih ruskih novinara). Malo njih se otada vratilo i to samo nakratko. U vrijeme Gershkovichevog hapšenja nije bilo mnogo zapadnih novinara koji su imali trajne akreditacije i živjeli u Moskvi. Možda ih je tako malo bilo samo na vrhuncu Staljinovog režima. Memoari bivših dopisnika iz Moskve kao što su Solzberi i Volter Duranti, koji je radio u Moskvi za Times od 1921. do 1936, pokazuju da je čak i u najmračnijim sovjetskim vremenima u glavnom gradu Rusije postojala živahna zajednica stranih dopisnika. Gershkovichevo hapšenje i potonji apel Bijele kuće svim Amerikancima, pa i akreditiranim novinarima, da napuste Rusiju, svakako će neke navesti da odu, a oni koji ostanu naći će se pod još većim pritiskom.
Sovjetsko stoljeće naučilo nas je šta se događa u informacijskom režimu restrikcija i straha. Možda su najneslavniji pokazatelji njegovog utjecaja na novinarstvo Durantijeve depeše u kojima se glasine o gladi u Ukrajini prikazuju kao neosnovane. Znamo da je nastupila glad, da je ona bila namjerno izazvana, da je ubila milione ljudi – i da se o tome moglo izvještavati (velški novinar Gareth Jones je to radio, pa mu je bilo zabranjeno da ponovo stupi na tlo Sovjetskog Saveza, a kasnije, u vrijeme kada je izvještavao iz Azije, kidnapiran je i izgubio mu se svaki trag). Pedesetih godina prošlog stoljeća Solzberi je uzalud preklinjao Times da uz svaki njegov članak objavi napomenu da je tekst prošao sovjetsku cenzuru. Cenzora više nema; ostali su samo strah i gotovo potpuna nemogućnost izvještavanja sa lica mesta. Bilo bi zanimljivo vidjeti redakcijsku napomenu uz takve tekstove.
(TBT, The New Yorker)