Piše: Feras Abu Helal, thebosniatimes.ba
Tuniska policija je prošle sedmice izvršila raciju u kući lidera Ennahde Racheda Ghannouchija, bivšeg predsjednika parlamenta. Taj potez uslijedio je usred šireg pritiska nakon “ustavnog udara” predsjednika Kaisa Saieda 2021.
Ghannouchi je pod istragom za pod optužbama za pranje novca i poticanje na nasilje. Njegova porodica tvrdi da su optužbe politički motivirane. Njegovo hapšenje dolazi u kontekstu šire borbe u arapskom svijetu između ljudi koji se bore za slobodu, dostojanstvo i socijalnu pravdu i vlada koje nisu ispunile svoje osnovne dužnosti.
Sukob između ljudi i režima nije ništa novo. To traje decenijama, ali je postalo masovnije s kraja decembra 2010. godine, kada se u Tunisu desio narodni ustanak i proširio se na mnoge arapske zemlje.
Ljudi ili revolucije pobijedili su u prvom krugu ustanaka, srušivši dugogodišnje diktatore u Tunisu, Egiptu, Libiji i Jemenu za nekoliko mjeseci. Takođe su ostvarili reforme bez presedana u Maroku i Jordanu. U strahu od domino efekta, Saudijska Arabija je pokrenula veliki program socijalne zaštite.
Iako je ustanak u Siriji imao suprotan efekat, atmosfera širom arapskog regiona bila je naklonjena narodnim masama. Ali ovaj trijumf nije dugo trajao: kontrarevolucionarima je trebalo samo nekoliko godina da povrate vlast i stvore situaciju kakav je bila prije decembra 2010. – ili još gore.
Nakon što je Saiedov režim okončao demokratski proces u Tunisu, raspustio parlament i promijenio ustav, Ghannouchijevo hapšenje je, u teoriji, bilo nepotrebno. Umjesto toga, taj potez se mora shvatiti kao dio sukoba između naroda i režima, odnosno snaga kontrarevolucije.
Autokrate u arapskom regionu ne žele samo da spriječe svoje protivnike da ostvare pobjedu, već žele okončati sukob sa svojim narodom nokaut udarcem. Da bi to učinili, moraju desetkovati sve političke frakcije koje su bile dio ustanka, pokazujući da neće tolerirati opoziciju, kritiku ili preispitivanje njihove moći.
Egzistencijalna prijetnja
Tunižani su bili prvi pobjednici i posljednji gubitnici Arapskog proljeća. Kontrarevolucionari ih žele učiniti primjerom za druge arapske narode, jer su na početku, kada je izgledalo da narodne mase pobjeđuju, bili inspiracijama svim Arapima.
U tom kontekstu, Ghannouchijevo hapšenje nije iznenađujući potez. Svi režimi koji su slomili ove revolucije nastavili su kažnjavati ljude i frakcije koje su imale ulogu u tome. Širom arapskog regiona, kontrarevolucionarne snage čine sve što je moguće da unište bilo kakvo preostalo naslijeđe Arapskog proljeća.
Desetine hiljada ljudi zatvoreno je u Egiptu, a mnogi su umrli u pritvoru zbog loših uvjeta i nedostatka zdravstvenih usluga; Arapski režimi spuštaju zavjese pred revolucijama u Siriji i Jemenu, godinama nakon što su se pretvorile u građanske ratove; regionalne sile i dalje omogućavaju sukobe i političke podjele u Libiji; a Jordan i Maroko su koristili tihu marginalizaciju islamističkih stranaka.
Arapski narodi i njihove zemlje su povezani. Uprkos izolacionističkoj politici koju su svi arapski režimi usvojili decenijama, arapsko proljeće je dokazalo ovu činjenicu. Arapski režimi su vjerovali da uspjeh bilo koje revolucije predstavlja egzistencijalnu prijetnju; kao takvi, nisu podržavali nikakav ustanak, čak i ako je bio protiv vladara s kojim su imali ideološke ili političke razlike.
Čak i u slučajevima kao što su Sirija, Libija i Sudan, krajnji cilj kontrarevolucionarnih arapskih režima bio je da sabotiraju revolucije militarizirajući ih ili omogućavajući političke i vojne podjele.
Uloga regionalnih sila u Ghannouchijevom hapšenju ostaje nejasna. Ali pošteno je reći da su arapski režimi zadovoljni ovim potezom, ako je izvještavanje u medijima pod kontrolom Emirata, Saudijske Arabije i Egipta pokazatelj. Njegovo hapšenje nije povezano s njegovom ličnošću, politikom ili vodstvom islamističke stranke; to je samo najnoviji korak u sveobuhvatnoj, transnacionalnoj kontrarevoluciji protiv svih arapskih naroda.
Svi ljudi, grupacije i kateri koji su bili dio Arapskog proljeća moraju osuditi ovo hapšenje i nastaviti svoju borbu za slobodu i socijalnu pravdu. Inače, Ghannouchi neće biti jedini gubitnik u ovoj bitci; to će biti nokaut udarac za sve arapske reformatore.
(TBT, MEE)