Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Niko još nije odgovorio na provokativne tvrdnje Milorada Dodika kojima opravdava svoje namjere da otcjepi Republiku Srpsku. On tvrdi da u Daytonskom mirovnom sporazumu na piše da državna svojina pripada državi Bosni i Hercegovini, niti u istom sporazumu piše da se Rapublika Srspka ne može otcijepitiod Bosne i Herecgovine.
UZALUD VAM BUNT BOŠNJACI
Još su živi supotpisnici Daytonskog mirovnog sporzuma, Haris Silajdžić i Ivo Komšić, a šute kao da su
„u zemlju propali“. Šuti i Bakir Izetbegović koji očito ne zna šta mu je otac potpisao. Ne treba se uopće pitati da li je ministar vanjskih poslova Elmedin Dino Konaković ikada pročitao Daytonski mirovni sporazum, jer sigurno nije (!), tako da se od njega ni ne očekuje konkretan odgovor po ovom pitanju.
Zapravo, više niko ni ne očekuje od aktuelnih političara odgovore na ovako složena pitanja jer je na sceni plejada poptpuno politički neobrazovanih političara, koji i pored savjetnika ne mogu izraziti i artikulirati političke ideje i stavove koji zadiru u ozbiljniju državnu problematiku.
Nemojte ni pomisliti da su ova provokativna pitanja kojima Dodik provocira, prije svega Amerikance, nastala u njegovoj glavi.Ma jok, on je instruiran od sprsko-ruske objavještajne diplomatije koja dano-noćno već desetljećima bdije i bitku bije za ostvarivanjem notornih ciljeva pravoslavnih fundamentalista na Balkanu. Nije da se hvalim, to sam uočio još 2008. godine, kada sam objavio tekst u Dnevnom Avazu pod naslovom „Dodikovo carstvo od Vladivostoka do Trebevića“. U tekstu sam izrazio i sumnju u ulogu Miroslava Lajčaka, tadašnjeg viskog predstavnika za BiH, i njegov odnos prema politici Milorada Dodika. Meni je bola oči činjenica da je Lajčak moskovski student odakle mi se javio „crv sumnje“ u njegovu politiku prema BiH. Također mi je bio sumnjiv njegov tadašnji zamjenik Raffi Gregorian koji je bukvalno lansirao Dodika u političku orbitu. Moj tekst su tadašnji „umjereni“ sarajevski intelektualci,poput Šaćira Filandre, „dočekali na nož“ tvrdeći da sam poznat po svojim radikalnim islamističkim stavovima te da tako treba odbaciti moje crne slutnje kao neosnovane. Da budem iskren, sam Silajdžić, koji je tada bio član Predsjedništva BiH, negodovao je zbog tog mog teksta jer je imao pozitivno mišljenje o Lajčaku. Stekao sam dojam da mu se sam Lajčak požalio na moj tekst, na što sam rekao da mu može poslužiti kao dokaz pred Dodikom da „ne radi za nas“.
Istini za volju ništa bolje mišljenje nemam ni o evropskim „debelokošcima“ Carlu Bildtu, Carlosu Westenropu, Christianu Schwarz-Schilling, Wolfgangu Petritchu, jer svi oni su bili oportunisti osim Pady Asdowna. Od svih njih imam više respekta prema Cristianu Schmidtu, kojeg u vom zlom trenutku po Bosnu nemilosrdno napadaju nacionalne i vjerske strukture, kao i mediji u Sarajevu.
Zar taj Bildt nije igrao tenis uMoskvi sa Vladimirom Putinom, kao njegov intimus?! Mediji su špekulirali da je uvučen u dionice neke ruske kompanije poput bivšeg kancelara Gerharda Schrodera. Zar taj Schilling nije cmizdrio da ga Angela Merkel nije htjela primiti na više od desetak minuta u svoj kabinet, te da je imao namjeru smjeniti Dodika, ali d amu nisu dozvolili Amerikanci? Zar taj Petritch nije bio toliko snishodljiv prema Dodiku da je u sred Trebinja podvikivao kako je „najveći advokat Republike Srpske“?! Uporedo je otvoreno, poput najrigidnijeg ljevičara, iskazivao političku averziju prema proislamsitičkoj ideologiji SDA itd.
ŠTA NAM JE ČINITI?
Sad je kasno narikati za propuštenim vremenima. Bunt koji iskazuje „političko Sarajevo“ prema međunarodnoj zajednici, koliko god je opravdan, uzaludan je. Greške koje su počinjenje neprovatno i nenandoknadivo su ostale iza nas. Najgluplje fraze koje je papagajski ponavljao Bakir Izetbegović su one u kojima bi ustvrdio da „vrijeme radi za nas“ i da se „mi nećemo umoriti“. A da se ikad kao čovjek iskreno nadnio nad sudbinom svog naroda sigurno bi Bogu zaplakao zapitavši se kako je moguće da njegov otac koji je nevino osuđen zbog stvaranja Islamske Republike bude primoran, bolje reči osuđen da potpiše Republiku Srpsku! Rijetko kojem vođi jednog naroda u povijesti je sudbina namjenila tako kontroverznu ulogu. Žalost i tuga je tim veća jer to zaista nema nikave veze sa njegovim idejama, htijenjima i političkim ciljevima. To mu je nametnuto od viših (političlkih) sila sa kojima se on nosio i borio. Tako je njegovo hapšenje izravno produkt svjetske borbe protiv utjecaja Iranske islamske revolucije. Zbog njegove knjige koju je ilegalno štampao na stranim jezicima u islamskom svijetu (Islamska Dekleracija), komunističke tajne službe su mu montirale sudski proces pod optužbom da je sa grupom istomišljenika htio u Bosni i Hercegovini izvesti islamsku revoluciju i uspostaviti Islamsku Republiku. Iako je on osobno oslobođen iz zatvora, pa čak postao i politički vođa svog narada, stigmatizacija njegove politike kroz medije,kao fundamentalističke, u čemu su učestvovali i sarajevski neokomunisti, poslužila je srpskim, kao i hrvatskim agresorima, da pokrenu rat s ciljem onemogućavanja njega da uspostavi Islamsku Republiku.
Na njegovu nesreću velike sile su odlučile zaustaviti rat u Bosni i Hercegovini u vrijeme kad je na geopolitičkoj sceni islam postao „neprijatelj broj jedan“, čimeje aboliran komunizam. Tu krilaticu je lansirala američka državna sekretarka Condoleezza Rice, nakon terorističkih napada na New York. Nikave veze Alija Izetbegović, bolje reči njegov narod, nije imao sa Al Qaidom. Naprotiv, te radikalne islamske terorističke skupine su bile produkt zapadnih obavještajnih službi koje su ih mobilizirale u ratu protiv komunističkog lagera zemalja. Tek stotinjak takvih boraca, koje su vjerovatno u BiH poslaleupravo zapadne službe, bio je suviše težak uteg za Izetbegovićev oslobodilački rat da je bio primoran pristati na „nepravedan mir“ i potpisati Daytonski sporazum u kojem je pristao da se srpski entitet zove Rapublika Srpska.
Šta nam je činiti? Ovo neki zovu mir, a nije. Moramo se nastaviti boriti. Prije svega protiv sopstvenih grešaka i iluzija, a posebno sa imaputiranim političkim i ideološkim hipotekama stranih agentura. Alija Izetbegović se rukovodio narodnom poslovicom „što nije pri čovjeku,otpast će samo od sebe – a što jeste pri njemu, ostat će“. Populističke doskočice i narodne umotvorine nisu mu pomogle. Neće ni nama!
(TBT)
