Piše: Diana Darke, thebosniatimes.ba
Šareni kraljevski poziv na krunisanje kralja Karla III obiluje slikama sveta prirode.
To je prikladan odraz dubokog interesa novog kralja za prirodu i okoliš. U centru je istaknuto ono što BBC naziva “folklornom figurom ‘zelenog čovjeka'”, koju Buckinghamska palača opisuje kao simbol proljeća i ponovnog rađanja koji slavi novu vladavinu.
Ali šta ljudi, uključujući i one u Bakingemskoj palati, zaista znaju o misterioznom Zelenom čovJeku? Viđen kako viri iz isklesanog lišća tolikog broja normanskih crkava, pojavio se u Engleskoj tek u 12. stoljeću. Njegovo porijeklo je obavijeno velom misterije, a njegovo značenje je izgubljeno krajem srednjeg vijeka.
Kao dio mog istraživanja islamskih utjecaja na normansku arhitekturu, već neko vrijeme proučavam Zelenog čovjeka. Što sam ga više viđala – u svim njegovim raspoloženjima, od prijetećeg do duhovitog, od dobrodošlice do svirepog – to sam više viđala njegove nevjerovatne paralele s al-Khidrom, popularnom i dobro poznatom islamskom figurom s mnogim mističnim asocijacijama.
Al-Khidr na arapskom znači “Zeleni”, a arapski korijen prenosi sve što ima veze sa zelenim pašnjacima, zelenilom i vegetacijom. Zelena boja je navodno bila omiljena boja poslanika Muhameda, a al-Khudeira, u jednom obliku arapskog korijena, znači raj.
Vrijeme pojavljivanja Zelenog čovjeka u našem lišću i u ovoj zemlji, zajedno sa činjenicom da ranije nije bio poznat, ali se pojavio iznenada, sugerira da je vrlo vjerovatno vraćen u Englesku povratkom Normanskih krstaša.
Prvi put bi ga susreli u Svetoj zemlji, gdje je duboko usađen u lokalni folklor i sufijski misticizam kao sveprisutna figura, sila dobra i zla. S obzirom na moći s kojima je al-Khidr povezan, njegova privlačnost krstašima bila bi značajna. Nije ga uzalud povezivati sa Svetim Đurađem, svecem zaštitnikom Engleske koji je, uzgred budi rečeno, i zaštitnik libanskih, palestinskih i sirijskih kršćana.
Sveti Georgije, koga su paganski rimski vojnici ubili, imao je moć da se pojavi ljudima u trenucima krize da im da snagu. Kao što se može vidjeti u legendi o njegovom blagovremenom pojavljivanju u bici kod Antiohije 1098., u sklopu Prvog križarskog rata. , on se pojvaljuje jašući na bijelom konju, noseći svoje čuveno koplje, stiže baš na vrijeme da spasi stvar i okrene bitku u korist krstaša.
Svetac ratnik
Ova scena je rekreirana u srednjovjekovnim crkvenim muralima, kao što je slika iz 12. stoljeća u crkvi St Botolph u Hardhamu, Zapadni Sussex, koju su dovršili monasi moćnog Cluniac Priorata iz Lewesa.
Sveti Đurađ je bio posebno poštovan kao svetac ratnik od krstaških ratova pa nadalje.
Različiti oblici i izrazi lica Zelenog čovjeka prikazuju ga kao vrlo živog, poput neke vrste iskonskog duha koji živi među granama u lišću. Djelomično božanstvo, dijelom prorok, dijelom pagan, dijelom svetac, dijelom čovjek, njegova privlačnost se pokazala univerzalnom – jedinstvena figura koja objedinjuje sve tri velike monoteističke religije.
U Svetoj zemlji, Zeleni čovjek je poštovan od strane muslimana, Jevreja i kršćana, spojenog ne samo kao al-Khidr i Sveti Đurađ, već i kao prorok Ilija.
Od mnogih njegovih grobnica, najvjerovatnije se smatra da je ona u kojoj se nalazi stvarno tijelo u Lodu ili Lyddu, gdje je krstaška crkva Svetog Đurađa sagrađena na vrhu ranije vizantijske, uz džamiju al-Khidr.
U Bait Jali blizu Vitlejema, kršćani veruju da je svetište rodno mesto Svetog Đurađa, a Jevreji mesto sahrane Ilije. William Dalrymple je u svojoj knjizi Sa Svete Gore također naišao na ovu vrstu sinkretizma i fluidnosti između religija u Svetoj zemlji.
Kraljevski poziv
O Bait Jali je napisao: „Sa svim najvećim svetištima u kršćanskom svijetu činilo se da kada su lokalni arapski kršćani imali problem – bolest ili nešto složenije – radije su tražili zagovor Georgea u njegovo prljavo malo svetište u Beit Jali radije nego da se moli u Crkvi Svetog groba ili Crkvi rođenja u Betlehemu.”
Pitao je sveštenika u hramu da li je došlo i mnogo muslimana, a on je odgovorio: „Dolazi ih stotine! Skoro koliko i kršćanskih hodočasnika. Često, kada dođem ovamo, nađem muslimane svuda po podu, u prolazima, gore i dolje.”
Reputacija svetilišta kao mjesta liječenja nije bila ništa novo, već se proteže u prošlost koliko se iko mogao sjetiti; kontinuirana tradicija. Takva mjesta nose posebnu snagu i atmosferu.
Magične moći
Moj prvi susret sa al-Khidrom bio je u Alepu, u Siriji, prilikom posjete citadeli 1978. godine, kada sam primijetila njegov kenotaf desno od cik-cak staze koja vodi kroz niz odbrambenih kapija u samu citadelu. Kao da je postavljena tamo da se zahvali što je preživjela opasnosti koje je u kupoli iznad ulaza predstavljao par isprepletenih zmijskih zmajeva.
Nakon što sam prošla peti i posljednji cik-cak, sa nasmijanim lavovima i tužnim lavovima uklesanim u kamene zidove, na koje se videlo da imaju magične moći i štite od zla, izronila sam na sunčevu svjetlost otvorenog vrha citadele.
Upravo su to svojstva za koja se Zeleni čovjek danas pripisuje, u svojim brojnim oživljanjima baštenskog namještaja i ukrasa 21. stoljeća – iste moći za koje su mu pripisivali u Engleskoj od srednjeg vijeka pa nadalje.
Nije slučajno da se njegovi najstariji oblici u Engleskoj nalaze u ranim normanskim crkvama, gdje se njegove vjerske slike pokazuju u punom procvatu.
To što se on pojavljuje na vratima i ulazima sa vanjske strane crkava, a opet i na unutrašnjosti – na lukovima, kapitelima i stupovima, koji označavaju prijelaz u najsvetije dijelove crkve – nije puka slučajnost.
Njegova uloga je da odagna zle duhove, da zaštiti od zla, ali i da slavi plodnost prirode i da poželi dobrodošlicu vjernicima u prisutnost Boga.
Mogao je biti isklesan u drvetu ili kamenu, ali rijetko se mogao naći u iluminiranim rukopisima, vitražima ili nakitu. U oblicima u kojima njegova usta, nozdrve, a ponekad čak i uši i oči, izgledaju kao da niču lišće i vegetacija, on također simbolizira ponovno rođenje – beskrajni ciklus prirode, čiji je on sastavni dio.
Njegovo lice je često bila jedina skulptura koja je preživjela opsesivno uništenje reformacije, vjerovatno zato što nije bio viđen kao idolopoklonik, već kao bezopasan prikaz prirode koji nikoga nije vrijeđao. Ovo tumačenje potvrđuje da je njegovo poreklo kao sveca bilo izgubljeno za kršćane već u 16. stoljeću.
Divlji duh
Prvi Zeleni ljudi koji su se pojavili u Engleskoj tokom 1100-ih bili su djelo zidara dovedenih iz Francuske nakon normanskog osvajanja 1066. Njihova lica nisu bila klasična već izmaštana. Zeleni ljudi na kapitelima glavnog portala crkve Kilpeck u Herefordshireu, na primjer, imaju izbočene oči sa izrezbarenim rupama za zenice, kao što se nalazi na ranim orijentalnim statuama kraljeva i paganskih bogova.
Rezbarije na lišću Kilpeck-a također pokazuju koptski/fatimidski stil u načinu na koji su stabljike vezane zajedno s vezicama i kako listovi imaju duboko urezane žljebove u obliku slova V.
U crkvi Barfrestone u Kentu, koja se ponekad naziva i „Kilpek juga“, par Zelenih ljudi na sjevernim vratima takođe ne pokazuje nikakav klasični uticaj i očigledno štite crkvu od zlih duhova. Možda su na taj način pružili utjehu i sigurnost izrazito praznovjernoj srednjovjekovnoj populaciji koja bi svim srcem vjerovala u zle duhove i njihovu moć. Ponekad, kada se smiješi, Zeleni čovjek služi za dobrodošlicu vjernicima u crkvu.
Gotičko oživljavanje vratilo je Zelenog čovjeka u javnu svijest, kao i pisci 20. stoljeća, kao što je JRR Tolkien u Gospodaru prstenova, koji je predstavio likove zvane Enti koji su bili polu-stablo, polu-čovjek, koji vode živote tihe mudrosti duboko u šumama.
Morrisovi plesači su više verzije Zelenog čovjeka, regenerirajući stare tradicije koje su uglavnom zaboravljene. Dobro je i zaista ušao u maštu javnosti kao odmah prepoznatljiva figura, danas obično benigna, ali s povremenim prizvucima divljeg duha u savezu s prirodom.
U ovoj dvostrukoj funkciji, Zeleni čovjek ponovo odražava karakteristike al-Khidra. Želim vjerovati kako bi i sam kralj Charles, zbog svojih javnim priznajima islama, bio sretan da sazna za tako duboke međukulturalne veze.
(TBT, MEE)
