Piše: Jan Werner Muller, thebosniatimes.ba
Sudski postupak koji je u toku pokazao je kako su – i koliko često – voditelji kanala Fox News lagali svoje gledaoce tvrdeći da su predsjednički izbori u Sjedinjenim Državama 2020. godine bili „ukradeni“. Gary Lineker, nekadašnja nogometna zvijezda, a sada sportski komentator, suspendiran je na BBC-u zbog tvitova u kojima je kritizirao imigracionu politiku britanske vlade, što se navodno kosi sa tradicionalnim standardima nepristrasnog izvještavanja u ovoj medijskoj kući. Na sve strane novinari debatiraju o tome da li zauzimanjem određene političke pozicije prelaze neku opasnu crvenu liniju koja novinarstvo dijeli od aktivizma.
Ali konvencionalna distinkcija između novinara i aktiviste je pogrešno postavljena, jer u poslu koji novinari obavljaju za dobro društva nikada nije bilo ničega pasivnog. U vrijeme kada autokrate konsolidiraju svoju moć napadajući medije (ili odbacuju pokušaje kritičkog izvještavanja kao lažne vijesti), uzdržavanje od kritike takvog ponašanja vodi nas u toleriranje uspona autoritarizma. Ćutanje novinara nije neutralno.
Kao što su mnogi medijski kritičari već pokazali, tradicionalna praksa mehaničkog prenošenja stavova obje strane u političkom sporu često vodi iskrivljenom viđenju stvarnosti. Otuda naslov objavljen u magazinu The Atlantic 2014: „Da, polarizacija je asimetrična, ali konzervativci jesu mnogo gori“. U međuvremenu se trampificirana Republikanska partija okrenula protiv demokratije kao takve. Prikazivanje takvih asimetričnih situacija kao simetričnih možda stvara privid tradicionalne novinarske objektivnosti, ali to se čini nauštrb istine.
Po mišljenju kritičara medija Jay Rosena, imperativ prikazivanja obje strane manje je motiviran profesionalnom etikom objektivnosti, a više strahom novinara da će biti optuženi za partijsku opredjeljenost. Ono što oni traže, dok se skrivaju iza maske neutralnosti, zapravo nije istina već sigurno utočište.
Novinar koji proglasi sebe za pripadnika pokreta demokratskog otpora može izgubiti kredibilitet, ako se taj otpor manifestira iznošenjem stavova o pitanjima kao što je potreban iznos beneficija za nezaposlene. To pitanje jeste važno, ali ne čini samo jezgro demokratije kao takve. Pošto u demokratijama uvijek postoji mnoštvo spornih pitanja koja treba rješavati, uvođenje političke agende u baš svaku novinarsku priču – bilo da je ta agenda progresivna ili konzervativna – proizvodi posljedice mnogo pogubnije od samo lošeg novinarstva. Takav pristup implicira prezir prema sugrađanima, jer polazi od stava da im se ne može prepustiti da sami razmisle i donesu odluku. Često se piše o gubitku povjerenja javnosti u medije, ali izgleda da je gubitak povjerenja obostran.
Umjesto da postavljamo problem kao pitanje izbora između novinarstva i aktivizma, korisnija bi bila distinkcija između izvještavanja i zastupanja (što nije isto što i novinarstvo mišljenja, kakvo nude kolumnisti i komentatori). Oba pristupa se oslanjaju na činjenice i pozivaju čitaoce da im pristupe otvorenog uma. Dok je kod novinara naglasak na informiranju, zastupnici određenog stava rade na reformiranju; tako definiran cilj ne znači da se ne moraju baviti istraživačkim radom – naprotiv, upravo istraživanje daje snagu njihovim tekstovima.
Kritičari takvog pristupa prikazuju ga kao alternativu vjernom izvještavanju bez navijanja. Ali dobar zagovornik određene pozicije uvijek će težiti onome što je Carl Bernstein opisivao kao „najbolju raspoloživu verziju istine“. Dovoljno je da se sjetimo primjera Ide B. Wells, koja je rizikovala život izvještavajući o linčovanju na američkom jugu. Pažljivo i precizno izvještavanje bilo je temelj njene kampanje, a ne obratno.
Ono što zastupanje razlikuje od izvještavanja jeste to što advokati određene pozicije idu korak dalje od prikazivanja činjenica i na taj način grade zajednicu sljedbenika. Održavanje kontinuirane komunikacije u ime i za dobro određenog cilja uvijek je bilo najbolji način da se proizvede i mobilizira podrška. Dokle god je transparentan, takav proces ne mora biti u sukobu sa profesionalnom etikom.
Suština Fox News skandala nije u tome što se pokazalo da je Fox otvoreno podržavao jednu partiju; skandal je u tome što su zvijezde ove mreže i njeni producenti znali da su tvrdnje o „krađi“ izbora lažne. Uprkos tome odlučili su da im daju prostor i pojačaju ih. Gledanost i profit odnijeli su prevagu nad činjenicama. Takav redoslijed prioriteta bio je očigledan i na vrhuncu pandemijske krize: dok su voditelji Foxa tražili slobodu i otvaranje ekonomije, kancelarije Foxa bile su zatvorene, a zaposleni su radili od kuće.
Profesionalne medijske kuće (kategorija kojoj Fox očigledno ne pripada) mogu se baviti i zastupanjem i izvještavanjem. Važno je da publika može procjeniti šta je u pitanju – kako kuća donosi uredničke odluke i kako zarađuje. Ove kriterijume je lakše zadovoljiti ako medijske organizacije imaju neku vrstu ombudsmana, zaštitnika interesa čitalaca, koji komunicira s javnošću i ozbiljno pristupa njenim zahtjevima, uvećavajući tako povjerenje u medije.
Da ne bude zabune, kao što Pippa Norris sa Harvarda primjećuje, povjerenje nije dobro po sebi. Mnogo je ljudi vjerovalo stručnjacima koji su poricali pandemiju usred pandemije, a mnogi još koriste dokazano beskorisne lijekove kao što je ivermektin, jer su Trump i Bolsonaro govorili da su ti lijekovi efikasni. Povjerenje građana u demokratiji uvijek mora biti skeptično i zasnovano na dokazima o kompetentnosti i integritetu institucija, a ne na ciničnom nepovjerenju ili lahkovjernosti.
Angažiranjem javnosti i transparentnim zastupanjem i izvještavanjem medijske organizacije mogu uvećati povjerenje koje im se ukazuje, pokazujući da su ga dostojne. Novinari i advokati – kao i kolumnisti i frilenseri poput Linekera – moraju biti objektivni i težiti tačnosti. Zastupanje određenog stava i izgradnja zajednice koja će ga podržavati nije isto što i navijačko izvještavanje. Takođe, u trenutku kada su sloboda govora i medija pod neprestanim napadima autokrata, vrlina nepristrasnosti ubrzano postaje mahana.
(TBT, Project Syndicate)
